Neka istraživanja pokazuju kako prosječan čovjek provede više od jedne godine života čekajući u raznim bankama, supermarketima, zračnim lukama, stanicama te prometnim gužvama. Sigurna sam da prosječan Afganistanac čekajući potrosi puno više života. Zato se strpljenju i "inshallah" filozofiji svaki Afganistanac uči od malih nogu. Mi smo, kako bismo sačuvali živce, morali proci brzi tečaj.

Počinje se sa prometnim gužvama. Prometne gužve u Kabulu su svakodnevnica. Ulice ovog grada izgrađene prije trideset godina nisu sanirane niti jedan jedini put. U međuvremenu se broj vozila udesetostručio. I to kakvih vozila. Pored vas u gužvi mirno stoji magarac. Ulicu, između vozila, prelazi stado ovaca. Pored vas je šareno oslikani pakistanski kamion, a desno od vas vojno vozilo sa vojnicima naoružanim do zuba, koji se bezuspješno pokušavaju probiti rubom pločnika, pravdajući se glasnom sirenom.

Svi vozači trube, tako da glasnu sirenu vojnog vozila mogu čuti samo oni najbliži susjedi. Nekoliko vozača dovikuje pastiru da požuri sa prelaskom ulice. Djeca prosjače oko vozila glasno vičući "bakshish, bakshish". U tom momentu motocikl ispred vas se pomakne za dva metra. S obzirom da je sa vaše strane upravo došao prodavač sa malim štandom na kotačima ne uspijevate se pomaknuti, nego to učini vas lijevi susjed koji sada zadovoljno blokira prolaz i vama i svima iza sebe.

Prometne gužve u Afganistanu prati strahovita neizvjesnost. Nekim čudom, ovakve se gužve znaju raščistiti za desetak minuta, dok drugi put morate čekati dva do tri sata.Nakon mjeseci nerviranja, potpuno smo se opustili. Čekanje u prometnoj gužvi ne izaziva nam više blage slomove živaca. Kada smo svladali prometne gužve, prelazimo na viši nivo: zračni prijevoz.

Vrijeme je za probijanje u zračnu luku. Da biste ušli na Kabulski internacionalni aerodrom morate prvo proći pregled torbi. Skener za torbe ponekad radi, a ponekad i ne. Naravno, radi se o jednom jedinom skeneru. Bez obzira na to da li skener radi, savjesni redari će otvoriti svaku torbu i detaljno je pregledati. Na pregledanje torbi u ženskom redu, znatno se manje čeka. Zbog toga smo suprug i ja razvili strategiju: sve torbe na pregled nosim ja. Žene putuju rjeđe, pa sam u ženskom redu često sama.

Kada prođete prvu kontrolu torbi, dolazite do velike ograde i betonskog zida gdje čekate da vam se novi stražar smiluje i pusti vas naprijed. Zbog čega tu stojimo, ne zna se. Nakon nekog vremena, događa se i ta radost pa napredujete dalje ka novim stražarima koji vas zadržavaju na neko vrijeme. Zbog čega, također se ne zna. Sa te pozicije vec možete vidjeti aerodromsku zgradu i dugačak red do drugih stražara koji pregledavaju torbe. Služimo se istom tehnikom, te opet odnosim sve stvari u ženski red. Prolazimo relativno brzo do aerodromske zgrade. Iako kažu da je nedavno obnovljena, zgrada još uvijek podsjeća na ruševinu koju su sagradili Rusi nekoliko desetljeća ranije. Na ulazu pretresaju muškarce pa baterijsku lampu i upaljač skrivamo u moju torbu. To često zna biti jedini prosvercani upaljač pa pušači stoje u redu kako bi došli do dragocjene spravice.

Dolazimo do trećeg reda. Tu plaćamo aerodromsku taksu. Tu će onima slabijih živaca za desetak dolara pomoći vojnik. Preko reda vas odvede u prostoriju u kojoj opet čekate kako biste se čekirali na let. Mi smo stražara potplatili samo jednom. Veselje koje osjećamo prilikom naguravanja je nešto što ne želimo propustiti.

U redu za check-in na let primjećuju da nam nisu umotali torbe u neku foliju. Pokušavaju nas nagovoriti da izađemo iz reda jer je umotavanje u foliju obavezno. Odlučno odbijamo i idemo dalje. Službenik zadužen za umotavanje torbi ne odustaje te nas slijedi do samog šaltera. Tu nam daju komadić papira i torbe, neumotane, odlaze na let.

Dolazimo do pretposljednjeg reda. Tu čekamo da nas još jednom ispipaju i pregledaju ručni prtljag. Ne dozvoljavaju nam ponijeti kablove za fotoaparat te ih suprug potplaćuje sa deset dolara, a ja radim laganu scenu pokazujući svoju press karticu te bitno preuveličavajući cijenu fotoaparata. Galamim kako će mi stražari osobno platii štetu ako se bilo što dogodi mojoj cijenjenoj opremi.

Četvrti red je sala. Tu nam kratko osmotre putne dokumente i idemo dalje. Tek tada pocinje pravo čekanje. Da li će zrakoplov doći ili ne, ne zna se. Misterija je i koliko dugo ćemo čekati. Ukoliko imamo sreće, te zrakoplov doista poleti taj dan, čekaju nas jos dva reda. Prvi red je zapravo stampedo putnika koji se pokušavaju što prije probiti do autobusa koji nas treba odvesti do našeg zrakoplova.

Drugi red je gori. Čekate na strašnoj žegi ili strašnoj zimi, dok stražar pušta putnike u avion. Jednog po jednog. Kada se napokon ukrcate u letjelicu pitate se hoće li ta skalamerija uopce moci poletjeti. Ali, nevjerovatno, skalamerija leti i, za razliku od svih ostalih avioprijevoznika, ima najbolju hranu na svijetu. Nekoliko puta sam posumnjala da se kod pilotove kabine krije pakistanski ekspres lonac koji lagano krčka na malenom plinskom kuhalu. Zahvaljujući tradicionalnoj afganistanskoj gostoljubivosti i poštovanju prema gostu putnici mogu dobiti i repete, a mi tu divnu mogućnost nerijetko iskorištavamo.