Srećko JurdanaDramatične okolnosti u kojima se zatekla obitelj Hodak ne pružaju mnogo prostora za velike riječi analize ili utjehe, ali svakako pružaju prostor za razne kontradikcije. Pozitivno je odjeknula činjenica da je Zvonimir Hodak smogao snage za izjavu kojom se na neki način ispričao Hrvoju Petraču zbog početnoga sumnjičenja da on stoji iza Ivanina ubojstva. Hodakov afekt može se razumjeti: kad se netko suoči sa situacijom poput njegove, prvi impuls je da potraži krivca, i u slijedu asocijacija vezanih za odnos Zagorca - kojeg brani - i Petrača, koji je Zagorca okrivio, gospodin Hodak poveo se za neposrednom linijom misaonog reagiranja. Kao razumna osoba, tu liniju je nakon nekoliko dana korigirao, i obitelji Petrač - kao što je izjavila Petračeva supruga - “skinuo veliki teret s leđa”. Danas je, međutim, iznova okrenuo ploču, i ponovno - na temelju enigmatskih “novih saznanja” - uvukao Petrača u svoj krug sumnjivih. Učinio je to vjerojatno samo zato što scenarij ubojstva koji uključuje Petrača odgovara Vladimiru Zagorcu. Hrvoje Petrač može biti što god hoće, ili što god drugi žele da bude, ali po njegovoj psihostrukturi apsurdno ga je dovoditi u bilo kakvu vezu s brutalnim ubojstvom nedužne djevojke. I gospodinu Hodaku - koji ga dobro poznaje - to je vjerojatno jasno, i vjerojatno bi za njega bilo racionalno da kombinatoriku s Petračem i ubojstvom svoje kćeri isključi iz svoga odnosa sa Zagorcem.

Koliko je poznato, i Petračev status u zatvoru preko noći je postao rigorozniji, bez obzira na njegovu iznimnu zatvoreničku discipliniranost, ne samo zbog atmosfere oko ubojstva Ivane Hodak, nego i zbog javne kampanje koja je naglo pokrenuta na temu načina služenja kazne u Hrvatskoj. Pojedini mediji hrvatske zatvore proglasili su ljetovalištima, a i šef zatvorske uprave došao je u tom kontekstu pod udar pravila službe. Režim u zatvorima tema je za sebe, no ako znamo da je Mirko Norac, na primjer, kao zatvorenik uspio kupiti novi automobil, nekretnine, oženiti se i baviti se poslovima, onda je jasno da situacija pruža dosta povoda za razmišljanje. I sam kazneni zakon, uostalom, zaslužuje temeljito preispitivanje, s čime će se možda pozabaviti Ivan Šimonović. Postoji li u Hrvatskoj kazna koja je primjerena za ubojstvo Ivane Hodak? Autor ove kolumne upozoravao je još početkom devedesetih da Hrvatska, s obzirom na teška vremena koja je očekuju, ne treba žuriti s ukidanjem smrtne kazne, jer time se unilateralno odriče snažnoga sredstva odvraćanja od činjenja najtežih zločina, čiji se porast mogao očekivati zbog rata i generalnoga raspada sustava.

Europa je, međutim, u svome humanističkome komoditetu proskribirala smrtnu kaznu i Hrvatska se po automatizmu povela za njezinim odlukama, bez obzira na to što je broj teških ubojstava u njoj kudikamo veći od europskog prosjeka. Smrtna kazna, koja se može automatski zamijeniti doživotnom robijom bez prava na pomilovanje, instrument je koji bi adekvatno korespondirao s hrvatskim aktualnim rangom kriminaliteta, ali taj instrument ne postoji i nema izgleda da će ga netko uvesti, iako je permisivnost hrvatskoga pravosuđa evidentno postala jedan od glavnih činilaca koji utječu na svakodnevnu eskalaciju ubojstava, izvršenih s motivom (Ivana Hodak), ili bez njega (Luka Ritz).
Karamarko, Faber i njihovi ljudi intenzivno se, dakako, bave pitanjem motiva Ivanina ubojstva, a čini se da bi se u njihovu općem istražnom kontekstu mogla provesti i radikalnija čistka u policiji. Branko Peran, tek postavljeni šef zagrebačke policije, mogao bi se navodno brzo vratiti u svoj Šibenik, gdje je (na produljenome vikendu) bio i na radni dan kad su u Zagrebu ubijene dvije djevojke (Nika Deković i Ivana Hodak). Što se tiče prve, policija je dulje vrijeme raspolagala čvrstim indicijama o prijetnji koju joj je uputio ubojica, ali nije se potrudila da mu oduzme službeni pištolj i pravovremeno ga stavi pod nadzor. Klasika, zaključit će poznavaoci scene. Policija se u Hrvatskoj bavi istragama, a ne stvaranjem situacija da do tih istraga uopće ne mora doći.

Kod Ivane Hodak motivacije za ubojstvo traže se na raznim stranama, a u zadnje vrijeme ispituje se i aspekt koristoljublja, odnosno grabežnoga ubojstva. Djevojka je navodno nosila veću količinu novca koji je fatalnoga dana podigla u banci. Ubojica ju je mogao slijediti, i na kraju bezobzirno likvidirati pred stanom s namjerom da se tog novca dočepa na za njega najlakši način. Postavlja se ovdje logično pitanje tko je sve mogao znati da će Ivana u tom trenutku kod sebe imati novac, i tko bi - među eventualnim znancima ili uvježbanim uhodama koji su je slijedili - mogao biti toliko bestijalan da je zbog tog novca hladnokrvno ubije. Pitanja bez odgovora ima mnogo. Zločin se, međutim, drastično odrazio na hrvatsku političku scenu. U načelnoj procjeni situacije, Karamarko, Faber i Šimonović - koji su na položaje postavljeni na fonu Ivanina ubojstva - dobili su po logici situacije autonomiju djelovanja kakvu šefovi policije i pravosuđa još nisu imali u povijesti nove hrvatske države. O njima ovisi hoće li svoj manevarski prostor iskoristiti na najbolji mogući način.

U ovom trenutku oni nastupaju ne samo kao profesionalci i administrativci od povjerenja, nego i kao vrhunski sanatori katastrofalnoga društvenoga stanja - neka vrsta prinudnih upravitelja u pravosudnoj sferi - i nitko nema pravo da im postavlja specijalne interesno-političke limite u širini njihovih zahvata. U Hrvatskoj je šef pravosuđa i šef policije uvijek de facto bio državni poglavar, odnosno premijer, i to je jedan od glavnih razloga zbog kojih je zemlja dospjela do ruba. Represivni sustav, kojim su upravljali slijepi poslušnici politike, dirao je samo u ono što je prolazilo političku cenzuru glavnog autoriteta, ali progresija kaosa u državi - koja je kulminirala Ivaninim ubojstvom - prisilila je Sanadera na promjenu takvog hijerarhijskog stanja. Tomislav Karamarko i Ivan Šimonović dobili su - protiv premijerove političke volje - historijsku priliku da policiju i pravosuđe emancipiraju od diktata dnevne politike i pretvore ih u subjekte koji u svakoj normalnoj demokratskoj državi nadziru zakonitost djelovanja te politike, umjesto da joj se bezuvjetno podređuju i slijede njezine interesne sugestije. Hoće li oni iskoristiti tu priliku, to je već drugo i složenije pitanje.