09.10.2008. / 15:25

Autor: Zrinka Ferina

Reportaža iz Centralnoafričke Republike

Afrika je najljepše i najtužnije mjesto na svijetu

Novi broj Extre donosi veliki intervju s Majom Vučić, pjevačicom i psihologinjom, koja je kao hrvatska ambasadorica UNICEF-a u akciji koju podupire Pampers, posjetila Centralnoafričku Republiku i nazočila početku svjetske kampanje cijepljenja rodilja i novorođenčadi protiv tetanusa; s Majom Vučić cijelo je vrijeme u Africi bila i glavna urednica Extre, a ovo su njeni intimni dojmovi i do sad neobjavljene fotografije

Iako je prošlo tjedan dana od mog povratka iz Afrike zapravo uopće nisam sigurna jesam li se vratila. Dio mene, kao uostalom i velike većine ljudi koja je imala prilike vidjeti pravu Afriku; onu napaćenu i bijednu ali istovremeno toliko radosnu i snažnu, nevjerojatno magičnu; većina njih u toj Africi je ostavila dio sebe. Znala sam da će mi ovo putovanje promijeniti život. Bila samo toga duboko svjesna cijelo vrijeme leta iz Pariza za Bangui, glavni grad Centralnoafričke Republike. I zato me nisu začudile suze koje su mi počele teći niz lice čim sam s vrha stepenica aviona u zoru pogledala oko sebe i duboko udahnula zrak pun vlažnog mirisa zemlje.
Tog jutra maleni je i trošni aerodrom u Banguiju primio do sad najveću delegaciju UNICEF-ovih gostiju, nas 33 iz Hrvatske, Slovenije, Srbije, BiH, Grčke, Makedonije, Rumunjske, Mađarske, Albanije. Delegacije su činili UNICEF-ovi ambasadori dobre volje, predstavnici tvrtke P&G i novinari. Stigli smo u CAR kako bismo svjedočili početku kampanje cijepljenja protiv tetanusa rodilja i novorođenčadi. Akciju su na svjetskoj razini započeli UNICEF i Pampers, koji od svakog prodanog paketa pelena izdvaja novac za jedno cjepivo. Sedmeročlanu hrvatsku delegaciju predvodila je naša ambasadorica dobre volje Maja Vučić, te Srđan Lisac, regionalni član uprave P&G-a.
Prvi prizori glavnoga grada bili su toliko šokantni da smo se do hotela vozili u potpunoj tišini. Bijeda, blato, nastambe od pruća i ljudi izgubljenih pogleda bili su na svakom koraku. Netom nakon što smo ostavili stvari u hotelu u kojem struje i vode češće nema nego ima, sjeli smo u UNICEF-ova vozila i konvoj od 12 bijelih automobila na kojima vijore plave zastave krenuo je put Bode. Uslijedilo je pet sati vožnje po zemljanoj cesti. Zemlja u Centralnoj Africi je crvena. Nebo u Africi kao da je bliže tlu, ono je plavije, oblaci bjelji, zelenilo zelenije. Sve je u toj Africi intenzivnije. I boje, i mirisi i okusi, a uskoro ćemo vidjeti da su tu intenzivniji i život i smrt. Do Bode vodi jedna ravna cesta, bez ijednog zavoja, bez ijednog raskršća. Svejedno smo u tih pet sati tri puta stali platiti cestarine. Cijelim putem prolazili smo kroz sela. Čine ih malene nastambe od cigle, bez vrata i prozora, slamnatih krovova. Ispred njih u rano poslijepodne samo su djeca. Djeca koja su isprva skamenjena zbunjeno i ozbiljnih lica promatrala bijeli konvoj. A kad smo otvorili prozore i mahnuli im, uzvratili su nam uz vriskove veselja, skačući visoko, visoko u zrak, raširenih ruku. I dovikujući nam “merci”, odnosno hvala. Tad sam se prvi put rasplakala. Niti jedan film, niti jedan dokumentarac o Africi, ma koliko potresni bili, nisu me pripremili na njihove osmjehe. Na sram, ljutnju i nemoć koju sam osjećala u trenutku kad bi se ozbiljno, crno dječje lice razvuklo u iskren, srdačan, bijeli osmjeh od uha do uha. Vikali su tako hvala i osmjehivali nam se cijelim putem. Maja Vučić i ja na zadnjem smo sjedalu bijeloga auta kriomice plakale. I mahale im, i smijale se kroz suze. Mučilo me svako to hvala kad im nismo donijeli ništa. Bila sam uvjerena da zahvaljuju UNICEF-u jer im čini dobro. Ubrzo ću doznati da nisam bila u pravu.

Tog popodneva nas je u Bodi, na brežuljku ispred bolnice, dočekalo na stotine djece. Pripremili su nam doček uz tradicionalni ples. Izašli smo iz automobila i s udaljenosti od nekoliko koraka gledali jedni druge. Teško je reći tko je tu bio više šokiran. Oni vjerojatno nikad nisu vidjeli toliko bijelih ljudi u svom naselju, mi smo ih se bojali dokatnuti. Trajalo je to tek minutu ili dvije ali dovoljno dugo da se još jednom posramim. Jaz među nama premostili su fotoaparati i kamere. Afrička se djeca obožavaju fotografirati i neprestano ih se barem desetak nagurava ispred objektiva. A tek kad sam im pokazala njihove slike na displeju! Cika, vriska, smijeh i ruganje onima koji su usnimljeni. U Bodi nas je pozdravio prefekt, službeno nam zaželio dobrodošlicu a potom smo krenuli u obilazak bolnice. Ako tako može nazvati niz trošnih kuća sa sobama u kojima je i po šest kreveta, bez ijednog medicinskog aparata, bez lijekova, bez sterilnih operacijskih dvorana, bez ičega što bi nama u civilizaciji bila asocijacija na bolnicu. Kroz pedijatriju i rodilište proveo nas je liječnik, jedan je jedini na tri okruga i radi sve: tretira neuhranjenu djecu, onu s urođenim deformacijama, one koje je ugrizla zmija, on porađa, on operira i on ponekad može samo bespomoćno gledati jer nema ni opremu ni lijekove da im pomogne.
Nakon obilaska bolnice opet smo se našli okruženi djecom. Dok sam tražila nešto po torbi, na pod mi je ispala kutijica s posjetnicama koje su se rasule, a djeca su ih razgrabila u sekundi i razbježala se. U trenu se oko mene stvorilo na desetke djece koja su ponavljala “bonbon”, “bonbon”. Maja Vučić i ja nagovorile smo jednog od medicinskih tehničara da nas otprate do lokalne trgovine gdje smo kupile nekoliko velikih vreća slatkiša. Kad su nas ugledali s vrećama šarenih bombona u rukama, prema nama se sjurio stampedo djece. Gazili su jedni preko drugih i izgledalo je kao da će i nas pregaziti. Bacila sam jednu vreću na pod i dok su se otimali za bombone, zaštitari su nas uspjeli skloniti u rodilište. Tamo su se pak majke zamalo potukle za slatkiše. Bilo je prekasno kada smo shvatile kakvu smo glupost napravile, Maja me uhvatila za ruku i obje smo, tresući se od šoka, nekako uspjele probiti do automobila. Uslijedila je večera s lokalnim predstavnicima vlasti. Tu smo prvi put kušali afričku hranu: gulaš od antilope, kruh od kasave, pržene ličinke leptira i roštilj od kozjeg mesa. Lokalne su moćnike čuvali naoružani vojnici, njihove su supruge za večeru odijenule svoje najbolje haljine u jarkim bojama. Tad sam šefa ureda UNICEF-a za CAR pitala kako to da djeca u selima uzvukuju hvala dok prolazi UNICEF-ov konvoj.
Objasnio mi je da to nije iz zahvalnosti UNICEF-u, već da su ih tako istrenirali davno francuski kolonijalisti koji su ih tjerali da na pozdrav ili bilo kakav znak da ste ih zamijetili, kažu hvala. “Vidjet ćete sutra, kad bilo kome na ulici zaželite dobar dan, on vam neće uzvratiti istim riječima nego će vam reći hvala.” O tome sam razmišljala cijelim putem do kuće u kojoj ćemo prenoćiti.


Delegacija je te noći bila smještena na različitim lokacijama u Bodi a Maju i mene zapala je nekoć veoma lijepa kolonijalna vila koja je pripadala trgovcu dijamantima. Nakon njegove propasti kuću unajmljuje UNICEF. U kući nema ni struje ni vode a spužva na podu te nam je večeri bila udobni ležaj u kojem smo zaspale u trenu.
Uslijedio je veliki dan službene ceremonije kojom je započela kampanja cijepljenja protiv tetanusa. Na središnjem trgu, ispred gradske vijećnice u Bodi okupili su se svi mještani, u prvim redovima svečane lože sjedili su gradonačelnik, prefekt, predstavnici UNICEF-a i ministar zdravstva. Prvo cjepivo svečano je otvorio i upotrijebio upravo ministar zdravstva, a cijepio je jednu od djelatnica UNICEF-a. Lokalne su žene naime nepovjerljive prema cjepivima i u svakoj se sredini supruga gradonačelnika ili neka druga žena na položaju prva cijepila ne bi li i ostale stekle povjerenje.
Na povratku iz Bode u Bangui sve se činilo manje strašnim nego kad smo dolazili. Nastambe uz cestu i ljudi ispred njih izgledali su mi nekako spokojno, gotovo romantično, cesta kao da je imala manje rupa i kao da je put bio kraći.
Na povratku smo se zaustavili u jednom selu i zamolili jednu obitelj da nam pokažu svoju kuću. Srdačno, veselo i ponosno su nas uveli u nastambu od cigle sa zemljanim podovima, bez vrata i prozora. Vidjevši me kako vadim fotoaparat, jedna od žena me povela u svoju sobu i ponosno mi pokazala svoje blago: Singericu, željeznu šivaću mašinu proizvedenu netom nakon Drugog svetskog rata.Djeca su me potom vukla svaki u svoju sobu, gdje su silno željeli pozirati na svojim krevetima od pruća. U kući je bilo zagušljivo i vlažno, u sobama osim kreveta, majica povješanih po zidovima i pokojeg fenjera, nije bilo ničeg. A oni su bili tako sretni što smo im došli. U dvorištu su se počeli skupljati susjedi, donosili su svoju djecu i molili nas da ih slikamo. Ništa nas nisu tražili. Ni vode, ni hrane, ni bombona. Došli smo, protutnjali njihovim selom, slikali ih i otišli u svom bijelom konvoju. Osjećala sam se kao da smo ih upravo opljačkali. I taman kad sam mislila da na svijetu ne postoji veća bijeda, stali smo u selu Pigmejaca. Oni su prema nama bili iznimno nepovjerljivi, gledali su nas s mješavinom straha i ljutnje, oni su bili vidno mršaviji od ljudi koje smo do tad viđali. Njihova odjeća bila je prljava i poderana, a kuće od pruća. Oni žive odvojeno od ostalih sela, za razliku od ostatka stanovništva, oni nemaju ni koze ni volove, tek je jedan u ruci držao neku poluživu kokoš. Oni ne govore francuski i dok smo pred nadolazećom monsunskom olujom ubrzano napuštali njihovo dvorište, svi su nas pratili do automobila a najstariji među njima tražio je novac. No potrpali su nas u vozila i konvoj je krenuo. Počela je krupna, rijetka kiša, a starac i ostali Pigmejci sporim su se korakom uputili nazad prema nastambama koje im ionako nisu nikakav zaklon.
Te večeri naš nam se hotel u Banguiju sa svojim zagušljivim sobama i sumnjivim plahtama činio poput nekog dvorca jer imali smo sreće da je u njemu bilo i tople vode i struje. Ne cijelu večer, ali dovoljno dugo da se osvježimo.
Idući dan smo posjetili mjesto Bossangoa, također udaljeno pet sati vožnje od glavnoga grada. Tu se do prije dvije godine ratovalo. Tu smo također prisustvovali početku cijepljenja. No, iako su kuće u Bossangoi za razliku od onih u Bodi, bile zidane, velike, ulice široke, ljudi su ovdje bili bitno drukčiji. Promatrali su nas s distance u šoku, u strahu. Čak su i djeca imala izgubljene, tužne i zapravo polumrtve poglede. Ta djeca su imala napuhnute trbuščiće, što je znak da gladuju. Kad su im članovi delegacije ponudili igračke, ona su počela plakati. Nisu znala što je to, nisu znala što bi s plišanim lavićem.

Do tad sam već odustala od pokušaja da sakrijem suze. Pokušala sam progovoriti koju rečenicu s Helene, 33-godišnjom djelatnicom UNICEF-a, djevojkom iz Pariza koja je do sad prošla ratišta u Afganistanu, Iraku, Bosni, Kosovu i ostatku Afrike, a u Bossangoi je zadnjih mjesec i pol. No knedla u grlu nije mi dala. Sve mi se te večeri činilo besmislenim. Neizmjerno mi je pomogla upravo Maja Vučić. Dok smo u UNICEF-ovoj kući, mraku sobe koju smo dijelile, pokušavale putem UNICEF-ova satelitskog telefona uspostaviti vezu sa Zagrebom ne bi li se uživo javile u eter hrvatskog radija, ona me svojim vještinama psihologinje uspjela izvući iz stanja u koje sam zapala. Uslijedila je još jedna službena večera. Čelnici Bossangoe na nju su pozvali elitu grada. U sali za večeranje uza zidove su bila postavljena dva reda stolova. Za jednim redom stolova strpljivo su nas čekali profesori, svećenici, čelnici Crvenoga križa. Sjedili su uspravno, kao u liječničkoj čekaonici, u svojim najboljim odijelima, gotovo u tišini. U salu smo počeli ulaziti mi, bijelci i makinalno počeli zauzimati sjedala za stolom nasuprot njih. Moja prva reakcija bila je izvaditi fotoaparat i slikati prizor preko puta. Strašno. Strašno ali istinito. Uto nam je prišao netko iz UNICEF-a i prišapnuo kako je ova večera organizirana kako bismo imali prilike razgovarati s lokalnim stanovništvom. Maja i ja iste smo se sekunde premjestile za stol preko puta, a sram koji sam tad osjetila još su pojačali topli pogledi i osmjesi ljudi za tim stolom. Ostatak večeri provele smo u razgovoru voditeljem Crvenog križa u Bossangoi i čovjekom zaduženim za sport u osnovnim i srednjim školama. On nam je ponosno iz džepa svoj, vjerojatno jedinog odijela izvadio na isprintanu pozivnicu za tu večeru. Za njih je to bio događaj godine. Rekao mi je da djeca u Bossangoi silno vole sport, nogomet, košarku, rukomet. I da su sve to igrali igrali prije rata, kad su im uništeni svi rekviziti i danas nemaju lopte. Kad je objavljeno da je švedski stol spreman, njih dvojica su inzistirali da prve Maja i ja odemo po hranu. Na naše negodovanje odgovorili su kako žene uvijek imaju prednost. Međutim, oni su jednako uspravno, ponosno i skromno sjedili sve do i posljednji bijelac nije sjeo za stol s tanjurom hrane. Tek tada su ustali i krenuli po hranu za sebe. Kasnije te večeri, kad su se djelatnici UNICEF-a opustili uz ples u susjednoj prostoriji, ti fini, skromni ljudi ljubazno su nas pozdravili i krenuli kućama. Vani je pljuštala monsunska kiša koja je crvenu zemlju pretvorila u crvenu močvaru.Tko zna koliko dugo su pješačili po toj kiši.

Zadnji dan našeg boravka u CAR-u bio je i najpotresniji. Toga smo dana posjetili pedijatriju bolnice u glavnome gradu. U dvorištu okruženom bolničkim zgradama, na zemlji, kampirale su brojne žene s djecom, kao i cijele obitelji. Ubrzo smo shvatili kako je riječ o ljudima koji se ne daju otjerati iz bolnice. Koji nemaju novca za pregled, za liječenje ni za lijekove, ali ne odustaju. Pa tako tu i jedu i spavaju i nadaju se čudu. Među njima bila je i postarija žena s bebom u naručju. Među prvima prišla joj je Maja Vučić i pitala prevoditelja što je s djetetom. Svi smo se okupili oko nje. Žena je ispričala da je djetetova majka umrla od SIDE prije dva tjedna, da oca nema, ona je djetetova baka i dovela ga je u bolnicu jer i ono ima SIDU i zadnjih dana ništa ne može jesti. Također je rekla da je doktor pogledao dijete i dao joj recept za neki sirup ali ona nema novca da ga kupi. Dok nam je to govorila, iz pokrivača su virile stravično mršave ručice i nožice, a djetetova glava neprestano je padala unazad. Bio je to prizor koji je slomio i najjače među nama, do tad staloženi muškarci nisu mogli saslušati ženinu priču do kraja, maknuli su se u stranu, naježeni, sa suzama u očima. Slovenska UNICEF-ova ambasadorica za ovaj projekt, pjevačica i tv voditeljica Anja Tomažin, pred kamerama je razgovarala s drugom ženom koja je također u naručju držala dijete oboljelo od SIDE. Anja nije uspjela završiti taj razgovor. Rasplakala se i maknula u stranu. Prizori na odjelima bili su također stravični. Nezamislivi.

Jedno od najčešćih pitanja koja mi ljudi postavljaju ovih dana je - zašto pomagati ljudima u Africi kad i kod nas ima dovoljno siromašnih, bolesnih i ljudi kojima treba pomoć. Umjesto odgovora rado bih svakoga tko me to pita odvela u tu bolnicu u Banguiu. Zato jer neka od djece na slikama koje gledate na ovim stranicama više nisu živa. Eto zato im treba naša pomoć. Da više ni jedno dijete ne umre na blatnom dvorištu te bolnice.

Fotogalerija

Vezane vijesti

Korporativna zafrikancija

Korporativna zafrikancija

Jill Richardson, pokretačica bloga o organskom uzgoju hrane La Vida Locavore, piše za AlterNet o novom planu zapadnih multinacionalnih korporacija za… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika