Milomir Ninković sa suprugomSedmi hrvatski kongres plastične, rekonstruktivne i estetske kirurgije okupio je u Splitu brojne ugledne i svjetski poznate plastične kirurge, koji su pet dana raspravljali o dvije velike teme - oblikovanju i pomlađivanju lica te kirurgiji i rekonstrukciji dojke. Među predavačima su bili i poznati američki kirurzi, profesori Foad Nahai, predsjednik Međunarodnog društva za estetsku i plastičnu kirurgiju, Thomas Biggs, Ruth Graf iz Brazila, te vodeći plastični kirurzi iz Italije, Španjolske, Novog Zelanda, Finske, Njemačke, Švedske, Hrvatske, Slovenije, Srbije, Belgije, Švicarske. No “zvijezda” kongresa bio je dr. Milomir Ninković, ravnatelj Klinike za plastičnu i rekonstruktivnu te kirurgiju šake i opeklinsku kirurgiju u Klinici Bogenhausen u Münchenu.

Prof. Ninković je u Stuttgartu na kongresu njemačkih plastičnih kirurga, i samo dan poslije u Splitu, pokazao iskustva u primjeni nove mikrokiruške metode pri rekonstrukciji dojke živim tkivom pacijentice, u kojoj se pomoću jakih mikroskopa precizno prati prokrvljenost i najmanje krvne žilice. Ta će metoda, koja se u svijetu zasad primjenjuje samo na Klinici koju vodi 51-godišnji dr. Ninković, zacijelo brzo osvojiti svijet. Kad je 1992. mladi plastični kirurg iz bolnice Koševo s obitelji napustio ratno Sarajevo, nije ni slutio da će nakon rada u Sveučilišnoj bolnici u Innsbrucku 2003. dospjeti do ugledne münchenske klinike Bogenhausen, gdje će samo pet godina poslije voditi tim od dvadesetak plastičnih kirurga, s kojim ostvaruje svjetske inovacije u rekonstrukciji šaka, dojke i lica. Milomir Ninković poznat je hrvatskoj javnosti kao kirurg koji je pokušao pomoći u svladavanju tumora ramena sedmog hrvatskog premijera Ivice Račana, ali je zbog metastaza za liječenje primarnog žarišta bolesti bilo prekasno. Na splitski kongres stigao je sa suprugom Marinom, također liječnicom, specijalisticom fizijatrije, šeficom fizikalne medicine u Sveučilišnoj bolnici u Innsbrucku i profesoricom tamošnjeg Medicinskog fakulteta, rođenom u Šibeniku.

NACIONAL: U samo dva dana bili ste na dva kongresa u dvije zemlje. Kako pomirujete tolike obaveze?
- Kongresi jesu prilika da se čuje o novostima i otkrićima, ali su važni i za vlastito usavršavanje. Ali termine operacija, klinika, predavanja, kongresa, sve to treba uskladiti. Zalažem se za utvrđivanje datuma kongresa plastičnih kirurga i dvije godine unaprijed. Evo, termin sljedećeg kongresa njemačkih plastičara poklopio se s terminom španjolskog kongresa u Valenciji, na koji sam prije šest mjeseci obećao doći, jer će osnovna tema biti alotransplantacije, transplantacije šaka i gornjih ekstremiteta s umrlih na žive pacijente.

Budući da kontrolira prokrvljenost tijekom transplantacije, dr. Ninković znatno smanjuje mogućnost da tijelo odbaci presađeno tkivoNACIONAL: Što ste pokazali na kongresu u Stuttgartu?
- Predstavili smo rezultate opsežne studije kroz 50 operacija i slučajeva koje smo u zadnje vrijeme radili na našoj klinici. To je revolucionarna novost, od optičke industrije “Karl Zeiss” dobili smo posebno naručeni mikroskop za mikrokirurške zahvate, pomoću kojeg možemo uštrcavanjem jedne supstance u tijelo pacijenta odamah izmjeriti prokrvljenost tkiva koje transplantiramo. To znači da možemo odmah nakon transplantacijske ili rekonstrukcijske operacije utvrditi živi li normalno tkivo koje smo presadili s jednog mjesta na drugo, i ima li na drugom dijelu tijela, dojci, licu, potkoljenici, normalnu prokrvljenost. Svi su se odmah zainteresirali za tu novu metodu.

NACIONAL: Kako se dosad radilo?
- Dosad nakon transplatacije nismo bili sigurni koliko je to novo tkivo prihvaćeno. U 30 posto takvih operacija pojavljivao se neki vaskularni problem, recimo, problem savijenih krvnih žila, koji dovodi do oštećenja u tkivu koje presađujete. Sad se pod tim mikroskopom sve to vidi. U potpuno sterilnim uvjetima kontrolirate sve što se događa i dinamički pratite situaciju na monitoru. Sad možemo pratiti kako su krvne žile postavljene sve do kapilara, ima li dijelova tkiva koji nisu dobro prokrvljeni, pa će za dva-tri tjedna odumrijeti. Naravno, takve dijelove tkiva bolje je odmah odstraniti u operacijskoj dvorani. Tako se postiže veća uspješnost operacija uz manje komplikacija.

---

NACIONAL: Kako novu metodu primjenjujete u rekonstrukciji dojki?
- Točno odredimo koja je zona donjeg trbuha najbolje prokrvljena i nju uzimamo za rekonstrukciju dojke. Najčešće ne trebamo cijelo masno tkivo. I to je novost koju moj tim na Klinici jedini radi. Nakon ove prezentacije u Stuttgartu i Splitu nadam se da će uskoro to raditi i druge klinike. Već nekoliko godina primjenjivali smo tu metodu, ali s odvojenom kamerom. Sad su mikroskop, kamere i monitori složeni u cjelinu. “Karl Zeiss” je to rješenje prvotno napravio za neurokirurške zahvate, za operacije prirođenih anomalija krvnih žila mozga, aneurizme. Kad smo to vidjeli, tražili smo od “Karl Zeissa” da napravi isto i za plastičnu kirurgiju. Sad već dok traje operacija kontroliramo njen ishod.

NACIONAL: Na što se odnosila studija prvih 50 operacija novom metodom?
- Najviše, oko trećine, na rekonstrukciju dojke, ostalo na rekonstrukciju donjih ekstremiteta, rekonstrukciju lica, donje čeljusti i mekog tkivnog pokrivača lica nakon odstranjivanja tumora lica. Vrijeme presađivanja napamet u plastičnoj kirurgiji je za nama.

Rado Žic, Milomir Ninković, Zdravko Roje, Janek Januszkewicz i Hilton BeckerNACIONAL: Kako plastična kirurgija podiže kvalitetu života?
- Važno je postići ono što pacijent želi dobiti operacijom. Sada imamo puno stariju generaciju pacijenata nego prije 20 godina, to su ljudi u dobi između 60 i 90 godina. Na početku moje karijere stav je bio da se plastične operacije na pacijentima starijima od 60 godina ne isplate raditi. A ovoga trenutka 40 posto pacijenata na kojima se rade mikrokiruški zahvati starije je od 60 godina. Svijet se promijenio. Još i danas se pogrešno misli da medicinska institucija privlači pacijenta da dođe u nju. Ljudi danas traže pojedinog kirurga, pojedinog liječnika za kojega misle da je najbolji u rješavanju njihova problema. U Njemačkoj je objavljena studija koja kaže da dobar kirurg može održati u životu bolnicu s 250 kreveta. Klinike danas paze da na čelu timova imaju najbolje ljude. U mojem timu radi 17 liječnika. Znam što tko od mojih kolega može najbolje napraviti i upućujem ih u subspecijalizacije, mikrokirurgiju šake, opekline, mikrovaskularne zahvate, estetske zahvate i rekonstrukcije dojke. Vrijeme hijerarhije u vođenju klinika je prošlo. Jedini način na koji možete steći autoritet jest da vas poštuju zbog znanja i umijeća. To je situacija kad vas najstariji kirurzi zovu u operacijsku dvoranu i pitaju: “Oprostite, profesore, što biste vi ovdje napravili?”

NACIONAL: Kad ste se prvi put naši u takvoj situaciji?
- Odmah su me testirali čim sam 2003. došao u München. Prvi tjedan, kad sam tek napravio prvu vizitu, pozvao me šef opće kirurgije: “Dobili smo jednu pacijenticu iz Haidelberga koja je otpuštena sa sveučilišne klinike kao neoperabilna, jer je imala tumor debelog crijeva, koji je prodro u pod zdjelice. Ja sam u stanju odstraniti tumor, ako ste vi spremni rekonstruirati pod zdjelice.” Rekao sam da ne postoji ni jedan defekt koji plastični kirurzi nisu u stanju rekonstruirati. “Ako je tako”, rekao je, “pacijenticu ćemo sutra operirati”.

Foad NahalNACIONAL: Je li i vaša metoda rekonstrukcije dojke doprinos poboljšanju života pacijentica?
- To više nije postavljanje proteze, nego presađivanje živog tkiva, pri kojem se vodi računa o svemu, pa i o razini prokrvljenosti. Pacijentica može živjeti nakon amputacije dojke. Više od 85 posto žena koje su ostale bez dojke ne rade rekonstrukciju, zbog neinformiranosti, jer nemaju socijalno osiguranje, novac. Pitanje je kakvu ćete rekonstrukciju odabrati. Možda ekspanziju kože i postavljanje implantata. Kod rekonstrukcije dojke javljaju se dva ključna problema - koža i volumen. Koža se može ekspandirati i postaviti volumen s implantatom, a možete i kožu i volumen uzeti mikrokirurški s trbuha, stražnjice ili natkoljenice. Vrlo često radim obostranu rekonstrukciju dojki tkivom s unutarnje strane natkoljenica, jer je tamo ožiljak najmanje vidljiv.

NACIONAL: Što je bolje - rekonstrukcija dojke implantatima ili vlastitim tkivom?
- Ako radite s implantatima, imate manje ožiljaka, ali imate strano tijelo u sebi. Ako radite s vlastitim tkivom, imate mnogo ljepši izgled, ali i više ožiljaka. Psihološki je ženama lakše podnijeti kad se dojka nadomješta vlastitim tkivom. Sve mlađim ženama, u dobi između 25 i 28 godina, zbog pojave karcinoma nužno je odstraniti dojku. A preživljavanje nakon bolesti je sve duže. Ako im se na vrijeme pomogne, te su žene izliječene. Stoga one žele konačni rekonstruktivni zahvat koji će im poboljšati kvalitetu života. Žene to rade radi svog samopouzdanja i samopoštovanja.

Prije rekonstrukcijeNACIONAL: Zašto se tkivo za rekonstrukciju najčešće uzima sa područja trbuha?
- Sve je počelo u Švedskoj. Gotovo slučajno. Jedna pacijentica pitala je profesora Hansa Holmströma zašto nakon estetske operacije bacaju tkivo trbuha, zašto ga ne uzmu i od njega rekonstruiraju dojke. On je poslušao, to i mikrokirurški napravio prvi put, ne znajući tada anatomski odakle dolazi najbolja prokrvljenost tkiva. To je za njega bio izazov. Ali u tkivu s trbuha je odgovor - najbolje je prokrvljeno. Nakon što je to objavio, američki kiruruzi počeli su raditi na pedikularnim režnjevima. Oni su uzimali iz trbuha glavni mišić kao nosač krvnih žila i na tom nosaču provlačili tkivo kroz tunel na rekonstruiranoj dojci. Ta se metoda kao standard još uvijek radi u SAD-u, pa i Hrvatskoj. Još 1998. na Harvardu sam htio vidjeti kako oni to rade. U Innsbrucku sam standardno radio režnjeve koji su sadržavali masno tkivo i kožu. Krvne žile su bile izolirane od mišića. Na Harvardu tu metodu tada nisu radili, smatrali su da je rizik prevelik. Metodu pedikularnog režnja doveli su do savršenstva.

NACIONAL: Kako odabrati najbolju rekonstrukciju dojki?
- Važan je individualni pristup rekonstrukciji. Svaka pacijentica zahtjeva drukčije rješenje. Ako nešto ne mogu, moja je dužnost preporučiti drugog kirurga koji to može. Ima žena koje nemaju višak tkiva na trbuhu, koje su mršave. Naša nova mikrikirurška metoda na klinici u Münchenu pruža novu sigurnost pacijenticama i novu kvalitetu rekonstrukcije. Nadam se da će se naša metoda s mikroskopom “Karl Zeissa” brzo prenijeti i na druga tržišta.

NACIONAL: Postoji li mogućnost da se sutra dojka rekonstruira tkivom druge osobe?
- Nedavno smo moja supruga Marina i ja bili u Philadelphiji, kamo smo pozvani kao predavači o alotransplantacijama, s jednog ljudskog tijela na drugo. Pozvani su bili kirurzi, imunolozi, patolozi, svi koji se bave tim problemom. Tehnički je ta transplatacija moguća i nije problem u kirurškom dijelu, nego u imunološkom. Problem je u odbacivanju organa s drugog tijela. Ako transplantirate dvije šake, čovjeku nudite potpuno novu kvalitetu života. Branio sam mišljenje da u ovakvim uvjetima odbacivanja organa nikada čovjeku ne bih transplantirao jednu šaku, ako mu je druga zdrava. Rizik da dobije tumor deset je puta veći. Zašto da pacijenta izlažem tako velikom riziku, ako mu ne nudim veliko poboljšanje života. A transplantacija dviju šaka to jest. Morate balansirati između rizika i koristi. S vremenom ćemo uspjeti postići imunološku toleranciju, koju u ovom trenutku ne možemo dobiti. Zato je zasad uzimanje tkiva s drugog čovjeka moguće samo kad spašavate ljudski život, to je transplantacija organa, ili transplatacija kojom bitno povećavate kvalitetu života ljudi. To su obostrane transplantacije šaka i transplantacija lica.

Oblikovanje dojke s vidljivim rezovimaNACIONAL: Kako ste se angažirali u liječenju Ivice Račana?
- Nazvali su me kolege s Rebra i pitali može li Račan doći k meni na kliniku na pregled. U petak smo dogovorili pregled i gospodin Račan već je u ponedjeljak bio u Münchenu. Bili smo iznenađeni osnovnom dijagnozom. Pogledao sam snimke magnetne rezonancije i brzo napravili cjelovitu dijagnostiku: područje zbog kojeg je došao u München bilo je sekundarno i radilo se o metastazama poodmaklog tumora. Bilo je prekasno.

NACIONAL: Što je u zadnjih godinu-dvije vaš najveći uspjeh?
- Sad sam napustio kliniku. Moj najveći uspjeh je veliki napredak u borbi s bolešću jednog mladog Talijana. On je u petoj godini života dobio maligni tumor lica. Tumor je zračenjem uništen, ali je uništena i polovica njegova lica. On je vrlo drag i inteligentan dečko. Ja sam ga već tri puta operirao radi rekonstrukcije njegova lica. Napravit ćemo mu novo lice. Nakon treće operacije rekonstrurirali smo mu meko koštano tkivo, vratili mu osmijeh i simetriju, nos postavili centralno i napravili gornju usnicu. Bit će potrebna još jedna operacija harmonizacije, balansiranja lica. On je danas student i toliko je sretan, jer kad je došao k nama, uopće nije mogao otvoriti usta. Uz taj slučaj vezan sam i emotivno i profesionalno, jer želim stvarno pomoći tom mladom čovjeku. Od poznatih ljudi u zadnje sam vrijeme operirao člana kraljevske obitelji u Saudijskoj Arabiji. Bio sam u Rijadu sedam dana i radio rekonstrukcije donjeg dijela lica mlade osobe koja je imala strašne opekline.

Potpuna rekonstrukcijaNACIONAL: Kako ste iz Sarajeva otišli u Innsbruck?
- Do 1992. radio sam kao plastični kirurg u Kliničkoj bolnici Koševo u Sarajevu. Klinika je bila moderna i nova, sagrađena 1984. u vrijeme Zimskih olimpijskih igara. I kako su surađivali olimpijski gradovi Innsbruck i Sarajevo, tako su surađivale i naše klinike. Još 1990. šef klinike u Innsbrucku prof. Hans Anderl omogućio mi je da u Austriji operiram kao gost kirurg. Zadovoljan mojim radom, ponudio mi je da ostanem u Innsbrucku ili da dođem kad god poželim. Tada nisam prihvatio ponudu. Nisam tada znao njemački, u Sarajevu mi je bilo lijepo, klinika je radila u odličnim uvjetima, radni tim izvanredan, djeca su rasla bezbrižno, živjelo se i zarađivalo dobro. Ali kad se rasplamsao rat, nazvao sam prof. Anderla i pitao mogu li doći. “Moja ponuda još vrijedi”, rekao je. Iz Sarajeva sam otišao 21. kolovoza 1992. Sad sam u Münchenu.

Usavršavanje i razmjena znanja

Sedmi hrvatski kongres plastične, rekonstruktivne i estetske kirurgije okupio je u Splitu brojne ugledne i svjetski poznate plastične kirurge. Među predavačima su bili i poznati američki kirurzi, profesori Foad Nahai, predsjednik Međunarodnog društva za estetsku i plastičnu kirurgiju, Thomas Biggs, Ruth Graf iz Brazila te vodeći plastični kirurzi iz Italije, Španjolske, Novog Zelanda, Finske, Njemačke, Švedske, Hrvatske, Slovenije, Srbije, Belgije, Švicarske.