Objavljeno u Nacionalu br. 668, 2008-09-02

Autor: Zoran Ferić

Otpusno pismo

Na 11.000 metara nemaš kamo pobjeći

Prije svakog mojeg leta svi znakovi upućuju na nesreću, tako i sada kada smo se vraćali s maturalca u Barceloni. Sanjao sam da mi je umro prijatelj, u židovskom dućanu čuo sam psalme na hebrejskom, prošli smo kraj spomenika poginulima u ratu

Zoran FerićZoran FerićU Barceloni se zamalo dogodila tragedija. Avion sa 106 učenika Prve ekonomske škole nije uspio poletjeti na svoj noćni let do Zagreba jer su u motor ušle tri patke, a jako kočenje oštetilo je gumu. Stoga su maturanti koji su u noći s četvrtka na petak trebali letjeti kući prinudno produžili svoje maturalno putovanje za jedan dan. Sve je dobro prošlo, avion je popravljen i dan kasnije roditelji su uplakani dočekali svoju djecu u zagrebačkoj zračnoj luci. Teško je bilo onima koji su bili u tom avionu, a još teže, vjerujem, roditeljima koji su nemoćno čekali da im se djeca vrate. Tim više što se nakon katastrofalne avionske nesreće u Madridu senzibilitet i ljudi i medija izuzetno zaoštrio kad su u pitanju zrakoplovne nesreće, ali i obični incidenti. Postali smo svjedoci svojevrsne male histerije oko leta i letenja, pa su čak i oni koji tvrde da se uopće ne boje letjeti govorili kako im nije svejedno kad pomisle na to što se dogodilo u Madridu. Izgorjeli i opečeni ljudi najstrašnija su slika koju nam mediji mogu posredovati, a pri zrakoplovnim nesrećama to je, nažalost, najčešći rezultat. Te noći i mi smo se vraćali s maturalca iz Barcelone. Međutim, već dan ranije, kako se u našoj svijesti približavao let za Zagreb, počele su šale o tome da će pasti avion.

Normalne šale kojima se čovjek ruga svom strahu od smrti plašeći drugo ljudsko biće. Kao da se vlastita hrabrost hrani tuđim strahom. Pred Dalijevim muzejom u Figuerasu vidim zanimljivu scenu: dva dečka tumače jednoj djevojci kako je ovoga mjeseca palo već šest aviona i da se ozbiljno sumnja u neko prokletstvo. Djevojka s obje ruke zatvara uši i govori: „Prestanite, prestanite!“ Dečko s njene lijeve strane govori kako je kolovoz 2008. mjesec s najviše zrakoplovnih nesreća u čitavoj povijesti zrakoplovstva i kako to može imati veze s nekakvim magnetskim promjenama koje ometaju instrumente za navođenje. Slušam ga kako plaši svoju kolegicu iz razreda i najradije bih mu lupio šamarčinu. A opet, žao mi ga je jer znam


zašto to radi. Ni njemu nije svejedno, ali pravi frajeri ne priznaju strah. Oni se s njim rugaju. No strah i u meni raste. Osjećam ga uvijek prvo u vrhovima pluća, kao dobar konjak. Kao neku toplinu u prsima i hladnoću u rukama. Rekao bi moj prijatelj, da čovjek tako normalno reagira na stresne situacije jer sva krv jurne u noge da bi mogao bolje pobjeći. No, kad se jednom digneš na 11.000 metara, onda se nema kuda pobjeći.

Ne pomaže tu krv u nogama. Tu pomaže samo Bog. I onda se sjetim jednog neobičnog događaja s početka putovanja, iz jednog prividno dalekog vremena kada nitko od nas još nije mislio na let kući, nego na ono što nas čeka u Francuskoj i Španjolskoj. Bilo je to u Nici, blizu željezničkog kolodvora. U čudnoj galeriji likova koji su prolazili pored male kavane u kojoj smo sjedili, vidio sam i njega. Na prvi pogled beskućnik kao i svaki drugi. Obučen u dugi kaput čiju boju bi mogli pogoditi samo vješti restauratori ili arheolozi, s ogromnom vrećom na leđima, djelomično pogrbljen prošao je pored nas gurajući dječja kolica puna prljavih krpa. U jednom trenutku je zastao tik pred nama, kao glumac u nekoj predstavi, i počeo razgovarati s nevidljivim sugovornikom ispred sebe. I tada smo vidjeli. Usprkos prljavštini i smradu, bio je izuzetno lijep. Možda najljepši čovjek kojeg smo vidjeli te noći u tom francuskom ljetovalištu. Mogao je imati između trideset i četrdeset godina, s neobrijanom svijetlom bradom, preplanuo u licu, sa svilenom plavom kosom koja mu je nemarno padala na lice i s najplavijim očima koje sam do sada vidio. Iz njega su izbijale ljepota, ludilo i smrad. Neobična kombinacija.

Osim toga, dječja kolica u kojima je vozio one svoje prljave krpe bila su potpuno nova. Sjećam se da sam tada pomislio kako bi ovako zacijelo izgledali anđeli kad bi posjećivali zemlju: kao ljepota koja se ne može kamuflirati uobičajenim zemaljskim sredstvima kao što su prljavština i ludilo. Počeo sam tada intezivno razmišljati o njemu i o tome kako je postao beskućnik, kako mu se dogodilo da sa svim svojim stvarima luta gradom u izmaglici svog nenormalnog uma. I uvijek bih došao do neke tragedije, do toga da ga je prije nego što je postao anđeo, temeljito posjetila smrt. Vjerojatno smrt dragih ljudi, žene, djece, možda upravo onih koje mi ne vidimo a s kojima i dalje razgovara u velikom stanu dolje na morskoj obali. Jer, činilo mi se tada, čovjek postaje ovakav jedino ako mu svi dragi izginu, ako ostane sam na svijetu, ako vidi vlastito dijete kako gori. Znam da to nije tako, ali onda sam mislio upravo to. Da ga je dotaknula i pročistila jedna đavolska vatra. Druge noći, u hotelu u Barceloni, sanjao sam da mi je umro prijatelj. Čovjek s kojim sam odrastao, jedan od onih za koje ne pamtite kad ste se upoznali jer ste bili premaleni, prijatelj iz vremena prije pamćenja.
Nikad u životu nisam u snu osjetio takvu tugu. Žalost je trajala i kad sam se probudio, međutim onda sam počeo i analizirati. Ti to zapravo za sobom plačeš jer se približava vožnja avionom, rekao sam. Podsvijest radi. I od tada, kao prije svakoga moga leta, svi su znakovi upućivali na nesreću. Recimo, pjesma na hebrejskom u jednom židovskom dućanu blizu katedrale u Gironi. Naježio sam se kad sam čuo tu melodiju i riječi na jeziku koji ne razumijem, a onda shvatio da su to psalmi. Kupio sam i CD da nas čuva za vrijeme leta.

Onda smo prošli pored spomenika poginulima u nekom ratu, u jednoj od brojnih opsada Girone i palo mi je na pamet kako i među mrtvima vlada neka temeljita nejednakost. One koji poginu u željezničkim ili avionskim nesrećama pamte kraće i s manje pijeteta nego žrtve ratova i pokolja. To je po svoj prilici zato što je žrtve prometnih nesreća teže ili gotovo nemoguće koristiti u političke svrhe na duže staze. Poginulima u avionskim nesrećama ne može se generirati neka ozbiljnija nacionalna, vjerska, ideološka, ili rasna mržnja. Svake se godine uz puno žučnih rasprava sjećamo mrtvih iz Jasenovca i Bleiburga, a zrakoplovne nesreće iznad Vrbovca sjetimo se vrlo rijetko, obično kad negdje u svijetu padnu neki drugi avioni.  O tome sam zapravo razmišljao dok smo iz Girone iznad mračnog Sredozemlja letjeli prema Zagrebu: ako poginemo u avionu, pamtit će nas kraće nego da su nas zaklali četnici, ustaše ili partizani. No, tada smo sretno sletjeli u svoju malu zemlju.

Vezane vijesti

Retro-sela za ugodnu starost

Retro-sela za ugodnu starost

U Švicarskoj gradit će se selo za oboljele od Alzheimera. Projektirano je da izgleda kao iz 50-ih godina kako bi ljude koji danas imaju 70-80… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika