Uvaženi Kevin Spacey, jedan od najvećih glumaca današnjice, u Hrvatskoj je ovoga ljeta uspio osvojiti kratak odmor za dugo pamćenje. Goran Štrok ga je u gliseru nabio na sprud, na Hvaru su ga zbog fajrunta istjerali iz razvikanog noćnog lokala u kojem je trošio raskošno, u novinama su ga sukcesivno predstavljali kao hašomana, ispičuturu i homoseksualca. Lijepe riječi niotkud. U kulminaciji tretmana, nekakav paparazzo koji mu se nametljivo motao pred nosom, dočekao je svoju životnu priliku i “senzacionalno” ga optužio za nasilje i krađu. Gostoljubiva hrvatska provincija odlučila je gospodinu Spaceyju pokazati cjelokupnu raskoš svoje ponude za specijalne goste. Dođite nam opet, popijte koju, opustite se i možete s uživanjem pratiti kako vas mediji predstavljaju kao jadransku sablazan.
Politička inspiracija

Ivo Sanader proveo je odmor na jahti svoga državnoga tajnika - nije loše raditi za Sanadera - u bitno zaštićenijem ambijentu od Spaceyja, što se pozitivno odrazilo na njegovu političku inspiraciju. Jedan raspoloženi komentator ironično je uočio da mu je nakon povratka s mora trebalo svega dva dana da riješi temeljne državne probleme poput inflacije i porasta cijena, što je nesumnjivo svjetski rekord. Kako mu je to uspjelo? - upitali su se zadivljeni gledaoci, fascinirani podatkom da je stvar izvedena čak i bez telefonskih sjednica Vlade zbog kojih se buni GONG. Tako što je izjavio da inflacije ne će biti, da krize nema i da cijene ne će rasti, a izjavu potkrijepio tajnom naredbom o poništenju poskupljenja željezničkih usluga i plina. Na takvoj ekonomskoj efikasnosti pozavidio bi mu i Fidel Castro, odlazeći kralj socijalističkoga etatizma. Nakon opisanog rješenja ekonomske krize smjelo je krenuo u agitaciju za lokalne izbore, ne obazirući se na udarac koji mu je zadao Miroslav Škoro odlukom da se prestane baviti politikom. Dobri Škoro shvatio je da se tlak naciji može dizati i na zabavnije načine.

---

Škoro se povukao u svoju glazbenu pozadinu, ali za Sanadera i dalje temeljito radi činjenica da na sceni za njega ne postoji vjerodostojan protivnik. Preko načina na koji je Milan Bandić izborio svoju buduću kandidaturu za zagrebačkog gradonačelnika, Zoran Milanović izgubio je dodatnu dozu kredibiliteta. Ne zna se točno tko u aktualnom trenutku realno vodi SDP - Milanović ili Ivan Račan jr. iz sjene - ali jasno je da stranka karizmatskoga vođu nema, a ni njezini operativni programi ne obaraju publiku s nogu. Bandić se ponaša kao da je smjenom Slobodana Ljubičića u Holdingu kupio za sebe generalnu aboliciju i amnestiju od sada do vječnosti, a što se Milanovića tiče, tako možda i jest. Da je samo deset posto inkriminacija koje se u medijima Bandiću iz dana u dan stavljaju na teret točno, u nekoj normalnijoj zemlji mogao bi zaboraviti na politiku i angažirati odvjetnika. Prinoseći Ljubičića kao “žrtvu” na oltar domovine, ovdje - međutim - on nastoji ispasti heroj bez straha i mane, kakav je nekad bio dok nije počeo jesti Ljuštininom žlicom i “darivati” zagrebačke prostore prijateljima.

Gospodina Bandića njegov zagrebački kružok istaknuo je - prema očekivanjima - kao kandidata, o čemu “središnjica”, tj. Milanović, nije bila u stanju ni riječ reći, osim fraze da u demokraciji ogranci odlučuju sami. Kod Milanovića je možda tako, kod Sanadera nije. U HDZ-u ogranci odlučuju onako kako je odlučio on, dok se Milanović - u nedostatku drugih rješenja - voli predstavljati kao oberdemokrat. Da je izjavio kako je Bandić postavljen za kandidata protiv njegove volje, morao bi - konzekventno - raspustiti zagrebačku organizaciju i nametnuti komesara koji će provesti njegov program. Otvorena konfrontacija s Bandićevom gradskom klikom zadnje je, međutim, u što bi se neodlučni gospodin Milanović bio spreman upustiti. Za njega je mnogo komfornije prepustiti se spontanome razvoju događaja, i konačan ishod interpretirati kao proizvod vlastitih stremljenja. Ako je kružok izabrao Bandića, bira ga i on, a Ivo Čović - koji je Holding preuzeo od Ljubičića - odmah će pokrenuti lip service u Bandićevu korist, iako je svoj mandat započeo s potpuno suprotnim stavovima.

Milanoviću zapravo nije jasno što Bandić danas znači za SDP i kakav je njegov realan položaj na javnoj sceni, i plivajući u svojim nedoumicama on ostavlja gospodinu Bandiću izborni čamac za spašavanje. U svemu tome nema mnogo principijelnosti. Kao šef SDP-a morao je pred javnošću iznijeti nekakav stav o svemu što se događa u gradskom poglavarstvu i Holdingu; time bi pokazao bitnu razliku u odnosu na Sanadera koji o aferama svojih ljudi redovito šuti kao zaliven. No ta razlika evidentno ne postoji. I Milanović se, poput Sanadera, u suočenju s internim problemima voli praviti da se ništa ne događa - zagorski rečeno: čkomi - a demokratsko samoupravljanje ogranaka služi mu pritom kao taktička izlika. U međuvremenu, Milan Bandić pokreće osobnu kampanju, koja će navodno uključivati i postavljanje monitora na zagrebačkim trgovima preko kojih će građani pratiti sjednice poglavarstva. Veliki brat traži da ga gledaju. Samo naprijed. Čak su i njegove sjednice zanimljivije od hrvatskih televizijskih programa.

Mario Korade, uhićen zadnjih dana zbog premlaćivanja djevojke s kojom ima dijete, psihološki je proizvod svoga oca Ivana (kao što je i Hrvoje Žužić, ubojica u prometu, psihološki proizvod svoga oca Željka). S obzirom na seriju javnih izgreda koje je počinio pod zaštitom toga devijantnoga oca, kao i na sve druge okolnosti, Korade mlađi odavno je već trebao biti pod posebnom paskom državnih institucija, umjesto što mu se dopustilo da godinu dana neometano terorizira nevjenčanu suprugu. Sad su mu odredili jednomjesečni pritvor i psihijatrijsko promatranje. Da su isto to - kad je trebalo - konzekventno i neumoljivo odredili i Ivanu Koradeu, petero ljudi možda bi ostalo na životu. Ali nisu. Policija i pravosuđe ponijeli su se prema ubojici nedosljedno i kukavički, i svrstali se time u neizravne sudionike njegovih zločina.

Jabuka i stablo; Dinamo; Magomed Jevlovjev

I Dinamo i cijeli hrvatski nogomet - s iznimkom reprezentacije u kojoj igraju ljudi koji s realnim hrvatskim nogometom nemaju više nikakve veze - predstavljaju jednu veliku tugu i bijedu. Kad je posebno o Dinamu riječ, njegov problem nisu samo bjesomučne rasprodaje najboljih igrača, nego i iracionalno vezivanje za jednog bezličnog trenera koji ne bi mogao motivirati ni žabu da skoči u vodu, a kamoli prosječnoga igrača da nadmaši samoga sebe.

U Rusiji je ubijen još jedan novinar nepoćudan za režim, Magomed Jevlojev, kojeg je policija uhapsila na aerodromu, ispalila mu metak u sljepoočnicu i izbacila ga iz automobila na cestu ispred bolnice. Impresivnu državu stvorio je Vladimir Putin. Svijet je zadivljen bezočnošću njegovih terorista.