Pjevač i saborski zastupnik Vice Vukov umro je danas u 73. godini života, nakon što je posljednje tri godine bio u komi nakon kobne nesreće. Naime, 17. studenog 2005. prilikom spuštanja niz stepenice u zgradi Hrvatskog sabora, Vukovu je pozlilo te je izgubio ravnotežu i pao.

"Vice Vukov bio je čovjek koji je na plemeniti način poticao domoljublje. Njegov trag u hrvatskoj kulturi ostat će zabilježen zlatnim slovima. Odajmo mu počast minutom šutnje.", obratio se jutros saborskim zastupnicima potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks. Time su njegove dojučerašnje stranačke i političke kolege pozdravile jednog od najprepoznatljivijih i najvećih hrvatskih estradnih izvođača, koji je tijekom više desetljeća snimio 400 pjesama.

Podrijetlom sa Zlarina, Vice Vukov rodio se 3. kolovoza 1936. u Šibeniku. Već sa 17 godina bio je izbačen iz šibenske gimnazije i Saveza omladine jer je u školskom referatu napisao da se u Rusiji 1917. godine dogodila pobuna, a ne revolucija, na što ga je njegov razredni kolega tužio direktoru škole riječima da "teorija druga Vukova negira veliku oktobarsku revoluciju u prvoj zemlji socijalizma".

To je u tadašnje vrijeme bio dovoljan razlog za njegovo izbacivanje i žigosanje, tek prvo u nizu. Godine 1955. Vukov odlazi u Zagreb, gdje se upisao na Filozofski fakultet i uključio u zbor "Ivan Goran Kovačić". U proljeće 1959. godine tadašnja glazbena urednica Radio Zagreba Danica Markulin pozvala ga je na jednu audiciju za pjevače, na kojoj je sa Stjepanom Mihaljincem izveo jednu talijansku kanconu. Nakon nastupa mladom je studentu Vici Vukovu odmah prišao direktor opatijskog festivala Josip Stojanović i ponudio mu nastup u Opatiji. Tako je kao debitant nastupio na festivalu "Opatija '59" s pjesmom "Mirno teku rijeke", a višemilijunsko gledateljstvo i žiri dodijelili su mu najviše nagrade. Vice Vukov je preko noći postao najpoznatija glazbena osoba u tadašnoj Jugoslaviji.

Početak velike karijere

Zaredali su nastupi na brojnim festivalima: zagrebačkom, beogradskom, splitskom i opatijskom, i na svima je nizao pobjede. U dva navrata predstavljao je Jugoslaviju na "Pjesmi Eurovizije", u Londonu 1963. i u Napulju 1966. U međuvremenu se zaljubio i oženio inženjerkom teorijske fizike Dianom Bulat, praunukom nekadašnjeg splitskog gradonačelnika Gaje Bulata, a 1962. rodio im se sin Emil. Tijekom šezdesetih u Vici Vukovu počinje jačanje nacionalnog zanosa, zbog čega je često bio u nemilosti tadašnje komunističke vlasti, pogotovo beogradskih medija koji nisu štedjeli poznatog hrvatskog pjevača.

Na vrhuncu karijere 1968. godine Vukov je izazvao pravi skandal kad je tijekom putujućeg festivala "Pjesma ljeta" od organizatora, koji su izvođačima podijelili bedževe s natpisom "Pesma leta" na ćirilici, zatražio da otisnu taj naziv na svim jezicima bivših jugoslavenskih naroda i narodnosti. Iste godine dogodio se još jedan incident prilikom pjevačkog nastupa u vojnom odmaralištu u Tučepima. Srbijanski pjevač Đorđe Marjanović je prema glasovima publike pobijedio Vukova, na što su beogradski novinari zlurado upitali Vukova kako se osjeća izgubivši u svojoj Dalmaciji od kolege Marjanovića? "Kakva Dalmacija, pa ovdje su sve sami oficiri iz Beograda.

Pogledajte stotine vozila ispred odmarališta - sve same srpske registracije. Prema tome, terasa na kojoj smo pjevali nije Dalmacija. I normalno mi je da su svi ti srpski oficiri glasovali za svojeg Đoku", odgovorio je Vukov i zaradio tužbu Okružnog tužilaštva iz Splita zbog "vrijeđanja bratskog srpskog naroda". Uskoro je uslijedila još jedna tužba u kojoj je Vukov optužen za pričanje viceva na račun Srba, a prijetila mu je i zatvorska kazna od dvije do pet godina. Ipak, na intervenciju tadašnjih hrvatskih političkih čelnika koji su imali razumijevanja za njegove postupke, prvenstveno Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala, proces protiv Vukova bio je obustavljen. Godinu 1971. Vukov je dočekao kao aktivni sudionik Hrvatskog proljeća. Kao jedan od članova Upravnog odbora Matice hrvatske, zajedno s Ljudevitom Jonkeom, Franjom Tuđmanom, Markom Veselicom, Šimom Đodanom i drugima zalagao se za ukidanje dogovora o zajedničkom hrvatsko-srpskom književnom jeziku.

Aureola hrvatskog nacionalista

Zbog aureole hrvatskog nacionalista počela je patiti njegova pjevačka karijera jer su mu organizatori različitih festivala najednom počeli otkazivati nastupe. Vukov je kasnije otputovao u Australiju gdje je održavao koncerte u hrvatskim klubovima. Tijekom njegovog boravka u Australiji, u beogradskom dnevniku "Borba" objavljen je crni popis pedesetorice prvaka Hrvatskog proljeća s Vukovom na 37. mjestu, a tek iza njega uslijedila su imena studentskih predvodnika Dražena Budiše, Ivana Zvonimira Čička i Ante Paradžika. Vicina supruga Diana istog je dana otputovala u Italiju k njegovom četiri godine starijem bratu Jošku, doktoru ekonomije koji je kao šef logistike radio za veliku američku tvrtku Occidental Petroleum company. Nazvala je svog muža u Australiju i rekla mu da se ne vraća u Zagreb jer će ga policija uhititi, kao što je tih dana uhitila Gotovca, Tuđmana, Džodana, Šošića i druge.

U razgovoru za Nacional prije devet godina, Vice Vukov prisjetio se tih dana: "Vijest o gušenju maspoka zatekla me na turneji po Australiji. Policija mi je upala u stan i temeljito ga pretresala 12 sati, od šest ujutro do šest popodne, i pritom odnijela mnoštvo zapisa, dokumenata, fotografija i magnetofonskih vrpci na kojima su bile snimljene moje pjesme." Vice Vukov je izravno iz Australije otputovao u Pariz gdje je živjela sestra njegove supruge, i ondje je u izgnanstvu proveo gotovo pet godina. U tom je razdoblju jedini kontakt između Vice i njegove žene Diane bio njegov brat Joško. Vice je u nekoliko navrata dolazio u Milano gdje bi se susreo s bratom Joškom, a potom je Joško odlazio u Zagreb i prenosio poruke Vicinoj supruzi. Tijekom boravka u Parizu Vukov je 1975. diplomirao na Institutu za međunarodne studije, a sljedeće godine odlučio se potajno vratiti u Zagreb, jer mu se činilo da su ga komunističke vlasti već zaboravile. Kad se vratio u Zagreb, prihvatio se završetka studija filozofije i talijanskog jezika na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.

Po završetku studija počeo je tražiti posao, što mu s etiketom osvjedočenog hrvatskog nacionaliste nije bilo lako. Godine 1978. rodila mu se kćer Ivana, a iste godine uspio je pronaći posao u Nakladnom zavodu Matice Hrvatske na izdavanju edicije "Pet stoljeća hrvatske kulture". Ipak, nastupi i putovanja bili su mu onemogućeni sve do 1989. U tih 13 godina čak dva puta je ostao bez putovnice, a prvi pokušaj da nešto objavi dogodio se 1985. Sa zagrebačkim gitaristom Marijanom Makarom u vlastitoj je nakladi objavio kasetu s dalmatinskim i međimurskim pjesmama, a prodavala se isključivo usmenom predajom i to kod njega u stanu. Tek 1989. direktor izdavačke kuće Suzy, Hrvoje Markulj, objavio je njegovu ploču na čijem je omotu ime Vice Vukova najprije bilo prekriveno crtežom cvijeta, a tek kad je takva reklama prošla bez ikakve intervencije, Vukov je konačno počeo javno nastupati. Iako je njegova pjevačka karijera čak 20 godina bila potpuno zatomljena, i sin Emil i kći Ivana opredijelili su se za glazbu.

Emil je postao pijanist i od 1990. pratio je oca na svim njegovim koncertima. Kći Ivana je prvi puta uz oca zapjevala kao 11-godišnja djevojčica u pjesmi "Majci" koja je uvrštena na njegov album, ali je Ivana prošla gotovo nezamijećeno. 1989. na albumu "Vječni Božić", koji je potpisao Vice Vukov, većinu pjesama otpjevala je upravo Ivana, a ploča je prodana u platinastoj nakladi. U međuvremenu, Ivana Vukov je nakon završenog trećeg razreda srednje matematičke škole maturirala u Ledyard High School u Americi, gdje joj je satove pjevanja godinu dana predavala poznata američka pjevačica opereta Mary Langdon. Unatoč tome, tijekom djetinjstva nikad nije pomišljala da joj je otac svojedobno bio jedan od najpopularnijih pjevača u Jugoslaviji. Tek nakon njegova povratka na javnu scenu 1989. i 14 rasprodanih koncerata u Dvorani Vatroslava Lisinskog, Ivana je postala svjesna očeve slave i karizme. Čak je i supruga Dijana, inače profesorica fizike, iz hobija napisala nekoliko tekstova za Vicu Vukova.

Posljednje godine politički aktivan

Njihov sin Emil početkom devedesetih vjenčao se s glumicom Ksenijom Pajić, s kojom danas ima 14-godišnju kći Vitu, no prije nepunih pet godina su se razveli. Kći Ivana živi s majkom Dijanom u obiteljskom stanu u središtu Zagreba, a većina bliže obitelji gotovo uopće ne kontaktira s Vicinim sinom Emilom koji je i nakon navodnog liječenja u jednoj komuni u inozemstvu ostao u lošim odnosima s obitelji zbog svoje ovisnosti. Život Vice Vukova posljednjih je petnaestak godina obilježila politika. Početkom devedesetih bio je blizak sa svojim nekadašnjim prijateljem Franjom Tuđmanom, no njihovo je prijateljstvo bilo raskinuto ubrzo nakon što je Tuđman došao na vlast, jer ga je Vice Vukov otvoreno kritizirao i jednom mu kazao da Hrvatskoj nameće pogrešnu politiku.

Nakon razlaza s Tuđmanom, Vukov je odlučio pristupiti Hrvatskoj narodnoj stranci koju je osnovala njegova dugogodišnja prijateljica Savka Dabčević-Kučar. Međutim, kad se 1997. toj stranci priključila stranka Hrvatski nezavisni demokrati, Vukov je odlučio istupiti iz stranke. U cijelom tom razdoblju, zbog svađe s Franjom Tuđmanom, bilo mu je zabranjeno nastupati na državnoj televiziji. To je u jednom intervjuu priznala i Željka Ogresta, izjavivši da joj nije bilo dopušteno pozvati Vicu Vukova u svoju emisiju. Od sredine devedesetih Vukov je u mnogim hrvatskim novinama pisao kritičke kolumne, a u prosincu 1999. objavio je knjigu "Pogled iza ogledala" u kojoj su bili prikupljeni svi njegovi novinski tekstovi. Te godine postao je član Gradskog savjeta SDP-a, a četiri godine kasnije, u prosincu 2003, s liste SDP-a ušao je u Hrvatski Sabor kao nezavisni zastupnik. Na svom posljednjem radnom mjestu - u zgradi Hrvatskog Sabora doživio je kobni pad.

Nacional potaknuo da se pomogne Vici Vukovu

Kako će kasnije kazati njegove kolege Ivan Bagarić, Gordana Sobol i Milanka Opačić, koji su tada kraj njega hodali saborskim hodnikom, njegov pad bio je brz i iznenadan. Ubrzo nakon pada u Sabor je stigla ekipa hitne pomoći i saborski zastupnik Vice Vukov prebačen je u bolnicu Sestre milosrdnice. Poslije je utvrđeno da je Vukov osim frakture lubanje zadobio i velik hematom na glavi. Tešku operaciju su izveli najveći stručnjaci u Hrvatskoj, ali već tada su mu zbog težine ozlijeda davali male šanse da će se probudi.

Početkom 2006. godine, nekoliko mjeseci nakon kobne nesreće, Nacionalov novinar je od javnosti, saborskih, političkih, intelektualnih i glazbenih kolega potpuno zaboravljenog Vukova posjetio u sobi na prvom katu Klinike za neurokirurgiju Kliničke bolnice Sestre milosrdnice u Zagrebu. Nekoliko dana nakon što je Nacional objavio tekst o konstantnom pogoršanju zdravstvenog stanja legendarnog pjevača i drami koju proživljava njegova obitelj, među prvima je reagirao zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, koji je obitelji Vukov odmah ponudio konkretnu pomoć. Tada je naime, na nezadovoljstvo familije, Vukov trebao biti preseljen iz bolnice Sestara milosrdnica, zbog nedostatka mjesta u bolnici. Naknadno je preseljen u posebnu bolnicu za plućne bolesti u Rockfellerovoj ulici u Zagrebu, gdje je i preminuo.