Prije dva dana stigao nam je Ramazan. Ramazan je najvažniji mjesec u islamskom kalendaru. To je mjesec samopročišćenja u kojem se vjernici posvećuju ostvarenju unutarnjeg mira te mira u obitelji i šire. Ramazan je mjesec pomirenja u kojem se zaboravljaju sva neprijateljstva, gdje se sve nepravde opraštaju a neprijatelji postaju prijatelji.

Zadaća svakog muslimana je da tijekom ramazana posti. Post traje od izlaska do zalaska sunca, a podrazumijeva ne uzimanje hrane, vode i zabranu pušenja. Kada sunce napokon zađe započinje gozba. U Afganistanu je ovaj striktni post je obavezan za svakog odraslog muslimana, a kad padne u vrijeme nesnosnih vrućina žeđ je ono što se najteže podnosi.

Zbog dehidriranosti, gladi i slabosti, Ramazan je mjesec slabih živaca, svađa, tučnjava te mnogih neprijateljstava.

Kada sam jučer otišla u voćarnu prisustvovala sam tuči mesara i njegove mušterije. Mesar, široko otvorenih, izbuljenih očiju, poludio je od gladi i napao kupca zbog 10 afgana (manje od 10 centi). U tuču su se uključili i slučajni prolaznici koji su sirotog kupca spasili mesarovog bijesa. U voćarnu sam odlučila otići neki drugi put. Poludjeli mesar bi mogao zamjeriti i piljaru, pa je bolje ne riskirati.

Zbog obaveznog posta, produktivnost u vrijeme ramazana naglo pada. Što zbog gladi i žeđi, što zbog naglo povećanih obiteljskih problema i iznenadnih bolesti.

Hedayat, moj asistent već tri dana ne dolazi na posao. Kaže da ga bole bubrezi. Liječnik, polubrat žene njegovog strica, mu je propisao bolovanje, koje bi trebalo trajati do Bajrama. Ono što ja znam je da Hedayat laže. Također znam da su njegovi bubrezi sasvim u redu.

Laže i Najibullah Taki. On nije uzeo bolovanje. Nakon nekog vremena, Taki jednostavno nestane, te se u kancelariju vrati sa zadovoljnim osmjehom na licu. On se zaključa u zahod pa jede, pije i pusi.

I ovdje vrijedi ona izreka: zakon je tu da se krši.

Kako je Afganistan islamska država, na snazi su i islamski zakoni. Zbog toga su svi dućani koje prave ili prodaju hranu prije podne zatvoreni. Otvaraju se negdje oko pola dva, kada se mirisi sa štandova sa bolanijem sire po gradu,još više nervirajući gladne stanovnike.

Ukoliko te policajac uhvati da jedeš na ulici prije nego zađe sunce, riskiraš odlazak u zatvor te ozbiljnu kaznu, a ako se s tim izvučeš dobro si prošao. Gladna rulja je opasnije od policajaca. Bijes gladne rulje sam, zbog neopreznosti, prošlog ramazana i ja zamalo iskusila.

Suprug i ja smo otišli u agenciju da rezerviramo kartu za put kući. Uskoro sam osjetila da mi je pao šećer. Hipoglikemije su relativno normalne kada bolujete od diabetesa. Pokušala sam se strpiti dok ne obavimo posao, ali počeo me oblijevati znoj, uhvatila me panika, ruke su mi se tresle. Klasični simptomi solidne hipoglikemije.

Izvadila sam spravicu za mjerenje šećera. Šećer mi je pao toliko da sam morala pod hitno nešto jesti. Sinulo mi je da je ramazan i da ništa ne radi, ali je suprug ipak pronašao neki dućanćić iz kojeg je donio kekse i sok. Bez razmišljanja sam počela panično jesti, a onda sam osjetila hladne poglede putnika u agenciji.

Dva bradata Paštuna sa crnim turbanima su me gledala sa otvorenim bijesom u očima. Tri žene su se okrenule prema zidu i zatvorile oči. Trojica mladića su pohlepno gledala u sok na mom krilu.

Pokušala sam im objasniti da imam šećer, ali nisam znala kako. Prestala sam jesti. Sjedili smo u agenciji još nekoliko minuta. Činilo se kao da im trebaju tri sata za izdavanje karata. Čim smo dobili karte izletili smo iz agencije.

Naučila sam lekciju. Sada se prije svakog pojavljivanja na ulici dobro najedem u skrovitosti svoje kuhinje, pazeći da mirisi kroz prozor ne dospiju u susjedstvo, dozirajući pažljivo inzulin da mi šećer bude radije nešto viši nego da padne.

Tako se vjerovatno snalaze i šećeraši Afganistanci, jer još nikog nisam srela da jede na ulici za vijeme Ramazana.