Günter VerheugenKad sam prošlog tjedna u Jutarnjem listu pročitao dio prenesenog intervjua Güntera Verheugena, potpredsjednika Europske komisije zaduženog za poduzetništvo i industriju, a prije toga glavnog čovjeka za proširenje Europske Unije, nisam znao jesam li sretan ili tužan. U tom intervjuu dopisniku WAZ-a iz Bruxellesa drugi čovjek Europske komisije rekao je da je nepravda što Hrvatska već davno nije ušla u Europsku Uniju jer je ispunjavala sve kriterije, a da se to nije dogodlo zbog čudnih sumnji da štiti i krije generala Antu Gotovinu, optuženog za ratne zločine. “Hrvatska bi već bila članica EU da nas tajna služba jedne države EU nije sve izludjela tim pričama.”

Sretan sam što je napokon jedna službena osoba barem uvijeno priznala da smo Nacional i ja bili u pravu kad je riječ o Gotovini i ulozi stranih tajnih službi u laganju hrvatskoj i europskoj javnosti da ga skriva i štiti hrvatska vlast. Tužan sam što sam to morao čuti od stranca, a ne od našeg predsjednika ili premijera, koji su i jedan i drugi jako dobro znali što je istina, tko laže u hrvatskim medijima, a tko govori istinu, no ipak su o tome šutjeli. Nakon što Hrvatska nije primljena u EU zajedno s Rumunjskom i Bugarskom 2007., a mogla je ući čak i prije njih, postavlja se pitanje koliko je opravdana bila tadašnja hrvatska politika i je li takvo ponašanje hrvatske vlasti opravdalo cilj.

Nakon što je je Verheugen sada otkrio istinu, a budući da ne postoji više opasnost za prestanak pregovora o primitku Hrvatske u EU, možda premijer i predsjednik sada skupe hrabrosti i javno kažu što se događalo u cijelom tom slučaju, zašto Hrvatska nije već ušla u EU, a mogla je da je bilo hrabrosti, a i da se javno ispričaju u ime hrvastke vlasti i aboliraju sve koji su stradali u toj medijsko-političkoj igri toliko štetnoj za hrvatske interese. A bilo je onih koji su tada bili žrtvovani, profesionalno uništavani, jer su znali i govorili istinu. No, gledajući u prošlost, ne vjerujem da će Ivo Sanader ili Stipe Mesić učiniti takvu gestu i javno izgovoriti istinu danas, kad se to nisu usudili učiniti prije četiri godine dok su oportunistički šutjeli. Ja sam se tada našao na udaru, ali sam jednu zadovoljštinu dobio.

Prije točno dva tjedna, 1. rujna u 10 sati, bio sam pozvan u britansko veleposlanstvo, u konzularni odjel. U prisutnosti dvojice službenika rečeno mi je da od toga dana britanska vlada uklanja sve restrikcije protiv mene, među kojima je bila najveća ona koja se odnosila na zabranu ulaska u njihovu zemlju. Imao sam zabranu ulaska u Britaniju i nakon ukidanja viznog režima, a sve zbog Gotovine, odnosno zato što sam javno rekaoda iza dezinformacija, laži i podmetanja kako Gotovinu u bijegu štiti i skriva hrvatska vlada stoji britanska tajna služba. Posljedica toga bila je četverogodišnja zabrana ulaska u Britaniju. Ovom džentlmenskom gestom u konzulatu, što se mene tiče, taj je sukob završen, ali imam osjećaj da se unutar britanske obavještajne zajednice itekako preispituju mnoge uloge raznih ljudi koji su u njeno ime vršljali tih godina po regiji i lagali i Londonu i Bruxellesu da Hrvatska štiti Gotovinu, zbog čega je tada bio zaustavljen hrvatski prijem u Europsku Uniju.

Ranko OstojićSve je počelo 10. lipnja 2003. kad je Nacional objavio intervju s odbjeglim generalom Gotovinom. Da sam se našao s njim, nisu znali čak ni njegovi odvjetnici Luka Mišetić i Marin Ivanović, jer sam sve u najvećoj diskreciji dogovarao s odvjetnikom Marijanom Pedišićem, svojim prijateljem, koji je prije nešto više od godinu dana umro. S Gotovinom smo se našli u hotelu u Veneciji.

Njemu je bilo stalo da u intervjuu točno iznese svoje htijenje da se brzo na obostrano zadovoljstvo riješi njegov slučaj, a u razgovoru me zamolio i da prenesem njegovu poruku Stipi Mesiću, Ivici Račanu i Haaškom tribunalu. Poruka je bila jasna: uvjeren u svoju nevinost, spreman je odmah prekinuti bijeg ako mu hrvatska vlast i Haaški sud omoguće da se u Zagrebu nađe s haaškim istražiteljima, odnosno tužiteljima, i odgovori im na sva pitanja na koja nije odgovorio potkraj 90-ih kad mu je zabranjen susret s njima jer je Tuđmanova politika bila da hrvatski generali ne razgovaraju s haaškim istražiteljima.

O tim porukama i intervjuu, i prije nego što je objavljen, bili su obaviješteni i Mesić i glavna haaška tužiteljica Carla Del Ponte, koja je na Pantovčak poslala svoju najjaču ekipu na čelu s Patrickom Lopezom Terezom, da se vidi što bi se u vezi s tim moglo učiniti. Za razgovore s njima Mesić je zadužio svog šefa kabineta Željka Bagića, kojega je obavijestio o tome što je Gotovina poručio.

U to vrijeme bio sam još naivan i mislio da je svima u Hrvatskoj i izvan nje u interesu da se problem s Gotovinom riješi najbrže i najbolje - da se on dobrovoljno vrati u Hrvatsku što prije, da iskaz istražiteljima i, ako mora, ode u pritvor, ali da ga do početka suđenja puste na slobodu, kako je predlagao. Da baš svi ne misle da je to put prema rješenju, shvatio sam prvi put kad sam 9. lipnja 2003. oko 18 sati, dan prije tiskanja intervjua, obavijestio Hrvatsku televiziju i tadašnjeg urednika Nikolu Kristića što objavljujemo u Nacionalu.

Htio sam tu veliku stvar najaviti preko najjačeg hrvatskog medija da se odmah postigne efekt i to pitanje odmah počne rješavati. Kristić mi je rekao da mora porazgovarati s nadređenima i da je pitanje hoće li prilog stići napraviti za Dnevnik.

Günter Verheugen i Ivo SanaderU njegovu glasu osjetio sam strah, koji nisam mogao shvatiti. Nakon desetak minuta, vjerojatno nakon konzultacija s tadašnjim ravnateljem HRT-a Mirkom Galićem i njegovih s tadašnjim premijerom Račanom, pozvao me Kristić da hitno dođem na televiziju i dam izjavu. U liftu na Prisavlju zazvonio mi je telefon. Zvala me Zinka Bardić, tadašnja glasnogovornica MUP-a, koja je bila mnogo više od toga, a glasom punim očaja i straha upitala me: “Je li to zaista istina što čujem? Pa zar si ti zaista bio s Gotovinom?” Treća sumnja pojavila mi se dok sam davao izjavu, koju je od mene pred kamerama uzimala Sanja Mikleušević. Nervozna, nespremna i potpuno neinformirana, uzela je sumnjičavo od mene izjavu od dvadesetak sekundi. I to su pustili u Dnevniku. Najvažniju stvar koja se dogodila te godine u Hrvatskoj Hrvatska televizija svela je na sumnjivu crticu. Tada su mi se upalila crvena svjetla u glavi da nešto nije u redu, ali nisam mogao ni sanjati da se u pozadini priprema prava urota u kojoj su sudjelovali mnogi, od stranih službi i hrvatskih vlasti do hrvatskih medija.

Htio sam javnost obavijestiti o mogućnosti da se Gotovina preda i kako bi njegovim povratkom u Hrvatsku bio skinut teret s njegovih leđa, ali i riješen tada najteži politički problem Hrvatske, koja je upravo zbog Gotovine bila pod velikim pritiskom međunarodne zajednice. Nisam tada shvaćao ulogu Britanije, sve dok me potpredsjednik Vlade Goran Granić, nakon što me tih dana k njemu uputio premijer Račan, nije zamolio da Gotovinine poruke ispričam britanskom veleposlaniku u Zagrebu. Našao sam se s njim u njegovoj rezidenciji na Slavujevcu. Pričali smo u prisutnosti Tesse Fras, a u razgovoru nam se pridružio i veleposlanik SAD-a. Ispričao sam im što mi je Gotovina rekao, prenio Gotovinina razmišljanja i prijedloge za rješavanje krize, njegov prekid bijega i povratak u Hrvatsku.

---

Britanski veleposlanik obećao je da će sve Gotovinine prijedloge prenijeti u Haag i pozvao me da se nađemo kod njega. Sutradan me nazvao i ponovo smo se našli na njegovoj terasi. Prenio mi je povratne uvjete iz Haaga i zamolio da se nađem s predstavnicima Suda kako bi se ostvarila izravna komunikacija s odbjeglim generalom. Pristao sam i nazvao me Thomas Osorio, izaslanik Carle Del Ponte, iznimno inteligentan čovjek živih očiju, koji je izvrsno znao hrvatski. Sutradan je došao k meni u ured i odmah rekao da dolazi kao službeni izaslanik svoje šefice i da me Haaški sud uzima kao nepristranog posrednika u komunikaciji između njih i Gotovine.

Ja sam ponovio Gotovinine uvjete za odlazak u Haag, a on je meni izrecitirao što je Haag spreman ponuditi. Osnovna razlika bila je u tome što je Gotovina htio doći u Hrvatsku, a Haag je htio da se organizira njihov susret u BiH ili negdje drugdje u inozemstvu. Bili su spominjani i Švicarska i Meksiko. Oni su zahtijevali da Gotovina nakon razgovora s istražiteljima ipak bude odveden u Haag, uz jamstvo da bi bio pušten na slobodu nakon dva-tri mjeseca. Bio sam vrlo zadovoljan početkom pregovora u kojima su obje strane iznijele maksimalne zahtjeve, što bi se tijekom pregovora svelo na optimalno i za obje strane prihvatljivo. I kad sam već bio uvjeren da će ta kriza sretno završiti za sve i da će se Gotovina napokon vratiti kući, zaredali su udarci, u prvom redu medijski, sa svih strana. Oni su doveli do prekida pregovora, gubitka uzajamnog povjerenja, i to s teškim posljedicama za Hrvatsku, koja zbog sabotiranja tih dogovora nije prije tri godine ušla u Uniju.

Ivo Pukanić i Marijan PedišićDanas se zna tko je za to odgovoran. Pojedini mediji, među kojima su prednjačili Jutarnji list i Globus, a za njima Feral i HTV, obrušili su se na mene i na tu inicijativu. Predsjednika Mesića, koji ju je javno podržao, također su napali, čak tražeći da odstupi s položaja. Novinari poput Gordana Malića, Ivana Zvonimira Čička, Ivice Đikića, Denisa Kuljiša, bulumente s HTV-a predvođenih Zoranom Šprajcom, pa sve do najridikuloznijeg među njima Željka Peratovića, koji je na svom smiješnom internetskom portalu tvrdio da sam se s Gotovinom našao kod Mesića na Pantovčaku, napadali su me iz dana u dan. Nisam mogao vjerovati kolika je količina novinarske zlobe. Glavna tadašnja teza medija bila je da se Gotovina nalazi u Hrvatskoj, pa su se u novinama stalno pojavljivale tobožnje vijesti o tobožnjim viđenjima Gotovine u Hrvatskoj.

Ti su napadi blokirali sve procese pregovaranja. Tjednima su trajala podmetanja, čak je plasirana i priča da sam policiji otkrio gdje sam se našao s odbjeglim generalom. Javnosti i policiji rekao sam samo ono za što mi je Gotovina dao dopuštenje, da sam se našao s njim u jednoj od zemalja Europske Unije. To je ujedno značilo i priznanje da se on skriva unutar schengenskih granica, gdje ne treba putovnica za prelazak iz jedne zemlje u drugu.

Nisam isprva shvaćao što se događa. No krajem toga ljeta 2003. bio sam na roštilju u restoranu “Medvednica” s tadašnjim ministrom unutarnjih poslova Šimom Lučinom i ravnateljem policije Rankom Ostojićem. Ostojić je sjedio preko puta mene i cijelo vrijeme gledao u stol tamaneći ćevape, dok sam im ja opisivao stanje oko Gotovine, rekavši im da se nalazi unutar EU. Molio sam ih da pokušaju smiriti medijsku histeriju i čvrsto stanu iza tvrdnje da Gotovina nije u Hrvatskoj. Pitao sam ih vjeruju li više meni, koji sam bio s Gotovinom, ili Gordanu Maliću, koji je bio predvodnik teorije da se Gotovina krije u regiji. On je već tada u svojim tekstovima optužio Gotovinu da je traženi kriminalac u Francuskoj, da je oružjem opskrbljivao IRA-u, da je povezan s talijanskim mafijašima, i to sve samo radi negativne percepcije Gotovine u javnosti.

I tada sam ispao naivan, jer sam sve to pričao čovjeku koji je upravo tada, a ja to nisam znao, bio na čelu parapolicijske jedinice koja je u tijesnoj suradnji s britanskim agentima tražila Gotovinu u regiji, plasirajući informacije da je on tu. Ostojić je bio jedan od onih koji su s britanskom tajnom službom stvarali tu mrežu dezinformacija da je Gotovina nadohvat hrvatskoj vlasti i tako sprečavao Hrvatsku da uđe u EU. Tada mi još nije bilo jasno što se događa i tko iza toga stoji. Mučila me sumnja nakon susreta s Granićem da u svemu tome imaju prste engleske službe, ali nije mi bilo ni nakraj pameti da postoji sprega između hrvatskih medija i stranih tajnih službi, koje su putem hrvatskih medija kreirale negativne percepcije u javnosti svih ljudi koji su na bilo koji način uključeni u mirno rješavanja toga teškog problema.

U to vrijeme počele su pripreme za parlamentarne izbore. Krajem studenoga na izborima je pobijedio Sanader kojeg sam obavijestio o svim pojedinostima oko Gotovine. Zamolio sam ga da ozbiljno pristupi jer će ga inače taj problem snažno pogoditi. Sjećam se kao da je bilo jučer. Rekao mi je: “Čim preuzmemo vlast, cijelu stvar riješit ćemo za sat i pol.” Pomislio sam da je on brz i pragmatičan, da će zauzeti odlučan stav i izići s istinom na vidjelo. Jako sam se prevario, jer se i on prestrašio stranih tajnih službi koje su mu diktirale vanjsku politiku sljedeće dvije godine. U to vrijeme objavljen je i čuveni “non paper” koji je hrvatskoj vladi predala britanska tajna služba. U njemu je u devet točaka navedeno što vlada treba učiniti kako bi joj se povjerovalo da aktivno sudjeluju u progonu Gotovine. Bilo je tamo svega, od zabrane ulaska pojedinim hrvatskim građanima u EU pa do prisluškivanja i špijuniranja ljudi, ucjena sudaca i osuđujuće presude za Hrvoja Petrača, koji je označen kao glavni Gotovinin pomagač. Svih devet točaka Sanaderova je vlada je ispunila, iako je točno znala što se događa.

Ivo Sanader s Denisom McShaneomZnao je to i predsjednik Mesić, jer mu je u listopadu 2003. tadašnji šef hrvatske Protuobavještajne agencije Franjo Turek na nagovor Željka Bagića donio čuvenu prezentaciju. U toj prezentaciji Turek je plastično i argumentirano dokazao o kakvoj se medijsko-špijunskoj uroti radi. U središtu urote da Hrvatska bude zaustavljena na putu u Europsku Uniju bili su novinar Globusa Gordan Malić i šef britanske tajne službe za regiju. U toj igri bio je i Ranko Ostojić, koji je bio na čelu tajnog parapolicijskokg tima. Malić je bio poveznica između Ostojića i britanskih agenata i sve što je bilo potrebno za obmanjivanja javnosti plasirao je u medije. Imali su samo jedan problem - što je sve to shvatio Turek, koji je prisluškivao 16 javnih govornica s kojih je Malić, uvjeren da ga nitko ne čuje, obavljao svoje aktivnosti. Turek je sve njih snimio i upecao u mrežu. Kad je povezao konce i vidio o kakvoj se uroti radi, u dogovoru s Bagićem, tada drugim čovjekom tajnih službi, odnio je cijelu prezentaciju predsjedniku Mesiću. Vidjevši kakva je to “bomba”, a i sam uzdrman teškim medijskim napadima jer je javno stao iza inicijative da se slučaj Gotovina mirno riješi, zatražio je od Tureka da sve to sačuva za vrijeme kad prođu izbori.

Vidjevši kakvu prljavu ulogu ima Ostojić, jedan od prvih ljudi SDP-a, bojao se da će objavljivanje rezultata Turekove istrage pomoći HDZ-u da dođe na vlast. Obećao je Bagiću i Tureku da će prema rezultatima te istrage moći djelovati nakon izbora. Izbori su prošli, SDP je izgubio, a poduzeto nije ništa. Odnosno poduzeto je, jer su iz službe, zato što su govorili istinu o cijelom slučaju, izbačeni na ulicu i Željko Bagić i Franjo Turek. I to nakon što su i Sanaderu i novom vrhu vlasti pokazali prezentaciju. Umjesto da Sanader okupi saveznike unutar EU, kao što su Njemačka i Austrija, te javno obznani kakvim je pritiscima i lažima izložena Hrvatska, on se pokorio ucjenama stranih tajnih službi i prodao domaće ljude koji su radili za dobrobit ove države i jedini se usprotivili tom zulumu stranih tajnih službi. U tom sam trenutku i ja za Sanadera postao “persona non grata” jer sam bio u javnosti prikazan kao zaštitnik Gotovine i organiziranog kriminala.

Na kraju se prilikom Gotovinina uhićenja pokazalo da on ni jednog trenutka nije bio u Hrvatskoj, niti je bio povezan s hrvatskim vlastima. Pokazalo se da je sve što je Nacional pisao bila istina, a u tome je bio posve usamljen u hrvatskom medijskom prostoru, odnosno da je sve što su o Gotovini pisali Malić, Butković, Čičak, Đikić, Peratović i ostalo šareno društvo bila laž. Sve zajedno to se pretvorilo u veliku sramotu za sve koji su sudjelovali u prljavoj igri koja nikom nije donijela dobra. Krivci za to i dalje rade, neki su, umjesto u zatvoru, zastupnici u Saboru gdje vode Odbor za nacionalnu sigurnost i unutarnju politiku. Novinari koji su pisali tolike laži i dalje su priznati članovi novinarskog ceha, oni odlučuju o ljudskim sudbinama i dalje lažu javnosti. Političari i dalje mudro šute, brišući vlastito ružno ponašanje iz svojih sjećanja. Najpošteniji su na kraju ispali Englezi. Oni su, shvativši u čemu su sudjelovali njihovi agenti, raspustili cjelokupnu mrežu MI6 u regiji i premjestili sjedište iz Zagreba u Budimpeštu.

Sad se jasno vidi kakvu ju nesreću sve to donijelo pojedincima, a posebno državi, koja je - da se vodila mudrija i odlučnija politika - već nekoliko godina mogla biti članica Europske Unije. Da se slučaj Gotovina tada riješio na razuman način, Hrvatska bi bila u Uniji najkasnije 2007., a Gotovina bi vjerojatno bio na slobodi. Ovako, bude li sreće, Hrvatska će u Uniju ući 2011. Za to nisu toliko odgovorni Englezi, koji su za zaustavljanje Hrvatske na putu u EU imali svoje unutareuropske razloge, nego puno više hrvatski političari sa svojom nagodbenjačkom i samo na prvi pogled pragmatičnom, a zapravo kukavičkom politikom, a još više pojedinci iz policije i medija koji su u toj operaciji dezinformiranja i laganja oko Gotovine aktivno sudjelovali. Oni su izravno odgovorni za zaostajanje Hrvatske na putu u Uniju. Hoće li državni vrh napokon skupiti snage i priznati, kao što je to priznao Günter Verheugen, kakva se nepravda događala u Hrvatskoj i prema Hrvatskoj sredinom ovoga desetljeća, te tko je u tome u Hrvatskoj sudjelovao? Bojim se da neće.

Zagovornik brzog ulaska Hrvatske u EUNjemački socijaldemokratski političar Günter Verheugen, koji je od 1999. do 2004. , u ključnim godinama kad se određivala brzina pristupa Hrvatske Europskoj Uniji bio član Europske komisije za proširenje, bio je jedan od najznačajnijih zagovornika što bržeg ulaska Hrvatske u Europsku Uniju. Verheugen ima 64 godine, završio je studij povijesti, sociologije i političkih znanosti na sveučilištima u Kölnu i Bonnu te se vrlo rano počeo baviti politikom, najprije kao član njemačke liberalne Slobodnodemokratske stranke (FDP). Tu stranku napustio je 1982. jer je ona izišla iz vladine koalicije sa Socijaldemokratskom strankom, i pristupio socijaldemokratima te brzo napredovao. Godine 1983. ušao je u njemački parlament te je od 1983. do 1998. bio član parlamentarnog odbora za vanjsku politiku. Tri godine bio je zamjenik vođe socijaldemokrata u parlamentu, a 1998. je bio na visokoj funkciji u ministarstvu vanjskih poslova. Sljedeće 1999. godine napustio je njemački parlament jer je imenovan članom Europske komisije zaduženim za proširenje.

Bilo je to odgovorno i utjecajno mjesto, vodio je glavne pregovore o primitku deset novih članica - Mađarske, Poljske, Češke, Slovačke, Slovenije, Litve, Latvije, Estonije, Malte i Cipra - koje su ušle u Europsku Uniju 1. svibnja 2004., što je bilo najveće proširenje u povijesti Europske Unije, a pripremao je za članstvo još dvije zemlje - Bugarsku i Rumunjsku - koje su ušle 1. siječnja 2007. Pokazivao je i znatan interes da se među tih 12 zemalja, koje će postati članice Europske Unije, nađe i Hrvatska, pa je više puta u svojstvu člana Europske komisije zaduženog za proširenje tu želju javno iskazivao. Tih je godina nekoliko puta posjećivao Hrvatsku, upravo zato da pripremi i njeno članstvo.

Verheugen je tako 4. prosinca 2002. prvi put objavio da bi Hrvatska mogla biti zahvaćena drugom rundom proširenja, to jest, da bi mogla ući u Europsku Uniju zajedno s Bugarskom i Rumunjskom 2007. Njegova je izjava izazvala veliko zadovoljstvo u Hrvatskoj, a tadašnji ministar vanjskih poslova Tonino Picula čak je dao izjavu kako “ima još dosta posla da se postigne taj cilj pa ne bi trebalo biti opijen Verheugenovom izjavom”. Verheugen je, da pospješi hrvatski ulazak u Europsku Uniju, stigao u Zagreb u studenome 2003., neposredno prije tadašnjih hrvatskih parlamentarnih izbora, te ponovno dao do znanja da bi Hrvatska mogla biti zahvaćena tadašnjim proširenjima. U Zagrebu je tada rekao da Hrvatskoj daje podršku i potiče je da i dalje radi na ispunjenju kriterija za primitak u Europsku Uniju. Ako Hrvatska ispuni te kriterije, rekao je Verhuegen, on će u ožujku 2004. predložiti da se bez odgode s Hrvatskom otvore pregovori o njezinu ulasku u Europsku Uniju, što bi je dovelo u status službenog kandidata.

Verheugen je tada naglasio da “Hrvatska neće morati čekati da i ostale zemlje regije ispune uvjete za priključenje Uniji”, jer će se Hrvatska “ocjenjivati prema vlastitim postignućima i neće biti dvostrukih standarda, novih zahtjeva ili kriterija”. Dodao je još jednu vrlo važnu rečenicu, koja je tada u Hrvatskoj bila dobro primljena s obzirom na razne spekulacije da će ulazak Hrvatske ovisiti i o spremnosti Rumunjske i Bugarske da uđu u Europsku Uniju. Prema njegovim riječima, nema nikakva razloga da Europska Unija ne primi i samo jednu zemlju, ako je ona za to spremna. Drugim riječima, u tom trenutku Verheugen je smatrao da Hrvatska može u Europsku Uniju čak i prije Rumunjske i Bugarske, budu li one zaostajale u reformama.

No upravo u to vrijeme počeli su veliki pritisci na Hrvatsku da uhiti odbjeglog generala Antu Gotovinu, pa je put Hrvatske u Europsku Uniju zbog optužbi da skriva Gotovinu ili barem ne čini dovoljno da ga uhvati - bio zaustavljen. Verheugen o primitku Hrvatske nije sljedećih mjeseci ništa govorio, sve do listopada 2004., kad je ponovno bio u Zagrebu. Tada je u Zagrebu bio primljen na najvišoj razini. Primio ga je hrvatski predsjednik Stipe Mesić, održao je govor pred zastupnicima Hrvatskog sabora, a nakon razgovora s premijerom Ivom Sanaderom bio je i na zatvorenoj sjednici Vlade. Nakon te sjednice Verheugen je dao izjavu koja je trebala umiriti hrvatsku javnost zabrinutu upozorenjima da bi zbog slučaja odbjeglog generala Ante Gotovine ulazak Hrvatske u Europsku Uniju mogao biti zaustavljen na dulje vrijeme. Verheugen je najavio da će savjetovati Luksemburgu, sljedećoj zemlji koja će predsjedati Europskom Unijom, da se do veljače ili ožujka 2005. godine pripremi za početak pregovora s Hrvatskom. Članovima Vlade je ponovio da za Hrvatsku neće biti nikakvih novih uvjeta. Napredovanje će teći prema zaslugama. Nijedna zemlja neće čekati neku drugu, rekao je Verheugen. Na pitanje bi li slučaj Ante Gotovine mogao to zaustaviti Verheugen je rekao:

“Nakon razgovora u Vladi mislim da se to neće dogoditi. Vlada ne može napraviti nešto što je nemoguće. Može uhititi čovjeka, ako zna gdje se on nalazi, ali ako ne zna, onda je to nemoguće. Ona zbog toga ne može biti odgovorna”, rekao je Verheugen. Hrvatski premijer Sanader Verheugenovu je izjavu kako Hrvatska nikoga neće trebati čekati ocijenio najvažnijom. Ali i nakon toga nije bilo značajnijeg pomaka u procesu primitka Hrvatske u Europsku Uniju, a Hrvatska se i dalje nalazila na udaru optužbi da skriva Gotovinu.

Tako je bilo sve dok Gotovina nije, u prosincu 2005., uhvaćen na Kanarskim otocima, daleko od Hrvatske, što je bio dokaz kako je Hrvatska nepravedno bila zaustavljena na putu u Europsku Uniju, čija je članica već odavno mogla biti. U međuvremenu je Verheugen promijenio posao u Europskoj komisiji, više nije zadužen za proširenje, sada je na mnogo važnijem mjestu, postao je član Europske komisije za poduzetništvo i industriju, a uz to je jedan od pet potpredsjednika Europske komisije. Vrlo je utjecajan i važan član Europske komisije, čemu nije naškodio neugodan skandal u središtu kojega je bio kad je otkriveno da je varao suprugu s 14 godina mlađom tajnicom. Posljednjih godina nagađalo se da bi mogao biti imenovan njemačkim ministrom vanjskih poslova.

Razlog je intervjuŠpijunska igra oko Hrvatske započela je 10. lipnja 2003., kad je u Nacionalu objavljen intervju s Gotovinom. U njemu je odbjegli general poručio da je spreman odmah prekinuti bijeg ako mu hrvatska vlast i Haaški sud omoguće da se u Zagrebu nađe s haaškim istražiteljima, odnosno tužiteljima, i odgovori im na sva pitanja na koja nije odgovorio potkraj
90-ih kad mu je zabranjen susret s njima.

Strani špijuni i hrvatska policijaNacional je 2005. otkrio kako iza sustavnog dezinformiranja javnosti o bijegu generala Ante Gotovine stoji britanska obavještajna služba MI6 i njezin časnik Chrisopher Looms, koji je formalno radio za međunarodni sud za ratne zločine u Haagu. Looms je stvorio mrežu koja je usko surađivala s timom nekadašnjeg ravnatelja policije Ranka Ostojića. Dio te mreže bili su neki hrvatski novinari koji su laži plasirali u svojim medijima.