Ono što će vam pomoći da preživite u Afganistanu, kao u ostalom i u bilo kojoj drugoj zemlji na svijetu, je hrana. A hrane je u Afganistanu malo. Ona hrana koja postoji je ili potpuno drugačijeg ukusa ili neprepoznatljiva.

Nakon što osmotrite barake sklepane od kartona, najlona i dvije daske, a koje u našem susjedstvu zovu mesnica, voćarna i pekarnica odlučite se hraniti isključivo konzerviranom hranom i instant juhama. Konzerve i juhe nisu zadovoljile naše potrebe te smo nakon mjesec dana odlučili napraviti salatu.

"Trebaju mi mrkva, rajčica, mladi luk i peršin", rekla sam Ehsanu koji me je zbunjeno gledao. Amin je stajao u blizini također pokušavajući odgonetnuti moj tajanstveni spisak.

"Što je peršin", pitali su zbunjeno. Uzela sam list papira i pokušala nacrtati listić peršina. Nisu shvatili. Nije ni čudo. Nacrtani listić ličio je vise na ginko bilobu. Nikada nisam znala crtati. Pokušala sam im opisati tu čudnovatu biljku: "Ima korijen kao zardak (mrkva) ali je bijel, a gornji listići su malo drugačiji. Idu ovako." Tu sam rukama napravila neki čudnovati pokret koji bi trebao označavati bujnost i rastresitost. Nisu shvatili.

Tada je moj suprug, koji ima nešto vise talenta za crtanje pokušao nacrtati peršin. Amin je shvatio: "Mrkvin brat, gashnish" pobjedonosno je uzviknuo. Uskoro se vratio iz dućana noseći pored peršina i brdo svježe nane. "Zaboravila si napisati nana. Salata se ne može praviti bez nane."

Nisam znala što da uradim sa svežnjm od dvije kile nane. Jedno je bilo sigurno. Nisam je namjeravala upotrijebiti u salati. Uzela sam peršin i počela ga sitno sjeckati. Neobičan smrad se raširio kuhinjom. "Čudnog li peršina", mislila sam, dok sam ga u obilnim količinama ubacivala u svoju divnu salatu. Obroke uvijek tempiramo prema pekari kako bismo jeli vruć kruh. Naan, afganistanski kruh koji podsjeća na pizza tijesto osuši se već nakon sat vremena i tada postaje u potpunosti neupotrebljiv. Ni ptice ga neće.

Kada je došao naan, svečano sam iznijela salatu na stol. Prvu salatu u mjesec dana. Zamišljala sam sočni ukus rajčice sa prodornim ukusom luka i onim finim šmekom peršina koji svakom jelu daje određenu punoću. Zagrabila sam što sam više mogla i punu žlicu uvalila usta. Moji snovi su se raspršili. "Što je ovo", uzrujano sam povikala jedva pokušavajući suzbiti gađenje. S jezika sam skidala ono sto sam smatrala peršinom. Salata je bila grozna.

Kupovina mesa bila je poseban napor. Mesarnica je ustvari daščara ispred koje vise dvije raskomadane lešine pune muha i osa. Ispod lešina je otvorena kanalizacija u kojoj osim životinjske krvi ima i nekog zelenog mulja i raznih otpadaka. Ukoliko je vrijeme vrlo vruće na mesu se napravi mala zaštitna skrama, te je dobro od mesara zahtijevati da istu otkloni.
Ubrzo sam prestala biti gadljiva, te me ni kanalizacija ni skrama ni muhe nisu smetale. Ono sto me i dan danas buni je anatomija krave sa koje je prava sreća izabrati pravi komad mesa.

Nakon nekog vremena, naučili smo što treba kupovati a privikli smo se i na nove ukuse: rižu sa grozdjicama i mrkvom ili šafranom i brusnicama, palačinke sa prosom i mango na roštilju. Probali smo čak i inđeru, čudnovato tijesto sa umakom od zebre koje nam je servirao prijatelj Etiopljanin. Sve originalne sastojke mu je poslala žena od kuće.

Za razliku od nas, Afganistanci se na našu domaću hranu nikada nisu navikli. Naučeni na rižu uz povremeni dodatak mesne ili povrtne kurme, vrlo su teško probavljali moje uspjele i neuspjele kulinarske eskperimente. Nedavno sam obojici izazvala želučane tegobe salatom od graha i bijelog luka. Dok su se nemoćni oporavljali od tog groznog jela, zamolili su me za malo Coca Cole. "Coca Cola lijeci sve želučane tegobe", objasnili su mi.

Pokušala sam ih nagovoriti da popiju malo čaja od nane. Objasnila sam im da se kod nas taj čaj koristi u slučaju želučanih tegoba. Nevoljko su pristali. Zadovoljno sam im donijela čaj. Tu ne mogu pogriješiti. Gledala sam ih kako oprezno uzimaju guc vruće tekućine, očekujući njihovo oduševljenje i djelovanjem i ukusom. Opet sam pogriješila. I Amin i Ehsan tvrde kako je čaj od nane nešto najogavnije sto su ikada probali.

S obzirom da naan nije zadovoljio naše apetite odlučila sam se na novi eksperiment: domaći kruh. Neuspjele eksperimente sam potajno bacala u smeće. Poneki eksperiment smo se odlučili i pojesti, ali smo odustali kada smo na zagorenoj kori kruha slomili dva noža. Već sam odlučila dići ruke od svega, kada mi je kruh napokon uspio.

Ponosno sam odnijela komad kruha Aminu i Ehsanu na degustaciju. Mojoj sreći nije bilo kraja: napokon im se nešto svidjelo!