Ivo PukanićPrije nekoliko tjedana pisao sam na ovome mjestu o svojim impresijama s posjeta Hvaru i pozitivnim utjecajima ulaska Orco grupe na taj otok. Taj mali članak pokrenuo je pravu lavinu događanja, čiji bi se rezultati mogli vidjeti već sljedeće godine. Naravno, bude li pameti kod lokalnog stanovništva. A ja vjerujem da će biti. Sjedim jedne večeri u Bogovićevoj ulici na terasi svoje omiljene slastičarnice “Millennium”. Karamela, jagoda, banana i punč tope mi se u ustima dok razgovarama s prijateljicom koja se upravo vratila iz Dubrovnika. Opisuje mi situaciju u “Gradu” i kako je zamalo nekoliko puta izbjegla smrt od horde turista koji su se ugurali na Stradun i poput krda slonova pomeli sve pred sobom. Mirno ispijanje kave na Stradunu može se zaboraviti, kako zbog horde znojnih “cruiser” turista, tako i zbog štandova s jeftinim kineskim smećem koje se prodaje u središtu grada. No to je samo početak tužne priče o Dubrovniku, gradu koji bi trebao biti flagship hrvatskoga turizma, i koji bi svojim brandom, ponudom i organizacijom bio magnet preko kojega bi se punila i druga, manje atraktivna mjesta na Jadranu.

Gradonačelnica Dubravka Šuica, koju dobro poznajem i cijenim, za vrijeme svoga mandata nije učinila mnogo. Mnogo je bilo planova, nešto se od toga započelo, ali ništa se nije realiziralo. Samo budala ili iznimno hrabar čovjek jakih živaca može se upustiti u pustolovinu da se automobilom približi Dubrovniku. Ujutro se putem radija obavještava stanovništvo da dolaze cruiseri, kao da se radi o novoj srpsko-crnogorskoj invaziji, pa se upozorava stanovništvo da ne izlazi iz podruma zbog mogućnosti bombardiranja. Nakon dolaska ogromnih brodova, na kojima je prosječna cijena 55 dolara po danu (stan, hrana i plovidba - jeftinije nego biti doma i sam si kuhati), nastupa stampedo autobusa koji tih nekoliko tisuća turista iz luke voze do grada. Tko tu prođe neokrznut, veliki je sretnik.

Nema se kamo pobjeći, jer u Dubrovniku nije napravljena ni jedna garaža, a to je tome gradu najpotrebnije. Kako je moguće da ni 13 godina nakon završetka rata nije obnovljeno desetak velikih hotela i hotelskih naselja u Dubrovniku i okolici? Zašto bar nije rješen problem Kupara, gdje su imovinsko-pravni odnosi potpuno čisti. Čujem da je Anđelko Leko kupio Srebrno i Mline, no zbog sporosti administracije, koja ne može riješiti nekakvu bespravnu gradnju, vezane su mu ruke u njihovoj obnovi. Veliki projekt obnove žičare na Srđu također je nerješiv problem jer su neki tu bespravno izgradili kuće i ne dopuštaju revitalizaciju dubrovačkoga zaleđa. Slično je i s objektima u Župi dubrovačkoj, gdje svagdje postoje neki stini, privatni interesi, prema kojima je država potpuno benevolentna, umjesto da poduzme energične mjere u korist “Grada” i njegova daljnjeg razvoja.

Spomenuo sam Dubravku Šuicu. Nije mi ni nakraj pameti okriviti tu ženu za kaos koji vlada u tom kraju, jer ona itekako ima viziju i zna što bi trebalo učiniti. Barem sam ja stekao takav dojam kad sam s njom o tome razgovarao prije godinu-dvije. Pitanje je koliko ona ima političke moći i ovlasti da provede korjenite promjene i izvuče grad iz teške letargije, možda najteže u njegovoj povijesti. Govore mi da cruiseri Dubrovniku donose 20 milijuna eura godišnje. Mora se postaviti pitanje - koliko mu odnose? No ti cruiseri nisu toliko važni koliko predstavljaju paradigmu stanja u gradu - stanja potpune nemoći. Grad bi morao znati kamo ide i što želi. U tome bi mu trbala pomoći i središnja vlast, kojoj bi itekako trebalo biti u interesu da je Dubrovnik pojam za koji znaju svagdje u svijetu. Za Zagreb je malo tko i čuo. Pa zar vlasnici štandova na Stradunu mogu voditi politiku najprestižnijeg grada u cijeloj regiji?

Svatko mlad i normalan pobjegao je iz staroga grada, bježeći od gužve i terora tranzitnih turista. Za ogroman novac prodali su svoje nekretnine u prvom redu bogatim strancima i glavom bez obzira pobjegli prema Zagrebu. Prije rata je u starom gradu živjelo 5000 stanovnika, a danas ih živi samo 900. Kad dođe zima, na Stradunu predvečer možete vidjeti samo pokoju mačku, opisuje mi tužnu sliku nekoć ponosnoga grada njegov razočarani stanovnik. Na kraju ne mogu ne spomenuti i Dubrovačke ljetne igre. Koga one još zanimaju? Pa to više nisu Dubrovačke, nego Zagrebačke ljetne igre, jer u njima nastupaju ponajviše zagrebački glumci i režiraju ih zagrebački redatelji, koji si tako već godinama za nula kuna osiguravaju ljetovanje.

Priča se da u samom Dubrovniku više nema nikakva entuzijazma za tu manifestaciju, što se vidi i na banalnom primjeru. Đaci i studenti više čak ni za pristojan novac ne žele pomagati u prenošenju i slaganju kulisa, a kamoli da bi volonterski, kao što je to prije bio običaj i čast, radili na njima. Grad se zatvorio u sebe i ništa i nikoga novoga ne želi pustiti unutar svojih zidina. Prije nisam vjerovao u priču o tome kako je ruski milijarder Viktor Vekselberg htio donirati gradu kongresni centar, od kojeg bi Dubrovnik mogao živjeti i izvan srpnja i kolovoza. Domoroci su ga hladno odbili. Grad, odnosno njegovi starosjedioci uz pomoć neučinkovitog državnog birokratskog aparata sami će sebe ugušiti i uništiti.

Jedino svjetlo na kraju tunela mogli bi biti neposredni izbori za gradonačelnika. Mislim da bi mogla pobijediti Šuica, koja bi s puno većim ovlastima i boljim suradnicima mogla nešto pokrenuti. Ako pobijedi, imat će šansu da pokaže je li problem u njoj ili se radi o potpunoj birokratiziranosti i korumpiranosti društva, koja poput hrđe uništava cijelu državu. Ipak se bojim da nije problem u Dubravki Šuici.