Objavljeno u Nacionalu br. 670, 2008-09-15

Autor: Damir Radić

Film

Vječni limiti Sidneya Lumeta

Lumet ima previše simbolike, a premalo konkretne motivacije

ETHAN HAWKE i Philip Seymour Hoffman kao braća HansonETHAN HAWKE i Philip Seymour Hoffman kao braća HansonGodine 1973. ugledni američki režiser Sidney Lumet izjavio je da sve što želi, u filmotvorskom smislu, jest postati bolji, a da mu količina snimljenih filmova u tome pomaže. Već tada, u dobi od 49 godina, nije znao koliko je točno filmova snimio, pri čemu je zgodno opisao što ga motivira da rijetko odbija ponuđene projekte: “Ako ne dobijem scenarij koji obožavam, radim onaj koji mi se sviđa. Ako nemam scenarij koji mi se sviđa, radim film koji ima glumca koji mi se sviđa, ili onaj koji predstavlja neki tehnički izazov”.

Do 1973. Lumet je iza sebe imao niz istaknutih naslova, od debitantskog kino ostvarenja “12 gnjevnih ljudi” s Henryjem Fondom iz 1957. koji mu je donio Zlatnog medvjeda u Berlinu i oscarovsku nominaciju za najboljeg režisera, preko “Bjegunca” (1959) s Marlonom Brandom do “Zalagaoničara” (1964) s Rodom Steigerom i “Brda izgubljenih” (1965) sa Seanom Conneryjem. Lumet je bio dio one skupine režisera (Delbert Mann, Robert Mulligan, John Frankenheimer) koji su sredinom 50-ih prešli s televizije na film i donijeli svježu krv američkoj kinematografiji težnjom da se bave društveno relevantnim i aktualnim temama na realističan i filmski ekspresivan način, a upravo 1973., kad je dao citiranu izjavu, njegova je karijera ušla u svoju najcjenjeniju fazu.

Te je godine snimio “Serpica”, realističku krimi-dramu baziranu na istinitoj priči o policijskoj korupciji, film koji je Al Pacinu donio prvu oscarovsku nominaciju za glavnu ulogu, da bi dvije godine kasnije polučio kultno “Pasje popodne”, ponovo krimi-dramu prema istinim događajima (no gdje se realistički prikaz miješao s ironično-tužnim humorom i travestijom), ponovo s Al Pacinom u glavnoj ulozi, te sa šest oscarovskih nominacija (uključujući one za najbolji film, režiju i glavnog glumca). Sljedeće godine Lumet se našao na vrhuncu “Tv-mrežom”, razornom, i danas izuzetno aktualnom kritikom masmedija temeljenom na izvornom scenariju čuvenog dramatičara (i scenarista) Paddyja Chayefskog, nominiranom za deset Oscara, ponovo i za najbolji film i režiju, no dobili su ih samo Chayefski te Peter Finch, Faye Dunaway i Beatrice Straight za glumačke izvedbe.

S ta tri filma Lumet se odlično uklopio u stremljenja Novog Hollywooda koja su određivali puno mlađi filmaši, a kritika je visoko cijenila (i precjenila) i njegov rani postnovohollywoodski period, dva uratka s početka 80-ih - “Princ velegrada” s Treatom Williamsom, u kojem se ponovo pozabavio policijskom korupcijom i koji mu je donio jedinu scenarističku nominaciju za Oscara (uostalom, scenarije je vrlo rijetko pisao), te sudsku dramu “Presuda” s Paulom Newmanom, koja mu ni iz četvrtog pokušaja nije donijela redateljskog Oscara. Nakon toga, prešavši šezdesetu, polako je padao u drugi plan, nakratko zaokupljajući pažnju s pokojim ostvarenjem, poput osebujnog odvjetničko-erotskog trilera “Kriv kao grijeh” iz 1993. s Rebeccom De Morney i Donom Johnsonom (prema scenariju kultnog Larryja Cohena), a pamti se i istoimeni remake gangstersko-adoptivne profeminističke drame “Gloria” pape američkog nezavisnog filma Johna Cassavetesa, u kojem je Lumet Cassavetesovu suprugu i muzu Genu Rowlands zamijenio sa Sharon Stone, koja je tada pak žudjela zamijeniti uobičajeni glamur svojih uloga naturalističkim prikazom lika i tako se dokazati kao ‘ozbiljna’ glumica; međutim, koliko god Lumet na naturalizmu inzistirao, Cassavetesovim dometima nije se primaknuo niti Sharon bitno pomogao.

No barem je šest godina kasnije, tj. 2005., napokon dočekao svog prvog Oscara, počasnoga doduše, što je bila lijepa prilika da se rezimira njegov opus i značaj. A najkraće rečeno, riječ je o autoru sklonom izazovnim društvenim temama u realističkom modusu i s velikim osloncem na jake glumačke osobnosti, sineastu respektabilnih kreativnih dometa, a opet ne jednom od pripadnika filmskog Panteona. Lumetu je često falilo malo, ali to malo nikako nije dosezao (osim možda u svom najboljem uratku, “Pasjem popodnevu”). Njegov zadnji film, “Dok vrag ne sazna da si mrtav”, odličan je primjer toga.

Film je temeljen na debitantskom scenariju sredovječnog Kellyja Mastersona, nesuđenog franjevca, i govori o dvojici braće, starijem, fizički neuglednom, no inteligentnom i manipulativnom Andyju, i mlađem, ljepuškastom, ali nesigurnom i ne odveć bistrom Hanku, koji organiziraju pljačku draguljarnice vlastitih roditelja, u kojoj njihova majka neplanirano biva smrtno ranjena. Otac Charles je shrvan i pod svaku cijenu želi pronaći počinitelje, dok se Andy i Hank, mučeni grižnjom savjesti, pokušavaju izvući iz nevolje, pri čemu dodatne probleme predstavljaju sitni kriminalac koji ucjenjuje Hanka, te priznanje Andyjeve atraktivne supruge Gine da muža vara s njegovim rođenim bratom.

Lumet priču uprizoruje s izvanrednim osjećajem za atmosferu, vodeći je od realističke krimi-drame s trilernim elementima do nečeg vrlo nalik antičkoj tragediji u klimaktičnoj završnici, uobičajeno dobivajući od jakog casta vrsne izvedbe (iako ima i mjestimičnog blagog preglumljivanja), no podbacuje na tzv. sadržajnom, a djelomično i na kompozicijskom planu. Imajući, naime, u vidu psihološki intenzitet temeljne dramaturške situacije, odnosno njezinu tragičnu dimenziju, ono što saznajemo o likovima i njihovim odnosima jednostavno je premalo. Lumet, koji je Andyja i Hanka iz prijatelja u originalnoj verziji scenarija pretvorio u braću, očito s namjerom da priči da ‘sudbinskiji’ karakter, da upućenim gledateljima negdje zazvone Eshil, Sofoklo i Euripid, odlučio je višestruko složenu porodičnu situaciju, koju čine tri sadašnje ili nekadašnje obitelji (Andy i Gena, Hank, njegova kći i bivša supruga, Charles i njegov odnos sa suprugom i sinovima), dati kroz nagovještaje i slutnje, a ne elaboracijom, što u nekim slučajevima zna efektno funkcionirati, ali ne i ovom. Pozadina Andyjeve egzistencijalne tjeskobe koja ga odvodi u drogiranje i pronevjeru novca, što je utrlo put za tragediju, ostaje preko svake mjere nerazjašnjena.

Jer doista, zašto je uspješan poslovni čovjek s lijepim stanom i suprugom koja predstavlja dobitak na lotu i za fizički ugodnije muškarce od njega tjeskoban? Naslućuje se da nešto nije u redu s njegovim brakom, ali i da je on taj koji je svojom distanciranošću Genu, koja ga očito voli, ‘natjerao’ u preljub. Saznajemo da ga muči slab odnos s ocem, koji mu čak zbog toga izražava i žaljenje, ali što je konkretno na stvari? Također, nije jasno zbog čega očev, sugerira se, ljubimac Hank radi slabo plaćen posao pa nema novac za alimentaciju, dok su mu roditelji ni više ni manje nego vlasnici draguljarnice. Jasno je da je u pitanju Amerika, gdje djeca moraju tražiti vlastiti put (no baš za američke prilike pomalo je neobično da svi članovi matične obitelji žive u istom gradu, što može sugerirati drugačiju vrstu obiteljskih veza), jasno je i da se radi o kapitalizmu koji upravo u Americi dobiva svoj najbešćutniji oblik, no to ne opravdava previše toga što ostaje visjeti u zraku.

To je glavni Lumetov problem (ne samo u ovom filmu) - previše simbolike (na temu materijalne pohlepe i ‘diktature užitka’), a premalo konkretne motivacije. Kad se tome doda kompozicijsko mješanje vremenskih razina u kojem se neke situacije nepotrebno ponavljaju ne donoseći nove spoznaje, odnosno podijeljenost na poglavlja čiji su nositelji trojica glavnih likova, od kojih onaj treći, otac, biva marginaliziran, što takvu narativnu koncepciju ozbiljno narušava, kad se logično zapita kako to da bitni ženski likovi (Gena, majka) ne igraju veću ulogu u priči koja očito vapi za njima, onda je jasno da film ima ozbiljnih nedostaka. Dojmljiva atmosfera, ekspresivni likovi, niz pojedinačno odlično režiranih prizora (maestralna je uvodna scena seksualnog snošaja Andyja i Gene), sugestivno mračna slika svijeta - sve to potvrđuje Sidneyja Lumeta i u 84. godini života kao vrsnog redatelja i značajnog autora, ali opisani nedostaci ukazuju na limite kojima je obilježen cjelokupan njegov opus. Oduševljeni napisi većine anglofonih kritičara više govore o poštovanju prema jednom veteranu i potencijalima koje je film imao, nego o njegovim konačnim dometima.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika