Osebujan soul glas pjevačice Jadranke Ivaniš prepoznatljiv je za grupu Yinx, omiljenu među ljubiteljima retro pop glazbe. Zadnjih godinu dana za Yinxe je bilo uzbudljivo i lijepo razdoblje. Nakon šest godina tišine ponovno su počeli svirati, a izdali su i album "Na Zapadu" za koji su prije dva tjedna dobili Zlatnu ploču. Svestrana Yaya, kako nazivaju Jadranku Ivaniš, akademska je slikarica koja se ipak najbolje osjeća na sceni. Yaya za sebe kaže da je konačno postigla optimalan životni balans jer radi ono što voli i uživa u bračnoj sreći. Sa svojim suprugom Dubravkom Ivanišem Ripperom, frontmenom grupe Pips Chips i Videoclips, ima kćer Luciju koja će uskoro navršiti pet godina, a već ima zanimljiv glazbeni senzibilitet jer, umjesto Trešnjevačkih mališana, radije sluša pjevača Laku ili grupu The Cure. 

EXTRA: Kad su Jinxi prestali svirati, govorilo se da je to konačan razlaz grupe, ali se pokazalo da ste imali samo malo dužu pauzu. Zbog čega je do nje uopće došlo?

- Kad smo se razilazili, doista smo mislili da ćemo se zauvijek raspasti jer smo se mi članovi benda između sebe žestoko posvađali. Uvijek smo se razumjeli u glazbenom smislu, ali postoji niz okolnosti koje prate band u našem poslu: gdje se svira, kad se svira, tko organizira, zašto je loš zvuk, zašto nema garderobe. Nismo se slagali oko organizacije posla i u jednom trenutku osjećala sam se poput nekog automobila - jednostavno sam prešla previše kilometara, bila sam iscrpljena i nastupi me više nisu veselili. Sad smo se ponovno okupili jer smo si stvorili bolje uvjete, ali i shvatili da želimo svirati više od bilo čega. To volimo i to nam najbolje ide. Radimo čak s većim užitkom nego prije, a mislim da bolje i zvučimo.

EXTRA: Koji je bio odlučujući trenutak da se u bendu donese odluka kako više ne želite raditi zajedno? Je li to možda bilo prije koncerta na ljubljanskim Križankama, kad ste uoči nastupa počeli plakati i jedva su vas nagovorili da iziđete na pozoricu?

- Taj dan je samo kap koja je prelila čašu, isprovocirala me jedna situacija. Radilo se o tome da smo nakon Križanki trebali imati još jedan koncert za koji ja nisam saznala na vrijeme. Pogodilo me što nismo svi ravnopravno uključeni u organizaciju tih nastupa i, iako rijetko plačem, u trenu sam se našla u suzama. Tada mi se prvi put dogodilo da sam odbila izići na stage. Nije mi bilo bitno ni što je došla hrpa ljudi, ni što me organizator molio da pjevam, ni što je netko uložio novac u produkciju, ni to što je za nas radilo još 20 ljudi. Sve mi je postalo nebitno, a shvatila sam da je to veliko zastranjenje ako mi je prestalo biti stalo ne samo do zarade nego i do publike. Pred kraj sam zbog drugih ipak donijela pragmatičnu odluku i nastupila, ali sam to radila mehanički i imala ogavan osjećaj da nisam fer. Osjećala sam se prljavo, kao da se prostituiram. Trebalo se dogoditi nešto radikalno, trebalo je stati.

Cijeli razgovor pročitajte u novoj Extri

Fotogalerija