Loren Horsley i Jemaine ClementNakon poduže ljetne stanke art kino Europa vratilo se u pogon redovnim repertoarnim programom, na kojem se ovaj mjesec vrte dva filma s prošlogodišnjeg Zagreb Film Festivala, zamišljeni kao najava ovogodišnjeg festivalskog izdanja. Atraktivniji i bolji od ta dva uratka, “Orao protiv morskog psa”, cjelovečernji je debi Taike Waititija, novozelandskog domorodačkog sineasta i stand-up komičara koji se pročuo 2003. kada je njegov kratki igrani film “Dva auta, jedna noć” dobio nominaciju za Oscar te osvojio nagrade na prestižnim festivalima (Berlin, Oberhausen). Riječ je o tipičnoj nezavisnoj produkciji pomaknutih likova i priče, s tim da se ovdje radi o protagonistima blaže mentalne retardacije u žanru “otkačene romantične komedije”.

Veći dio anglofone kritike film je loše dočekao, predbacujući mu debilne (anti)junake za koje režiser, prema jednoj struji kritičarskog mišljenja, traži da ih gledatelji “nekritički” vole, a prema drugoj ih naprosto (grubo) ismijava. Doista, u čudnoj ljubavnoj priči luzerske prodavačice u fast food restoranu (koja ubrzo dobiva otkaz) te ultraegocentričnog i retardirano infantilnog specijalista za videoigrice autorska pozicija nikako nije jasna. No čini se da ni sam Waititi nije bio načistu kako se postaviti prema nosećim likovima, ili je naprosto svojim filmom dao (neutralan?) komentar mogućih i nažalost, kako se čini, čestih muško-ženskih ljubavnih odnosa.

Naime, Lily, kako je (anti)junakinjino ime, nije baš bistra, ali jest u nekoj mjeri senzibilna, pritajeno zgodnička i na svoj način simpatična djevojka, dakle lik s kojim se svakako može komunicirati, pa i suosjećati. No njezina erotska čežnja Jarrod bahati je poluretardant, samorazmaženo derište u obličju odraslog mladića (ne mogu odoljeti da ne kažem kako psihički i fizički neodoljivo podsjeća na jednog zagrebačkog kirurga s kojim sam svojedobno pohađao više razrede srednje škole, samo što je ovaj bio bistriji na elementarnoj inteligencijskoj razini), koji Lily kao vlastitu djevojku prihvaća jer bolju nije mogao naći, a čim pomisli da bi to ipak mogao, napušta je.

Dakako, kad mu se ljubavna ambicija pokaže pretencioznom, tj. neostvarivom, povrijeđena ali vjerna (i, kako je netko napisao, mazohistična) Lily opet će mu dobro doći. Drugim riječima, nimalo simpatični Jarrod tretira simpatičnu, pa i dragu Lily kao “priručnu” djevojku do bolje prilike, a njoj je dovoljan i najmanji znak njegove (implicitne) pažnje da se raznježi i procvate, sve mu oprosti i zaboravi.

Uglavnom, ovo bi mogla biti opća priča o groznim muškarcima i njihovim dobrodušnim no priglupim partnericama, no ponavljam, ostaje posve nejasno plasira li ju Waititi kao (ciničan) kritički osvrt na takve odnose, ili happy end koji nam naposljetku servira ipak nije (opaka) ironija (“zaslužili su jedno drugo“), nego slavljenje “čuda ljubavi”, pa makar ta ljubav (s Lilyne, ženske strane) bila “slijepa” preko svake granice tolerancije.

Međutim, zanimljiva je stvar da takva autorska neodređenost filmu uopće ne škodi, štoviše, kao i često u sličnim slučajevima, ona mu svojom značenjskom otvorenošću koristi i godi. Ipak, presudno za (vrlo) pozitivan dojam jest, dakako, Waititijevo oblikovno umijeće. Slikovno, film je izrazito ekspresivan na svim razinama - od teksture fotografije kojoj pridonose odlična scenografska i kostimografska rješenja, do, očito logično, općeg dizajna (Waititi je i slikar, fotograf te modni dizajner), a odlikuje ga i gladak ritam pripovijedanja s osloncem na vrlo funkcionalnu ekscentričnost karaktera, tako da se tek pri njegovu kraju jasnije može osjetiti stvarna tankoća narativnog sloja.

Waititi usto dinamizira strukturu rijetkim ubacivanjem animiranih dijelova, koji igranu radnju istovremeno (ironično? cinično?) komentiraju te razigravaju, odnosno čine “dražesnijom”, ali njegovo možda ključno postignuće neutraliziranje je gledateljske antipatije koju bi lik Jarroda po logici stvari trebao izazvati.

Kako nije lako uživati u filmovima čiji su (anti)junaci ne samo iritantni, nego i antipatični (sjetimo se samo Leighovih “Razgolićenih“ i strašnog spoja iritantnosti i antipatičnosti u njihovu antijunaku), jasno je da je blokiranjem antipatije prema Jarrodu Waititi spasio svoj film. “Orao protiv morskog psa”, koji, recimo i to, ljubavnoj tematici pridružuje i disfunkcionalno-obiteljsku, čime korektno puni praznine ljubavne priče, mnoge je kritičare podsjetio na ultraniskobudžetni američki independent “Napoleon Dynamite” Jareda Hessa iz 2004., no može asocirati i na ljubavnu varijantu “ode prijateljstvu” braće Farrelly iz njihova megahita “Glup i gluplji”.

S tim da je bitna razlika u tome što oba retardanta Farrellyjevih izazivaju simpatije i smijeh, dok je kod Waititija to podijeljeno - Jarred je (samo) smiješan, a Lily (uglavnom samo) simpatična, a uz to je i produkcijsko-dizajnerska razina novozelandskog uratka uslijed svojeg nezavisnjačkog backgrounda svježija, koliko god istovremeno u pravu bili i oni koji će takav dizajn (kao i cjelokupnu poetiku filma) nazvati nezavisnjačkim manirizmom.

Onaj, na početku teksta spomenut drugi i slabiji uradak s prošlogodišnjeg ZFF-a na ovomjesečnom repertoaru kina Europa srpska je triler-drama “Klopka”, adaptacija romana Nenada Teofilovića koju redateljski potpisuje Srdan Golubović, kojem je to prvi ostvaraj nakon što je šest godina prije debitirao zapaženim izdankom istog žanra “Apsolutnih sto”. “Klopka” parafrazirajući preuzima osnovnu ideju iz “Ripleyjeve igre” Patricie Highsmith, postavljajući svog protagonista Mladena u situaciju da zbog dobrobiti obitelji, preciznije, ozdravljenja vlastita sina, postane jednokratni amaterski plaćeni ubojica, s tim da kriminalac koji ga je angažirao ne posjeduje moralni osjećaj poput Ripleyja (možda i stoga što s Ripleyjem ne dijeli prijateljski, a kamoli latentno homoerotski interes za svog svježepečenog suradnika), nego ga bijedno izigra.

No to što je izigran posljedica je i Mladenove nevjerojatne gluposti (pristao izvršiti ubojstvo za simboličan predujam dogovorenog “honorara”), što je silan uteg za film (glupani kao protagonisti mogu proći u komedijskim, ali gotovo nikad u dramskim žanrovima), čemu je pridodan beskrajno stereotipan obiteljski okvir s mužem koji se ne povjerava ženi i ženom koja ga pretjerano kinji pa on, “opravdano revoltiran i na rubu živaca”, reagira kao pravi patrijarhalni mačo, a tu je još i vrlo naglašen širi društveni kontekst s opet predvidljivim prikazom silnih socijalnih razlika u današnjoj Srbiji. Osim toga, film je vizualno bezličan i neugledan, vjerojatno stoga što je režiser pomiješao dizajnersku oskudnost koja polučuje (realističku) sugestivnost s dizajnerskom beskrvnošću. Srećom, Golubović radnju razvija sa solidnim ritmom te na raspolaganju ima rasne glumce, no, nažalost, nije ih najbolje vodio pa Nebojša Glogovac povremeno preglumljuje, a Miki Manojlović i Anica Dobra evidentno daju manje nego što mogu.

To da je “Klopka”, poprilično mlako i kilavo djelce, postala srpskim kandidatom za Oscara nije čudno jer je srbijanska kinematografija godinama u ozbiljnoj kreativnoj krizi pa možda boljeg filma i nije bilo, no zašto je imala solidan kritičarski prijem i dobru prođu na manjim festivalima, već je manje jasno. Uglavnom, ovaj bi kritičar kao najavu za ovogodišnji ZFF na rujanskom repertoaru kina Europa s prošlogodišnjeg festivala puno radije vidio, od Borisu T. Matiću kao prikazivaču lakše dostupnih filmova, izraelske “Meduze“, da ne spominjem sjajan film Christiana Nemescua “California Dreamin’”, koji je prije video distribucije zaslužio kinematografsku, no to valjda nije bilo u Matićevoj moći.