AMERIČKI VOJNICI nakon povratka iz IrakaDarovita Kimberly Peirce proslavila se 1999. impresivnim redateljskim prvijencem “Dečki nikad ne plaču”, utemeljenim na istinitom slučaju nesretne Teene Brandon/Brandona Teene, djevojke ubijene u američkoj provinciji zato što je željela biti muškarac. Sljedećih osam godina Peirce nije bilo nigdje, ne računamo li da je režirala jednu epizodu serijala “The L World” i pripremala nekoliko projekata, od kojih je najbliže realizaciji došao film o tajanstvenom ubojstvu američkog redatelja Williama Desmonda Taylora (1872. - 1922.).

Dugogodišnje redateljske pauze za mnoge su još uvijek osobna karta nečije genijalnosti. Kao i u književnoj, u dijelu filmske kritike postoji uvjerenje da su autori ozbiljniji što rjeđe snimaju, jer je inspiracija mistična stvar koja se ne događa baš svake godine. Kad je riječ o američkom filmu, duge pauze pravdaju se još i uvjerenjem da su najveći autori neprilagođeni pa njihove ideje teško nailaze na razumijevanje producenata i velikih studija.

Prvu zabludu srušili su i klasični američki i europski modernistički film, budući da su najveći autori poput Forda, Hawksa i Hitchcocka, ili Godarda i Bergmana s druge strane, također bili među najplodnijima. Druga zabluda možda je imala kakve-takve logike do prije pola desetljeća, no nakon što je digitalna tehnologija toliko pojeftinila troškove filmske produkcije da svaki imućniji Amerikanac može u kućnoj produkciji snimati niskobudžetne filmove, pogotovo ako od tantijema zarađuje koliko zarađuju redatelji s nekoliko ili barem jednim uspješnim filmom iza sebe, jasno je da su razlozi za 95 posto dugih pauza lijenost i nedostatak pravih autorskih ambicija.

O tome svjedoči i činjenica da se većina autora nakon dugih pauza vraća filmovima za koje bi bilo bolje da ih nikada nisu snimili. S velikim promašajima vratili su se tako James Gray (“Mala Odessa”, “Yards”), koji je nakon sedmogodišnje stanke snimio bezveznu “Braću po krvi”, Darren Aronofsky, kojem je nakon “Rekvijema za snove” trebalo šest godina da stigne s užasnim “Izvorom mladosti” i mnogi drugi autori. Nažalost, u taj se niz uklopila i Kimberly Peirce čiji “Povratak na bojište” (Stop-Loss) donosi veliko razočaranje, posebice onima koji su (s razlogom) voljeli film “Dečki nikad ne plaču”.
Od svih vrlina kojima je obilovao njezin prvijenac, najviše je fascinirao način na koji je Peirce secirala svakodnevicu američke prostorne i duhovne provincije. Za razliku od goleme većine autora koji junacima skučenih moralnih i životnih nazora pristupaju s visine, Peirce im je u “Dečki nikad ne plaču” prišla s jednake razine, s rijetko viđenim razumijevanjem socijalnih i psiholoških okolnosti koje su sudjelovale u njihovu oblikovanju. Rezultat je bilo iznimno realistično djelce, protkano egzistencijalnom napetošću pred kojom se može skriti bilo koji recentni triler, te strahom i užasom kakav je teško pronaći u bilo kojem hororu. Posebice su snažni bili muški likovi čije je umove lezbijka Peirce secirala onako kako su ženske umove secirali “gay” redatelji poput R. M. Fassbindera ili Georgea Cukora.

Dio te poetike prisutan je i u “Povratku na bojište”, filmu o američkim dragovoljcima koji se nakon vojevanja u Iraku vraćaju u rodni Teksas. Prvih pola sata filma, dok god Peirce “pušta” likovima da sami govore o sebi i ratu, likovi su slojeviti, atmosfera prijeteća, a socijalni podtekst nenametljiv i fascinantan. Nažalost, nakon što jednom od glavnih likova vlasti narede da se protiv svoje volje mora vratiti u Irak, “Povratak na bojište” prerasta u plitku pričicu stereotipnih likova i jednoznačnih političkih poruka, koje Peirce servira gledateljima prilično eksplicitno, izravnije čak i od Roberta Redforda u “Jaganjcima i lavovima”, Paula Haggisa u “Dolini nestalih” i Gavina Hooda u “Nestalom zatvoreniku”, usporedimo li njezin film s recentnim američkim filmovima o njihovim intervencijama diljem zemaljske kugle.
U nekoliko razgovora, Kimberly Peirce je dala naslutiti da “Povratak na bojište” nikada ne bi bio snimljen da njezin mlađi polubrat Brett nije dobrovoljno otišao ratovati za “američku stvar” u Iraku. Ne znam bi li bilo bolje za svjetski mir da se Brett nije prijavio u vojsku, no u svakom slučaju bilo bi bolje za filmsku karijeru njegove sestre. Rastrgana između želje da žestoko prikaže američku provincijsku svakodnevnicu i opravda ratovanje vlastitog brata, Peirce je snimila jedno od većih razočaranja tekuće filmske sezone.