Kada je 2001. stigla najava da će Mirku Norcu suditi zbog ratnih zločina nad srpskim civilima, u Splitu se okupilo 200.000 prosvjednika. Po Dalmaciji, Lici i Slavoniji organizirani su skupovi podrške "našim generalima", a tadašnji ministri pričaju da je Ivica Račan strahovao od državnog udara. U nešto manjem obimu, ali i dalje uz prijetnje oružjem, tisuće i tisuće prosvjednika dolazili su na mitinge podrške Anti Gotovini, Janku Bobetku, pa čak i Branimiru Glavašu. Bila je to manjina, ali dovoljno samouvjerena i agresivna, spremna blokirati ceste i izazivati nerede, a sve kako bi spriječili suđenje bivšim ratnim zapovjednicima.

Vladimir Zagorec može biti miran. Zbog njega nitko neće izlaziti na ulicu, prijetiti Mesiću i Sanaderu, niti će svećenici, sportaši i akademici potpisivati peticiju u kojoj traže njegovo hitno oslobađanje, i puštanje u Beč. Neće ga javno podržati čak ni ratni drugovi, s kojima je četiri godine dijelio urede u Ministarstvu obrane, i vozio se u modernom BMW-u, pokazujući neprijateljima da Hrvatska još nije propala. Sve do kraja procesa, Zagorec će uživati u posvemašnjem miru ćelije u Remetincu, i jedini koji će u njegovoj okolini podizati glas biti će odvjetnici i nekolicina potkupljivih novinara.

Tako i treba. Jer najmanji Zagorčev crimen jest onaj zbog kojeg je završio u Remetincu, a to je optužba da je 2000. iz sefa u ministarstvu, ukrao dragulje vrijedne pet milijuna dolara, koji su predstavljali polog za kupovinu oružja. Naravno da se pravna procedura mora poštovati, i da država mora dokazati optužbe. To je temelj demokracije, i potpuno svejedno je radi li se o Zagorcu, Norcu ili napadačima na Rađenovića ili Galinca. Ali ono od čega se diže kiselina u želudcu, jest neprestano medijsko inzistiranje na tezi kako je uhapšen "general Zagorec". Kao da je riječ o ratnom heroju s Trpinjske ceste ili osloboditelju Knina.

Stvarnost je dijametralno suprotna. Vladimir Zagorec je formalno gledno, stvarno bio general, ali formalno gledano, i Mile Martić i Radovan Karadžić, bili su nekakvi predsjednici. U stvarnosti, neformalno govoreći, sve su to bitange, koje su se obogatile na krvi stotina tisuća žrtava, i to je jedini podatak koji treba pisati na njihovim legitimacijama. Zagorec je bio turopoljski geodet, koji je uz zaleđe Franje Tuđmana i Gojka Šuška, u svega nekoliko godina postao milijunaš. Uz sve, spada u onaj primitivni soj, koji se ne zna diskretno odnositi prema novostečenom bogatstvu, nego se mora posvuda pokazivati.

Godinama su svi znali sve o Zagorcu, i opet, nesmetano je kupovao zgrade po Zagrebu, zemljišta na Hvaru, i naposljetku, pobjegao u Beč. Kulminaciju paradoksa predstavlja podatak da je tek svjedočenje Hrvoja Petrača - koji sada izdržava zatvorsku kaznu, znači, osuđenika - dovelo do uhićenja Vladimira Zagorca. Da se radilo o Državnom odvjetništvu, Uskoku, MUP-u, MORH-u, SOA-i, POA-i i ostatku policijsko-pravosudnog aparata, Zagorec bi ostatak života proveo kao ugledni, i jako, jako, bogati stanovnik glavnog grada Austrije.

Makar je, ponovimo, Vladimir Zagorec istinska paradigma kriminala koji je u 90-ima vladao Hrvatskom. Njegovim procesuiranjem ova država skida sa sebe bar dio tog kriminalnog taloga.