Srećko JurdanaDobre vijesti često dolaze u kombinaciji s lošima, no kad je o situaciji u Hrvatskom helsinškom odboru riječ, jedna dobra vijest slijedila je zadnjih dana drugu: profesor Ivo Banac ostao je predsjednik do daljnjega, a novinar-aktivist I. Z. Čičak vratio se u njegove redove (u statističkom zavodu izračunat će koji već put). Što je dobro za HHO - koji “potvrđuje svoj kontinuitet” - dobro je i za promatrače sklone humoru, jer je gospodin Banac na čelu bilo kakve organizacije za zaštitu ljudskih prava parodijska pojava bez premca, kojoj Čičkovo asistiranje dodatno pojačava ukupni klaunovski dojam. HHO je s Bancem na čelu izgubio svaki društveni kredibilitet, ali značajno je zato profitirao kao faktor stimuliranja nacionalnoga raspoloženja, bitno djelotvorniji od televizijskih sapunica.

Na planu intelektualne relacije Banac - Čičak može se zaključiti da je prvi od drugoga dobio na dar originalan pojas za spašavanje, koji tone zajedno s utopljenikom. Uvijek specijalno nadahnuti Čičak izjavio je da nema ničeg spornog u tome što je Banac Bancu iznajmio vlastiti stan na državni račun, jer to je “normalna europska praksa”. Trebalo bi u tom povodu svakako istražiti gdje se u Europi ta “praksa” prakticira. Kao što je poznato, čovjek je novac, koji mu država dodjeljuje kao nezavisnom parlamentarnom zastupniku za financiranje njegovih političkih aktivnosti, iskoristio za komercijalno iznajmljivanje dijela svog stana samome sebi u formi “radnoga prostora”, koji je pritom adekvatno opremio stolom, stolicom i stelažom za knjige deklarativno vrijednom sto četrdeset tisuća kuna, što zvuči vjerodostojno ako je u trošak uključeno i uramljivanje njegove i Čičkove slike na zidu.

O tome su se u novinama pisali situacijski skečevi: pred ogledalom razgovaraju Banac-stanodavac i Banac-zastupnik, prvi pita drugoga kad će mu platiti najamninu itd. Postoje li i druge profesije osim zastupničke, u kojima se - “u skladu s europskom praksom” - izvode slični pothvati? Autor ove kolumne, na primjer, odavno je razvio naviku da radi kod kuće i pada mu na pamet da bi račun za korištenje svog stana - zajedno sa stolom, stolicom, fikusom i policom s Bančevim sabranim djelima - mogao ispostaviti Nacionalu, ali nekako sumnja da bi mu to prošlo, jer privatna firma, nažalost, nije isto što i hrvatski Sabor. Bančev rad toliko je dragocjen za državu, da mu ova mora plaćati i upotrebu njegovoga vlastitoga WC-a. On mora primati ljude, a ne može ih - kako reče - “primati na kolodvoru”. Za takve stvari unajmljuje se stan, pa makar i vlastiti, kad je već pri ruci.

---

U cijeloj toj groteski postoje i neke znakovite nijanse. Banac nije objasnio kakve je to ljude kao zastupnik morao primati, i s kojom svrhom, s obzirom na to da je bio figura lišena bilo kakvoga praktičnoga utjecaja. Propustio je objasniti i zašto se za svoju vrijednu delegatsku djelatnost nije koristio saborskim uredima. Sabor je regionalnim zastupnicima - među kojima se kao korisnik izričito navodi i Banac - osigurao dva vrlo dobro opremljena ureda na Markovu trgu i u Demetrovoj ulici, s kompjuterima, telefonima i tajnicama. Banac se, međutim, mogao koncentrirati na problematiku samo u tišini vlastitoga doma interpretiranog kao službeni prostor, jer Bančev život - Bančeva je služba. Dali su mu u više navrata priliku na televiziji da ponudi nekakvo opravdanje za svoj amoralni postupak, i tu je spominjao neprijatelje svih boja koji ga ismijavaju ne zato što je on nešto skrivio, nego zato što ga mrze zbog njegova poštenja.

Doista, izazvat će masovnu sućut tvrdnjom da protiv njega djeluje urota, koja je započela sa slučajem Pukanić. Zar mu je Pukanić kriv što je od sebe napravio javnu karikaturu? Pismeno je navodno prekinuo i dobre odnose s EPH, nezadovoljan načinom na koji su tretirali njegov stambeni aranžman. Zamoran kao privatno lice, gospodin Banac ostaje indikativan kao reprezentant hrvatske glumatalačke fenomenologije. Drugima drži prodike o pravima i etici, izigrava nekakvoga legalista-ljudoljuba i - kako se to kod nas voli reći - “moralnu vertikalu”, i ponaša se u isto vrijeme u maniri sitnoga žicara koji će bez kompleksa zloupotrijebiti statusne privilegije koje mu daje zastupnički mandat. Činjenica da se takva osoba i dalje favorizira u HHO-u dovoljno govori o današnjoj moralnoj definiciji te udruge.

Banac, dakako, nije usamljen u svojoj grabežljivosti koju provodi pod krinkom borbe za visoke principe. Ima priličan broj manje istaknutih ali sličnih, u dokonome Saboru posebno, i preko njih se drastično postavlja pitanje imaju li paralelne zastupničke prinadležnosti bilo kakvoga smisla osim zatrpavanja punih džepova. I Slaven Letica, još jedan moralist u nizu, iskoristio je zastupnički mandat da od države uzme stotinjak tisuća eura, premda on - za razliku od Banca - nikada nije uspijevao sakriti svoju cinično utilitarnu prirodu. Gospodin Banac i njegov stan logično se nadovezuju i na slučaj Feral, u kojem je sam svoj majstor bio istaknuti prodavač pravedničke magle. I tamo su upravljači lista privatno naveliko mešetarili stanovima i zarađivali milijune, dok su pred publikom izigravali autsajdersku revolucionarnost, a svoje novinare tješili pričama o zajedničkom siromaštvu. U Hrvatskoj mnogi distributeri velikih poruka o humanizmu i renesansi skrivaju iza njih svoje vrlo prizemno naličje, i onima koji vjeruju u njihovu terapiju bolje je da promisle dvaput prije konzumacije...

Vice Vukov; Sanader u NATO-transu; Zagorec

Umro je Vice Vukov, nakon trogodišnje kome uzrokovane padom na saborskim stepenicama. Ulazak u Sabor pokazao se za njega fatalnim u doslovnom smislu. Imao je prvorazredan glas, s kojim je mogao pjevati i u operi. Titoistički režim zabranio mu je sedamdesetih javno nastupanje, iako nije bio nikakav zadrti nacionalist. Dovoljno je bilo to što su mu pjesme odisale sjetnim nacionalnim ugođajem. S dolaskom političkih promjena njegova karizma postala je zato još jača. Vrijeme izvan pozornice iskoristio je za vlastito intelektualno izgrađivanje u Parizu, i potom - kad je to postalo moguće - uključio se u politiku kao respektabilna javna figura na lijevome dijelu stranačkoga spektra. Vicin životni kraj bio je mučan i izazivao tugu kod svih koji su pratili njegovu agoniju. Nikada više ne će svratiti na gemišt u Blato u blizini svoga zagrebačkog stana. Na Vicu Vukova podsjećat će samo neponovljiva Zvona moga grada.
* * *
Američku ratifikaciju protokola o ulasku Hrvatske u NATO Ivo Sanader predstavio je kao svoj politički trijumf bez premca, i napao pritom predsjednika Mesića i njegove savjetnike “zbog nesvrstanosti” i inzistiranja da ambasador Neven Jurica objasni na kakva je to lobiranja potrošio državni novac. Kao prvo, da je ljudima prije toga omogućio kvalitetniji život u Hrvatskoj, Sanaderovo razmetanje NATO-om imalo bi neusporedivo veći efekt. Kao drugo, internacionalna politička iskustva u posljednjih pedesetak godina upozoravaju da se stavljanje svih žetona na Ameriku ne mora pokazati bezuvjetno produktivnim, i u tom smislu Mesićevi pokušaji proširivanja hrvatskoga vanjskopolitičkoga spektra - koje Sanader paušalno naziva zagovaranjem nesvrstanosti - mudra su državnička strategija. Kao treće, Jurica je Sanaderov saveznik iz primordijalne faze HDZ-a i premijer mu postojano pruža vrhunsku protekciju, ali to ne poništava činjenicu da je riječ o rasipnome liku, od Sydneyja do
Washingtona legendarnom po razbacivanju državnim sredstvima, čije bi lobiranje - uostalom - bilo potpuno beznačajno da Americi strateški ne odgovara ulazak Hrvatske u NATO.
* * *
Austrija napokon, možda i pod pritiskom EU-a, izručuje Vladimira Zagorca. Čovjek će dobiti priliku da u Hrvatskoj istrese sve svoje informacije o tajnim računima i njihovim korisnicima, a hoće li nešto od toga doći u javnost i postati predmet procesa, drugo je i vrlo spekulativno pitanje.