JOSIP FEREK Zagorčev suradnik morat će objasniti gdje je nestala razlika u svoti novca koji je podizao i predavao trgovcima oružjaDržavno odvjetništvo namjerava uskoro podići optužnicu protiv Vladimira Zagorca jer želi da Zagorec što prije bude pravomoćno osuđen zbog krađe dragulja vrijednih najmanje 5 milijuna dolara. U Državnom odvjetništvu očekuju da bi suđenje Vladimiru Zagorcu moglo potrajati najviše tri mjeseca, a nadaju se da bi on za djelo koje mu stavljaju na teret mogao dobiti od sedam do osam godina zatvora.

Tek potom mogli bi se otvoriti novi kazneni postupci protiv Vladimira Zagorca, koji će po svemu sudeći biti povezani s drugim pronevjerama novca za naoružavanje Hrvatske, te koji bi mogli otkriti tajnu Zagorčeva bogatstva na temelju kojeg su ga strane banke u raznim građevinskim projektima kreditirale s 260 milijuna eura. Stoga se trenutačno u Državnom odvjetništvu ne razmišlja o mogućem proširivanju istrage protiv Zagorca unutar tog slučaja. DORH će vjerojatno primijeniti taktiku malih koraka, koja se već mogla nazrijeti i iz nekih ranijih postupaka u Zagorčevu slučaju, a koja bi mogla dovesti do velikih otkrića. Zato će se Zagorca prvo optužiti za jedno konkretno kazneno djelo za koje su prikupljeni uvjerljivi dokazi i svjedoci. Neki od tih svjedoka, u prvom redu Josip Ferek, bivši Zagorčev neposredni podređeni, čovjek u kojeg ima najviše povjerenja, mogli bi poslužiti Državnom odvjetništvu za iniciranje drugih postupaka.

SNJEŽANA ŠIPRAK Zagorčeva bivša tajnica iz RH Alana izjavila je da je vidjela dvije pilotske torbe s Rothaichnerovim draguljimaFerek je s jedne strane jedna od spona između Zagorca i domaćih banaka koje su novcem hrvatskih građana plaćale nabavu oružja, te s druge strane između Zagorca i Rothaichnera, a vjerojatno i drugih dobavljača oružja. Ferek je bio jedini svjedok na kojega je Zagorec, po mišljenju istražne sutkinje Erne Dražančić, tijekom istrage mogao utjecati. Zato je Zagorcu određen pritvor, što je rezultiralo gotovo dvogodišnjim pravnim natezanjem oko njegova izručenja Hrvatskoj. Zbog specifične pozicije u kojoj je Ferek bio u vrijeme naoružavanja Hrvatske, očekuje se da bi njegovo svjedočenje moglo poslužiti kao povod za ulazak u druge kaznene postupke. Uostalom, i aktualni postupak protiv Zagorca počeo je nakon što je na Županijskom sudu u Zagrebu Hrvoje Petrač, bivši Zagorčev prijatelj i suradnik, dao iskaz u jednom drugom postupku i teretio Zagorca. Takva očekivanja Državnog odvjetništva su realna i zato što Državno odvjetništvo raspolaže dokumentacijom koja otkriva da je Ferek od Zagorca u više navrata uzimao nekoliko milijuna maraka i dolara više nego što je navedeno u narudžbenicama za nabavu oružja koje se povezuju s isplatama tog novca.

---

LADIMIR ZAGOREC sa svojim odvjetnikom Hodakom, koji pokušava klijenta obraniti medijskim istupimaZato Državno odvjetništvo očekuje od Fereka čuti što se događalo s razlikom tog novca. Ako je sve bilo čisto, to se mora nekako dokumentirati. Ako taj novac nije pronevjerio Zagorec u suradnji s nekim dobavljačima oružja, onda bi sumnja mogla pasti na samog Fereka. Ne očekuje se da bi Vladimir Zagorec mogao samoinicijativno ponuditi svoju pomoć Državnom odvjetništvu u istrazi kako se pljačkao novac za naoružavanje Hrvatske. Zagorec je bio solo igrač koji je maksimalno sužavao krug ljudi koji su bili umiješani u nabavu oružja. Ako bi ga jednom netko i povezao s nekim dobavljačima oružja, on bi potom nastojao isključiti iz komunikacije sve posrednike i posao završavati sam. On je možda i htio isključiti svjedoke mogućih dogovora o provizijama od tih poslova. Zagorec vjerojatno nije bio jedina osoba koja je profitirala od takvog poslovanja i on sigurno ima kvalitetna saznanja tko je još mogao profitirati. Moguće je i da se zato boji za vlastitu sigurnost jer zna da se od njega očekuje da progovori o tim mutnim poslovima, a isto tako najbolje zna prijeti li mu i kolika opasnost od ljudi koje bi mogao imenovati i o čijim bi nezakonitostima mogao osobno svjedočiti.

Državno odvjetništvo svjesno je te situacije i sasvim sigurno nastojat će iskoristiti svaki povoljni trenutak kako bi Zagorca navelo da doista počne otkrivati što zna o tajnama naoružavanja Hrvatske. Za početak će ga pokušati navesti na suradnju brzim suđenjem i postizanjem visoke zatvorske kazne za krađu dragulja. Suprotno tvrdnjama Zagorčeva odvjetnika Zvonimira Hodaka, Državno odvjetništvo raspolaže brojnim uvjerljivim dokazima i svjedocima koji bi na sudu trebali potvrditi navode iz optužbe zbog kojih je Zagorec prije nekoliko dana izručen Hrvatskoj. Vladimira Zagorca s dragim je kamenjem prvi povezao njegov bivši prijatelj Hrvoje Petrač, kad mu se na zagrebačkom Županijskom sudu drugi put sudilo za sudjelovanje u otmici Zagorčeva malodobnog sina Tomislava. Pokušavajući uvjeriti sud da nije imao nikakvog motiva za otmicu Zagorčeva sina, Petrač je u svom iskazu pričao o svojim odnosima sa Zagorcem. Među ostalim, Petrač je Zagorca pitao i o draguljima navodno vrijednima oko 17 milijuna DEM, koje mu je, prema Petračevim tvrdnjama, Zagorec pokazao spremljene u dvije pilotske torbe da mu ih procijeni i pokuša prodati. Petrač je dobio specifikaciju dragoga kamenja i nekoliko uzoraka, no u svom naumu nije uspio. Poslije je uzorke i specifikaciju vratio Zagorcu. To se dogodilo sredinom 90-ih. Zagorec nikad postojanje tih dragulja nije prijavio nadređenima. Kad ga je Petrač na sudu pitao za te dragulje, Zagorec je rekao: “Ja nikada nisam davao nikakvo drago kamenje i zlatninu u vrijednosti od 17 milijuna tadašnjih maraka Petraču da bi je prodao.”

TEREZIJA BARBARIĆ Dugogodišnja desna ruka Joze Martinovića i kasnije šefica financija RH Alana zna mnogo o tokovima novca za oružjeZagorca su u veljači 2007., među ostalim, demantirale i kutije u kojima su bili sporni dragulji, a koje su dospjele do Nacionala. Kutije je Nacionalu dostavila osoba koja tvrdi da ih je svojedobno dobila od Zagorca, kako bi to drago kamenje pokušala unovčiti. Sporne dragulje je kao osiguranje jednog posla Zagorcu u to vrijeme donio kontroverzni njemački draguljar Josef Rothaichner. On se jedno vrijeme bavio i prodajom oružja Hrvatskoj. Rothaichner se sa strane dobavljača pojavio u raznim nabavama oružja, a kao osiguranje povrata dijela novca za naoružanje donio je u Hrvatsku sporne dragulje. Nije poznato što se s draguljima dogodilo, no sasvim je sigurno da ih je Zagorec držao u sefu u svom uredu do zadnjeg dana prije odlaska, nakon izbora 3. siječnja 2000. Iako Zagorec tvrdi da to drago kamenje nije dao Petraču na preprodaju, Petrač je svjedok koji to drago kamenje može povezati sa Zagorcem, ali i eventualno prepoznati je li riječ o istim kutijama koje je dobio od Zagorca. Samo nekoliko dana nakon objave informacije o postojanju tih kutija, Državno odvjetništvo pokrenulo je postupak protiv Vladimira Zagorca. Navedene kutije pojavit će se kao dio dokaznog materijala na suđenju Zagorcu.

Petrač bi trebao biti samo jedan od svjedoka koji će govoriti o spornim draguljima. Iako je na temelju njegova iskaza Državno odvjetništvo krenulo u kazneni progon Vladimira Zagorca, bit će zanimljivo vidjeti kako će se Petrač ponašati na tom suđenju. Zašto bi Petrač na suđenju teretio Zagorca i tako pomogao državi kad ga je po njegovu mišljenju ista ta država nepravedno osudila zbog otmice Zagorčeva sina? I to nije bilo dovoljno pa je zatim dobio dodatnu kaznu zatvora zbog navodne iznude Miroslava Matkuna u ponovljenom suđenju u kojem je prvo bio oslobođen. Kao kruna nepravde države prema njemu nedavna je nepravomoćno oslobađajuća presuda za Dragu Regvarta u optužbi da je prevario Petrača jer je kuću na Pantovčaku 82 u studenome 2002. prvo prodao Hrvoju Petraču za 350 tisuća maraka, a mjesec dana kasnije drugom kupcu. Zanimljivo je da je to kuća u neposrednom susjedstvu kuće hrvatskoga premijera Ive Sanadera.
Osim Petrača postoje i drugi svjedoci koji bi na sudu trebali posvjedočiti da je Zagorec otuđio sporne dragulje. Svjedokinja koja je dosad najuvjerljivije teretila Zagorca je Zagorčeva nekadašnja tajnica Snježana Šiprak. Ona je izjavila kako je vidjela da je Rothaichner Zagorcu ostavio dvije pilotske torbe s draguljima, da ih je Zagorec spremio u sef u svom uredu i odnio po odlasku s dužnosti.

HRVOJE PETRAČ Privođenje na ponovljeno suđenje u kojem je nakon oslobađajuće presude osuđen u slučaju Matkun; upitno je koliko će on imati motiva da pomogne državi da osudi ZagorcaOdvjetnici Vladimira Zagorca nisu birali metode da pokušaju ocrniti glavne svjedoke optužbe. Počeli su podmetati novinarima tvrdnje da su Hrvoje Petrač i Snježana Šiprak ljubavnici, a potom su tvrdili kako joj je Petrač kupio i lokal u Zagrebu. Ubrzo su ispali smiješni, jer je Nacional došao u posjed ugovora koji je pokazao da Zagorec i njegovi odvjetnici lažima žele dezavuirati iskaze koje su Petrač i Snježana Šiprak dali na Županijskom sudu u Zagrebu.

Značajan svjedok optužbe na suđenju protiv Zagorca bit će i Terezija Barbarić. Ona je 90-ih radila u Privrednoj banci Zagreb, te kao šefica kabineta ministra financija Joze Martinovića. Bila je i savjetnica Martinovićevih nasljednika na toj funkciji, a istodobno i šefica financija RH Alana u vrijeme kad je ta tvrtka imala monopol na poslove naoružavanja Hrvatske, a na čelu joj je bio Zagorec. Ona je bila glavna osoba preko koje su se vršila plaćanja u inozemstvo. Procjenjuje se da je ona u inozemstvo plasirala gotovo 2 milijarde dolara. Za najveći dio tih transakcija ne postoji povratna dokumentacija.

KUTIJICE u kojima su bili dragulji: jedan od materijalnih dokaza protiv ZagorcaU razgovoru za Nacional Terezija Barbarić ovako je opisala kako je u to vrijeme poslovao Zagorec: “Dobila bih papirić, ili bi me nazvao Zagorec ili Snježana Šiprak, njegova tajnica. Znali su mi i na pager poslati nalog... Postoje dokumenti na kojima se vidi da sam ja potpisana na nalozima da se Zagorcu isplati novac u gotovini. Ja sam sjedila kod Katičića, pa bih dala nalog našem trezoru da tom gospodinu isplate određeni iznos. Gotovinu mu je isplaćivala direktorica poslovnice PBZ-a u Ulici Račkoga 6. Što je učinio s tim novcem - ne zna se pouzdano... U nekim slučajevima gotovinu su podizali i neki Zagorčevi ljudi - primjerice, ‘sitniš’ od 500.000 eura podigao bi njegov čovjek i otišao.” Terezija Barbarić je izjavila da kao šefica financija RH Alana nikada nije dobivala povratne dokumente koji bi jasno pokazivali kako se taj novac trošio.

JOSEF ROTHAICHNER svjedočio je o Zagorcu pred Županijskim sudom u Zagrebu: otvoreno je pitanje je li štitio Zagorca zbog privatnih odnosaDokumenti iz tog razdoblja otkrivaju da je Josip Ferek, Zagorčev bliski suradnik iz tog vremena, 8. listopada 1993. od Terezije Barbarić u gotovini preuzeo iz Ministarstva financija 1.500.000 dolara. Dao je taj novac Zagorcu, a on ga je isti dan dao Rothaichneru. Ferek je 25. listopada 1993. iz trezora Privredne banke Zagreb, po nalogu Joze Martinovića, u gotovini preuzeo 3 milijuna dolara. Isti dan novac je dao Zagorcu, a on ga je predao Rothaichneru. Potom je Ferek 29. listopada 1993. ponovo od Terezije Barbarić u gotovini uzeo milijun dolara, dao ga Zagorcu, a ovaj ga isti dan dao Rothaichneru. Iz navedenoga proizlazi da je Rothaichner od Zagorca u tom razdoblju primio 5.500.000 dolara, što je 1.104.400 dolara više nego što je vrijednost robe koju je u tom razdoblju naručio i odobrio platiti Gojko Šušak. Slično se dogodilo i u nizu drugih slučajeva. Zagorec u svojoj obrani najviše računa na Josefa Rothaichnera. On se u rujnu 2007. pojavio u Zagrebu i u pratnji Zagorčeva odvjetnika Zvonimira Hodaka više od dva sata davao iskaz na Županijskom sudu. Potom se odmah zaputio u Zračnu luku Zagreb i napustio Hrvatsku. Zagorčev odvjetnik Zvonimir Hodak izjavio je tada da je Rothaichner u dijelu svog iskaza ponovio ono što je krajem lipnja 2007. već bio izjavio na Zemaljskom sudu u Beču. Ondje je 27. lipnja 2007. izjavio da Vladimiru Zagorcu nikada nije predao nikakvu torbu s draguljima, koji su trebali poslužiti kao jamstvo za 5 milijuna dolara koliko mu je Ministarstvo obrane dalo za nabavu raketnog sustava S300. Tehnički je doista moguće da Rothaichner Zagorcu nije dao te dragulje za nabavu raketnog sustava S300 jer su se pravi dobavljači tog oružja u to vrijeme već bili ogradili od Rothaichnera. Međutim, po svemu sudeći Zagorec je od Rothaichnera dragulje ipak dobio, ali u kontekstu neke druge suradnje radi nabave oružja. A to ga se na sudu nije pitalo te ga se ne može optužiti za krivokletstvo. Naime, on je govorio istinu, da nije dao nikakve dragulje kao polog za sustav S300 jer je to bio polog za neku drugu isporuku.

Zagorec i Rothaichner su 2007. bili na čuvenom bečkom Opernballu. Ta okolnost baca novo svjetlo na Rothaichnerovu ulogu u Zagorčevu slučaju, jer pokazuje da su oni i privatno bliski te da je Rothaichner možda zbog želje da zaštiti prijatelja imao razloga lagati o aferi dragulji. U društvu Zagorca i Rothaichnera te su večeri bili i bankari koji se brinu o Zagorčevu novcu u Lihtenštajnu i Luksemburgu. Navodno je trošak ulaznica za sve njih pokrio Zagorec. Sve to otvara prostor za ozbiljnu sumnju je li Rothaichner zbog osobnih interesa prikrio istinu na sudu i tako zaštitio Zagorca. To pokazuje i da su deplasirane i neozbiljne nedavne izjave Zagorčeva odvjetnika Hodaka da je optužba protiv Zagorca čista fikcija.

U medijskoj ofenzivi

Zagorčev odvjetnik, koji je u medijskoj ofenzivi, izvlači i famozna Petračeva pisma Pukaniću i manipulira u javnosti da je Petrač instruirao Snježanu Šiprak kako da tereti njegova klijenta. Svi iz Petračeve blizine znaju kako je on Snježanu Šiprak samo ohrabrio da se ne treba bojati “moćnoga Zagija” i da na sudu ispriča istinu, za koju je Petrač smatrao da mu može pomoći. Naime, Petračev odvjetnik Nobilo išao je braniti svoga klijenta dokazujući da je u nekoliko navrata mogao uzeti mnogo više novca Zagorcu te da mu nije bilo potrebno otimanje djeteta da bi se dočepao 500.000 eura.

Slučaj Zagorec-Kaznena prijava zbog falsificiranja ugovora

Osim suđenja za dijamante, Vladimira Zagorca u Hrvatskoj očekuju i drugi sudski procesi, u kojima bi mogao ostati bez značajnog dijela svoje velike imovine koju je stekao na vrlo sumnjiv način. Nacional je u studenome 2007. došao u posjed dokumentacije koja pokazuje da se 44-godišnji umirovljeni general upisao kao vlasnik cijele zgrade u središtu Zagreba služeći se bijednim falsifikatima i prevarivši 79-godišnju nemoćnu staricu Vesnu Grivičić-Žanić, hrvatsku državljanku koja već desetljećima živi u Caracasu u Venezueli. Putem svojih zagrebačkih odvjetnika ona je 29. rujna ove godine podnijela kaznenu prijavu protiv Zagorca zbog falsificiranja službenih dokumenata i otuđenja vrijednih nekretnina koje je dobila u postupku denacionalizacije, ali i tužbu kojom bi se trebali poništiti svi ugovori kojima si je Zagorec priskrbio cijelu zgradu u Ilici 10, u najstrožem središtu Zagreba, čija se vrijednost procjenjuje na milijune kuna.

Ako se uzme u obzir da je tržišna vrijednost četvornog metra prostora u najstrožem centru Zagreba oko 5 tisuća eura, ispada da je Zagorec prijevarom stekao više od 2 milijuna eura. Budući da postoje indicije da je Zagorcu u toj prijevari pomoglo i nekoliko osoba iz državnih institucija, koje su bez provjere upisale nelegalno stečene nekretnine, istraga koju bi uskoro trebalo pokrenuti Državno odvjetništvo vjerojatno će se usmjeriti i u tom pravcu. Prema rekonstrukciji, sama je prijevara izvedena vrlo banalno: Zagorec je kontaktirao s ostarjelom nasljednicom, dogovorio s njom prodaju trošnog potkrovlja, a potom je njezin potpis iskoristio za falsifikat kojim se domogao prostora od 500 kvadrata u središtu Zagreba. Da cijeli slučaj bude još bizarniji, pred mjerodavnim tijelima u Hrvatskoj ishodio je upis prava vlasništva na sebe putem darovnih ugovora, po kojima bi ispalo da je Vesna Grivičić-Žanić bez naknade odlučila svoje nasljedstvo darovati Zagorcu. Vesna Grivičić-Žanić kći je Leonarda Grivičića, koji je četrdesetih godina prošlog stoljeća živio u velikoj zgradi u Ilici 10 gdje je imao i tekstilni dućan, a bio je vlasnik i Tekstilne tvornice. Nakon propasti NDH obitelj je otišla u Venezuelu.
Odmah po uspostavi hrvatske države Vesna Grivičić zatražila je i dobila hrvatsko državljanstvo, a kad je 1996. u Hrvatskoj donesen tzv. zakon o denacionalizaciji, odvjetnicima iz Zagreba je dala punomoć da je zastupaju u povratu imovine. Oni su u tome bili vrlo uspješni - do 1999. uspjeli su joj ishoditi povrat većine nekretnina koje je nekad posjedovao njezin otac. Budući da se nije namjeravala vratiti u Hrvatsku, odlučila je prodati većinu nekretnina koje su joj bile vraćene pa je tako do 2002. prodala nekoliko katova zgrade u Ilici 10.

Ipak, ondje je neprodan ostao stan na prvom katu te poslovni prostor u potkrovlju. Za te se prostore, kako se čini, sredinom 2003. zainteresirao Zagorec. On je potom kontaktirao s hrvatskim generalnim konzulom u Caracasu Zdravkom Sančevićem, koji je u ljeto 2003. povezao Zagorca i Vesnu Grivičić-Žanić. Zagorec je potom od nje zatražio da mu proda jednu manju poslovnu prostoriju u potkrovlju zgrade u Ilici 10. Tvrdio je da se navedeni prostor ne može nadograđivati i da je trošan pa ju je uspio uvjeriti da mu ga proda za samo 220 američkih dolara. Priča oko Ilice 10 time bi završila da Vesna Grivičić-Žanić nije prošle godine odlučila prodati ostatak nekretnina u toj zgradi, no tada je saznala da se kao vlasnik velikoga poslovnog prostora u potkrovlju zgrade i stana na prvom katu u međuvremenu u zemljišnim knjigama upisao Vladimir Zagorec. A to je, kako pokazuju dokumenti koje Nacional ima u posjedu, učinio tako što je načinio dva darovna ugovora koji su obični falsifikati.