Ivo PukanićPonedjeljak, oko 14 sati. Prolazeći pokraj Sheratona ugledao sam dva poznata lika, Miru Kutlu i Vinka Grubišića, dva ratna druga, dva nerazdvojna kuma. Zaustavio sam automobil, otvorio prozor i viknuo: “Dečki, kakva je situacija? Je l’ sve u redu?” Shvaćajući moju zafrkanciju, obojica su mi prišla i rukovali smo se. Želim ih fotografirati svojim iPhoneom. Miro odmahuje rukom, miče se ispred objektiva i govori: “Dosta si se ti naobjavljivao mojih fotki koje si snimio.” Nasmijavalo me kako mi se skrivao iza automobila. Vinko bježi na drugu stranu u mrtvi kut automobila da ga ne snimim. Pozdravljamo se na brzinu i svatko odlazi svojim putem. Gledam ih u retrovizoru kako ulaze u Sheraton i prisjećam se događaja od prije deset godina i našeg susreta u restoranu Rossini, u ponedjeljak, 23. veljače 1998. Dana kada su zbog nepoštivanja čuvenog “Ortačkog ugovora” Miro Kutle, tada vodeći HDZ-ov tajkun, Vinko Brnadić, šef dubrovačkog HDZ-a, Petar Luburić, šef dubrovačkog SZUP-a, i Ivić Pašalić, kao tajni peti ortak, smijenili s mjesta predsjednika uprave Dubrovačke banke Nevena Barača. S Mirom Kutlom, kojeg poznajem gotovo dvadeset godina, sastao sam se toga dana, točno u 15 sati, na molbu Vinka Grubišića.

Tada me je Miro upozorio da “urazumim” Barača, “dedicu s juga”, kako ga je on zvao, da ne izlazi u javnost sa svojom pričom o Dubrovačkoj banci i tajnim ortačkim ugovorima. Neven Barač, sigurno jedan od najbistrijih ljudi koje sam ikada upoznao, nije poslušao Kutlin savjet. Rekao mi je tada, nakon što sam mu prenio Kutlinu poruku, da će ga zatvoriti ako bilo što zucne, kako će radije u zatvor zato što nije ispoštovao s “ortacima” ortački ugovor nego zato što ga je “ispoštovao”. Na tome ručku molio sam Miru Kutlu da on i njegovi kompići hitno povuku Baračevu smjenu, jer da će to značiti kolaps bankarskog sustava u Hrvatskoj kao i njihovu osobnu propast. Govorio sam mu kako njemu i Vinku Brnadiću ni vlastite majke ne vjeruju, pa kako će im onda vjerovati štediše.

Nije me poslušao. I sve se nažalost dogodilo kao što sam tada i predvidio. Iz današnje perspektive osuđujem, naravno, Kutlu, Pašalića i društvo za ono što su učinili, ali još više osuđujem ondašnje šefove financijskih institucija koji su dopustili da jedna za drugom propadnu hrvatske banke. Kutli i društvu ne mogu zamjeriti zbog onoga što su učinili, jer o tome što rade i o posljedicama tada nisu imali pojma. No ljudi u Vladi i Hrvatskoj narodnoj banci itekako su znali kamo to sve vodi. Nisu ništa učinili da ugase požar, naprotiv, svojim su glupim potezima još više raspirili vatru. Nakon Dubrovačke srušena je Glumina banka, također zato što se Marčinko oteo političkoj kontroli. Poslije toga su poput domina počele padati sve ostale banke. Hrvatska se suočila s bankarskom krizom nezabilježenih razmjera, čije se posljedice i danas, deset godina poslije, itekako osjećaju - od uništenih poduzeća, obitelji, do karijera, pa čak i života.

U ponedjeljak poslije podne, nakon što sam se vratio u redakciju, gledam na CNN-u prijenos iz američkog Kongresa koji odlučuje o “upumpavanju” 700 milijardi dolara u američki bankarski sustav. Istovremno dolaze vijesti o Fortis banci iz Nizozemske, koju je u trenu zaštitila država sa 16,7 milijardi eura, i tako cjelokupni sustav spasila od kolapsa. Isto se događa u Njemačkoj s Hypo Real Estate Holdingom. To je tek početak spašavanja svjetskog bankarskog sustava, koji nema alternativu, bez obzira na to tko je kriv za nastalo stanje.

Sjećam se kao jučer namjernog urušavanja Glumina banke, čijim je komitentima država dužna stotine milijuna kuna, a istovremeno tadašnji ministar financija Škegro ne želi dati, u tišini, preko noći, kao što je to uobičajeno u bankarskom svijetu, u kojem je najgora panika štediša, financijsku injekciju posrnuloj banci! Umjesto da je Vlada smirivala tenzije i hitrim djelovanjem spriječila katastrofu, ona je još više raspirivala strah, koji je doveo do kolapsa. Na kraju je država i tako morala sanirati banke, koje je prije toga sama svojom neodgovornošću otjerala u stečaj, da bi na kraju te iste banke, ovaj put očišćene od svih dubioza, za nikakav novac predala u ruke strancima.

Uspoređujući ono što se prije točno deset godina događalo u Hrvatskoj i njenim bankama s ovim što se danas događa u svijetu, mogu slobodno reći da je tada napravljen zločin koji je državu stajao milijarde kuna direktne štete, a indirektnu je teško i izračunati. Kao što je sada FBI ušao u ispitivanje poslovanja posrnulih financijskih divova, naša policija i pravosudni organi trebali bi ispitati tko je skrivio bankarsku katastrofu. Budući da su svi do grla bili upleteni u prljave igre, najlakše je bilo za sve okriviti Nevena Barača, Marka Marčinka, pa u krajnjoj liniji i Miru Kutlu, koji je možda svojim krajnje glupim postupkom bio povodom za krizu, no sigurno nije bio razlogom za propast banaka. Krivce je trebalo tražiti u potpuno nesposobnim ili možda zlim ljudima u tadašnjoj vladi i Hrvatskoj narodnoj banci.

Koliko mi je poznato, do sada protiv nikoga nije bila podignuta optužnica, osim protiv jadnog Barača, koji i danas, deset godina poslije, osjeća posljedice svoje odluke da s cijelom pričom o “petom ortaku” iziđe u javnost. Kao “nagradu” za hrabrost, Barač se još i danas vuče po sudovima, blokirana mu je imovina, a krivci za kolaps sustava i golemu materijalnu štetu i dalje su ugledni građani, koji se bez ikakva straha šeću po Jelačić-placu. Bar mu je netko iz tadašnje Račanove ljevice, a i današnje Sanaderove umjerene desnice, mogao zahvaliti što su došli na vlast, jer bez njega i afere Dubrovačka banka danas bi politička situacija bila drukčija. Ivo Sanader bi mogao samo sanjati da je na čelu HDZ-a i zavidno gledati kako se Ivić Pašalić šepuri na čelu države i HDZ-a. A svi bi mu se klanjali, kao što se danas klanjaju Ivi Sanaderu.