U posljednje dvije godine zrakoplovne su nesreće zaredale u Hrvatskoj, ali i one s hrvatskim zrakoplovima u inozemstvu. Hrvatska je na korak od toga da je SAD stavi na crnu listu zbog niza propusta u organizaciji i nadzoru zračnog prometa. Razgovarali smo s istražiteljem zrakoplovnih nesreća, magistrom aeronautičkih znanosti Josipom Miloševićem, koji je radio na istragama zrakoplovnih nesreća u Hrvatskoj od 1995. do 2001. Trenutno je zaposlen u jednoj od zemalja EU na istim poslovima.

NACIONAL: Može li se reći da Hrvatska odskače od europskog prosjeka po broju zrakoplovnih nesreća s ljudskim žrtvama?
- U desetak zrakoplovnih nesreća godišnje u Hrvatskoj, što domaćih zrakoplova, što stranih, strada 5-8 ljudi. To je relativno mali broj stradalih, no opća tendencija je negativna. S obzirom na broj aktivnih zrakoplova u Hrvatskoj i prosječan broj sati naleta taj je postotak vrlo visok. Usporedimo li broj zrakoplova u registru s brojem nesreća, prosječni europski broj nesreća upola je manji nego u Hrvatskoj.

NACIONAL: Jednom ste rekli da zračne vlasti u Hrvatskoj kvalitetno ne nadziru 90 posto zračnog prometa. Zašto je tako?
- Radi se o pomanjkanju internih procedura, broju tehnički osposobljenog osoblja, programima njihova školovanja, periodičnom testiranju znanja. Broj zrakoplova u hrvatskom Registru civilnih zrakoplova je oko 300, Samo pet službenika uprave može obavljati preglede za njihovu plovidbenost i proizlazi, kad bi samo to radili, svaki od tih službenika godišnje može teoretski obaviti 60 pregleda zrakoplova. Za preglede 20-ak zrakoplova potrebna je komisija od tri člana, a za većinu pregleda u prosjeku su potrebna dva dana, što znači da za 50 pregleda po službeniku treba 100 radnih dana, tj. oko 800 radnih sati. Službenici rade još i gomilu drugih poslova, koji im ne omogućuju kvalitetnu pripremu za primarnu zadaću, a jedan od tih je i obavljanje redovitih i neredovitih nadzora zračnih operatora, koji traju po nekoliko dana. Za tu svrhu treba odvojiti još 50-ak dana godišnje za redovite, te isto toliko za neredovite preglede. Dakle, godišnje 200 dana otpada samo na dvije vrste posla stručnih djelatnika, službeniku.

NACIONAL: Jesu li aktivnosti hrvatske zrakoplovne inspekcije u ovom trenutku kvalitetne ili loše vođene?
- Što se tiče aktivnosti zrakoplovne inspekcije, ona ima samo četiri inspektora koji bi trebali nadzirati svakodnevne aktivnosti operatora aerodroma, kontrole leta, operatora zrakoplova, organizacije za održavanje, organizacije za školovanje itd., a uz to, treba biti kontinuiranu nazočnost inspektora na svakom međunarodnom aerodromu u Hrvatskoj, što je uz sadašnji broj inspektora posve nemoguće provesti. Međunarodni je standard da se pojedinim velikim operatorima, čije flote imaju puno zrakoplova, dodjeljuje inspektor koji će biti zadužen samo za jednog operatora, a toga u Hrvatskoj nema.

NACIONAL: Je li moguće da je zbog loše organizacije hrvatskih zračnih vlasti veća i vjerojatnost da se zrakoplovne nesreće događaju u Hrvatskoj više nego drugdje?
- Uprava zračnog prometa do danas nije procijenila sigurnost ni jednog zračnog operatora u Hrvatskoj, to se stanje statistički uopće ne prati, nadzor je posve nedostatan, pa je logično da se dosta incidenata i drugih ugrožavanja sigurnosti događa, a da Uprava zračnog prometa za to i ne zna. Ako nema nadzora, procjene rizika i korektivnih akcija, nema ni prevencije nesreća. Na prevenciji nesreća u Hrvatskoj nitko ne radi, a ako se znaju troškovi i gubici koji se proizvode nesrećom zrakoplova, takvo je stanje neodrživo.