Robert JežićRobert Ježić, vodeći hrvatski industrijalac i jedan od najbogatijih Hrvata, čiju je imovinu Nacional lani procijenio na 65 milijuna eura, vlasnik je petrokemijske industrije Dioki, s postrojenjima u Zagrebu i na Krku. Iako njegova kompanija ima godišnje prihode od 2,4 milijarde kuna i jedan je od četiriju najvećih hrvatskih izvoznika, javnost ga je posljednjih pet godina uglavnom percipirala kao predsjednika NK Rijeka. Sve do prije nekoliko mjeseci, kad je za nešto manje od 15 milijuna eura postao većinski vlasnik riječke izdavačke kuće Novi list. Ježić je tako nakon 23 godine u petrokemiji ušao u poslovno područje u kojem, kako sam priznaje, dosad nije imao nikakva iskustva.

Robert Ježić rođen je 1955. u Rijeci, gdje je završio Pravni fakultet. U devetoj godini počeo je jedriti u jedriličarskom klubu Galeb, a najveći sportski uspjeh dosegnuo je 1969. kad je postao kadetski državni prvak. Početkom 70-ih položio je skiperski ispit, što se pokazalo ključnim u njegovoj poslovnoj karijeri. Kao skiper na jahtama zbližio se s poslovnim ljudima u Hrvatskoj i inozemstvu, što mu je otvorilo vrata međunarodnog biznisa. Na preporuku jednog klijenta kao 30-godišnji pravnik 1985. se zaposlio u međunarodnoj kompaniji Phillip Brothers i počeo trgovati petrokemijskim proizvodina. To je radio sve do 2004. kad je postao vlasnik Diokija, tvrtke koja je tada bila na rubu propasti.
'Sve vrijedno u Rijeci neka tu i ostane'

Iako se nikada nije aktivno bavio politikom, dugogodišnji je član HDZ-a. Zato je za mnoge bilo iznenađenje da baš on kupuje novine čija je tradicionalna uređivačka politika suprotstavljena vladajućoj stranci, čiji je član od 1990.

Robert Ježić, Marin Lovrović, Siniša Mikuličić i Marin Lovrović mlađiPred Ježićem su dva velika poslovna projekta, o čijem će uspjehu ovisiti budućnost njegova poslovnog carstva. U Novom listu pokreću politički tjednik. Posljednjih mjeseci zaposlio je neka zvučna novinarska imena - Jagodu Vukušić, Luku Braila, Sanju Modrić, Đermana Senjanovića, a očekuje se i povratak nekadašnjeg komentatora Dražena Vukova Colića, koji je sad veleposlanik u Sofiji.

A u neposrednoj blizini Diokija kod Omišlja na Krku uskoro bi se trebao početi graditi veliki terminal za ukapljeni plin, vrijedan oko milijardu eura. Osim što bi terminal trebao biti na zemljištu u vlasništvu Diokija, ta će tvrtka od terminala dugoročno profitirati jer će si osigurati opskrbu ključnim energentom i sirovinom.

NACIONAL: Kako ste, kao čovjek koji nikad nije radio u medijima, došli na ideju da kupite Novi list?
- Želim da sve što u Rijeci vrijedi tu i ostane i dalje se razvija. Kao Riječanin volio bih da se što prije modernizira rafinerija nafte te da ponovno bude tehnološka avangarda kao 70-ih. To je bio moj prvi motiv kad sam odlučio kupiti Novi list, profitabilnu tvrtku koja se našla u vlasničkoj krizi. U razgovorima sa znancima i poslovnim ljudima iz Rijeke zaključio sam da mogu pomoći riješiti situaciju i za nešto manje od dvije godine uspjeli smo pomiriti tri suprotstavljene vlasničke struje. Novi list je Riječanima dio svakodnevnice i nije im svejedno tko će biti vlasnik novina koje izlaze već 108 godina.

NACIONAL: Znači li to da je pri odluci o kupnji Novog lista značajna bila i sentimentalna komponenta? Koliko danas u biznisu uopće ima prostora za emocije?
- Mislim da biznis bez emocija dugoročno nije održiv. U svaki poslovni uspjeh utkano je puno emocija, bez obzira na to radi li se o maloj obiteljskoj tvrtki ili velikom poslovnom sustavu. Tako je bilo i kad sam kupovao Dioki prije četiri godine, s čijim sam zaposlenicima godinama surađivao i gradio poslovne odnose. Znao sam da dolazim u prijateljsko okruženje.

Robert JežićNACIONAL: Kako komentirate kuloarske informacije da je vaš ulazak u vlasničku strukturu Novoga lista rezultat dogovora s vladajućom strankom, odnosno da je odabir Omišlja kao lokacije budućeg terminala za ukapljeni plin bio uvjetovan vašom kupnjom Novog lista?
- Ljudi su bili skeptični kad sam počeo biti spominjan kao mogući kupac Novog lista. Kad sam ga kupio, govorilo se da sam preuzeo Novi list u ime Europapress Holdinga ili Styrije. Mogu samo reći da kupnja Novog lista nema nikakve veze ni s HDZ-om, ni s nekom medijskom grupacijom, kao što ni lokaciju na kojoj će se graditi LNG terminal, vjerujem, ne određuju političari nego će eventualni odabir Omišlja biti ipak na znanosti i struci. Teza koju spominjete posve je neutemeljena - odabir lokacije podržali su predsjednik Mesić i primorsko-goranski župan Zlatko Komadina, koji sigurno nemaju veze s HDZ-om.

---

NACIONAL: Kakav je vaš odnos kao dugogodišnjeg člana HDZ-a prema tradicionalnoj lijevo-liberalnoj uređivačkoj politici Novog lista?
- Mislim da HDZ nema ništa protiv uređivačke politike Novog lista, koja se nije bitno mijenjala od osnutka. Vjerujem da nitko razuman, pogotovo današnji proeuropski HDZ, ne bi htio mijenjati Novi list. To što Novi list promovira lijeve ideje ne mora značiti da sustavno podržava SDP. Kao Riječanin smatram se jamcem održanja tradicije Novog lista. Ugovorom o kupnji obvezao sam se da se neću ne miješati u uređivačku politiku najmanje tri godine.

NACIONAL: Zadovoljni ste Novim listom i kao čitatelj?
- Kao čitatelj mislim da novine mogu biti bolje, što je i razlog naših nedavnih novinarskih akvizicija. Želimo povećati broj stranica i proširiti sadržaj, promijeniti dizajn i povećati profitabilnost. Moramo poraditi i na distribuciji. Ne možemo dopustiti da se Novi list u Dubrovniku čita s danom zakašnjenja. Ako želimo ići naprijed, moramo napraviti taj iskorak, a moja je želja da Novi list i u Zagrebu bude dostupan u najsvježijem izdanju.

NACIONAL: To je, pretpostavljam razlog vaše inicijative za zajedničku tiskaru s EPH?
- Inicijativa je zajednička. Mislim da suradnja među hrvatskim izdavačima mora biti veća, u njihovom interesu i interesu njihovih čitatelja.

NACIONAL: Kako teku pripreme za politički tjednik i kad bi trebao izići prvi broj?
- Bez obzira na željeni rok, ne želimo žuriti jer je to vrlo složen projekt, priprema iziskuje ozbiljnost i oprez. Još nismo odlučili kako će se novine zvati. Pokrenuti tjednik i ne uspjeti bilo bi neoprostivo, a Novom listu kao nositelju projekta bila bi učinjena velika šteta. Ne bih želio svoje ime vezati uz poslovni promašaj.

NACIONAL: Koliki će biti trošak pokretanja tjednika?
- Oko 30 milijuna kuna.

NACIONAL: Očito ne volite gubiti. Pristupate li uvijek poslu na ziheraški način?
- Ne bih rekao da je to ziheraški pristup. U petrokemiji sam dulje od 20 godina, ali u medijima nemam nikakvo iskustvo. Ljude iz petrokemijske branše dobro poznajem, a novinare, koji bi trebali biti pokretačka snaga ovog projekta, tek sam počeo upoznavati.

NACIONAL: Posljednjih mjeseci u Novi list prešlo je nekoliko zvučnih novinarskih imena. Sugerirate li urednicima novinarske akvizicije?
- Ne. Redakcija tu ima apsolutnu slobodu. Imam veliko povjerenje u uredništvo u tom pitanju. Recimo, angažman Đermana Senjanovića pokazao se kao pun pogodak. Iznenadio sam se koliko je porasla prodaja Novog lista u Splitu otkad Senjanović piše za nas.

Robert Ježić, Stjepan Mesić i Damir PolančecNACIONAL: Kako biste opisali svoju profesionalnu osobnost? Neki vas nazivaju autokratom.
- Autokratom su me prozvali zbog načina na koji sam vodio HNK Rijeku, inače to nije moj poslovni stil. Velika je razlika raditi u nogometnom klubu, osobito u hrvatskim uvjetima, i u gospodarskom sustavu poput Diokija. Složeni poslovni sustav iziskuje drukčiji pristup. Nogometni klub funkcionira pomalo stihijski i u takvim uvjetima apsolutno je potrebna čvrsta ruka i disciplina. Za vrhunski sport previše demokracije često je kontraproduktivno.

NACIONAL: A kako je u biznisu?
- Što se tiče biznisa, i u svijetu i u Hrvatskoj problem je nedostatak kvalitetnih upravljačkih kadrova. Uprave su prisiljene preuzimati i odgovornosti nižih razina rukovođenja, što izravno utječe na rezultat. Uspješan menadžer, bez obzira na položaj u tvrtki, mora preuzeti odgovornost i donijeti odluku. Nažalost, mi menadžere još uvijek ne školujemo na taj način.

NACIONAL: Imam dojam da se više ne namjeravate vratiti nogometu?
- U HNK Rijeci predsjednik sam skupštine, što traži manje dnevnog angažmana, ali me to, uz redovito praćenje utakmica na Kantridi, drži uz nogomet.

NACIONAL: U ranoj mladosti bili ste uspješan jedriličar, kadetski prvak Jugoslavije. Je li vas kao biznismena u neku ruku odredilo odrastanje uz sport?
- Iz vlastitog iskustva mogu reći da većina ljudi s uspješnom poslovnom karijerom iza sebe ima godine aktivnog bavljenja sportom, bez obzira na postignute rezultate. Za poslovnog čovjeka važno je da ima natjecateljski duh, koji se u razdoblju formiranja ličnosti najbolje usvaja kroz sport. Baveći se sportom čovjek se nauči disciplini, a ta osobina poslije dolazi do izražaja u gospodarenju imovinom.

NACIONAL: Jedrenje u mladosti pokazalo se ključnim za vaš poslovni put?
- Kao student radio sam kao skiper na jahtama. Tada, početkom 80-ih, to je bilo rijetko zanimanje na Jadranu. Imao sam tako priliku biti u kontaktu s ljudima iz visokog međunarodnog biznisa. I 1985. dobio sam ponudu za posao u Phillip Brothers, tada najvećoj trgovačkoj kompaniji na svijetu, sa sjedištem u New Yorku. To mi je otvorilo vrata drukčijeg svijeta od onoga kojeg sam poznavao. Primili su me na probni rok od šest mjeseci u zagrebačko predstavništvo za Jugoslaviju, koja je tada imala petrokemijsku industriju na europskoj razini u svim republikama. Stekao sam prva iskustva s petrokemijskim proizvodima učeći od najvećih znalaca trgovanja. Da nisam kao student prava u Rijeci honorarno zarađivao radeći kao skiper na jedrilici, danas bih vjerojatno bio odvjetnik ili možda čak i sudac u Rijeci.

NACIONAL: Poslije ste se preselili u Italiju?
- Nakon dvije i pol godine počeo sam raditi za drugu kompaniju u Milanu. Vodio sam odjel za petrokemiju na drugim tržištima, tako da sam od 1988. do 1992. bio manje poslovno prisutan u Hrvatskoj. Kako sam u Prvoj sušačkoj gimnaziji učio ruski, počeo sam raditi i na tržištu tadašnjeg Sovjetskog Saveza. Prešao sam 1992. u švicarsku tvrtku Landmark Chemicals, u njihov ured u Antwerpenu na mjesto direktora za istočnu Europu. Intenzivirao sam poslovanje s Inom, čija je petrokemija preteča današnjeg Diokija.

NACIONAL: U vašoj službenoj biografiji spominju se dva prebivališta - Zug u Švicarskoj i Rijeka. Gdje zapravo živite?
- Od 1994. službeno prebivalište mi je Zug u Švicarskoj, gdje je sjedište tvrtke Dioki Holding AG, koja je većinski vlasnik Diokija. U Zagreb dolazim ovisno o potrebama posla. Vikendom nastojim biti u Rijeci, iako više ne tako redovito kao posljednjih pet godina dok sam bio predsjednik HNK Rijeka.

NACIONAL: Odluka Vladina povjerenstva da se terminal za prirodni ukapljeni plin gradi u Omišlju na Krku pozitivno će utjecati ne samo na energetsku budućnost Hrvatske, nego i na poslovanje Diokija, čije je postrojenje u neposrednoj blizini. Koje će koristi Dioki grupa imati od LNG terminala u susjedstvu, na vlastitoj zemlji?
- Preporuka Vladina povjerenstva samo je korak naprijed u realizaciji tog projekta. Za konačnu odluku treba pričekati izradu studije utjecaja na okoliš i javnu raspravu. Projekt LNG terminala imao bi za nas dalekosežne pozitivne efekte i bio bi korak naprijed u integriranju cijelog proizvodnog procesa na Krku. Time bismo dobili plin na postrojenju, što bi rezultiralo manjim troškovima proizvodnje, a, što je najvažnije, i još višim ekološkim standardima. Bude li LNG sadržavao dovoljne količine etana, omogućit će se eksponencijalni rast hrvatske petrokemije.

NACIONAL: Neosporno je da ćete imati i izravnu financijsku korist od prodaje zemljišta?
- Činjenica da bi se terminal trebao graditi na zemljištu Diokija, u kontekstu vrijednosti čitave investicije i koristi koju ona donosi za petrokemiju, potpuno je irelevantna. Vrijednost tog zemljišta je minorna u odnosu na efekte koji će biti postignuti kad terminal proradi.

NACIONAL: Hoćete li zahtijevati vlasnički udio u konzorciju koji će graditi LNG terminal?
- S inozemnim investitorima kontaktiramo od samog početka. Sad čekamo formiranje konzorcija, u kojem će Ina, HEP i Plinacro zajedno imati 25 posto vlasničkog udjela, kako bi se aktivnije uključili u projekt.

NACIONAL: Kako Dioki posluje danas i kakva je projekcija poslovnog rasta?
- U posljednje četiri godine, otkako sam većinski vlasnik, Dioki je napravio značajne korake prema stabilizaciji i čvrstom definiranju strategije. Dioki u Zagrebu posluje pozitivno, ali Dina na Krku još nije proizvodno integrirana jer radi samo dio proizvodnje te je gubitaš. Stoga investiramo oko 100 milijuna eura u kapitalne projekte, od kojih je najznačajnija modernizacija i ponovno pokretanje proizvodnje VCM-a (sirovine za PVC) i izgradnja postrojenja PVC-a. Da povučem paralelu s drvnom industrijom - kad projekt bude gotov, više nećemo izvoziti drvo nego dijelove namještaja. Najveća kočnica u planiranoj realizaciji ove investicije je sporost pojedinih ureda uprave čije se dozvole predugo čekaju.

NACIONAL: Nije li paradoksalno da Dioki proizvodi sirovinu, a krajnji proizvod, plastičnu galanteriju, uglavnom uvozimo iz inozemstva?
- Bili bismo sretniji da u Hrvatskoj plasiramo veći dio proizvodnje, jer što je kupac bliži, veća je i profitabilnost. Mi 80 posto svog izvoza prodajemo u sjevernoj Italiji, gdje postoje stotine malih tvornica, pa čak i obrta koji koriste našu sirovinu za razne proizvode od plastike. U Hrvatskoj, nažalost, imamo samo nekoliko takvih partnera.

'Poduzetnička klima mogla bi biti i bolja'

NACIONAL: Rekli ste da vas u realizaciji planiranih investicija na Krku, vrijednih 100 milijuna eura, najviše sputava sporost pojedinih ureda uprave čije se dozvole predugo čekaju. Smatrate li kao industrijalac i vodeći izvoznik da je u Hrvatskoj loša poduzetnička klima?
- Ne bih rekao da je loša, ali mogla bi biti i bolja, što je vjerojatno recidiv prošlih vremena. Posebno bi lokalne zajednice trebale imati više sluha za potrebe poduzetnika na svom području. Država kroz HBOR aktivno prati naš izvoz i sudjeluje u dijelu investicija. I s Ministarstvom gospodarstva intenzivno surađujemo u rješavanju pitanja energetike. Osobit poticaj bili su posjeti predsjednika Stjepana Mesića i potpredsjednika Vlade Damira Polančeca. Sve u Diokiju jako bi veselio i posjet premijera Sanadera.

NACIONAL: Kad bi Dioki mogao postati profitabilan?
- Kad završimo planirane investicija, uz stabilne okolnosti na svjetskom tržištu.

BiografijaRođen 8. travnja 1955.
u Rijeci
2008. predsjednik nadzornog odbora Novog lista
2004. potpredsjednik
nadzornog odbora Diokija
1992. - 2004. direktor za istočnu Europu u tvrtki BMS, Belgija
1988. - 1992. direktor odjela za petrokemiju u tvrtki
PETRACO S.p.a., Milano
1985. - 1988. šef zagrebačkog predstavništva tvrtke PHIBRO AG, Zug
1983. - 1985. predstavnik za Jugoslaviju tvrtke DOBERTTIN AG, Njemačka