REDATELJ OLIVER FRLJIĆ, predstavnik mladog“U predstavi 'Gulliverova putovanja' mogu se naći aluzije na hrvatsku situaciju, no taj roman Jonathana Swifta tako je jaka satira engleskog društva da nije bilo potrebno inzistirati na izravnim paralelama s Hrvatskom”, kaže mladi i avangardni zagrebački redatelj Oliver Frljić (32), podrijetlom iz Travnika, koji se zadnjih godina nametnuo hrvatskom kazalištu radikalnim, beskompromisnim i politiziranim predstavama kao što su splitske “Bakhe” i riječki “Turbo folk”, koje će gostovati u Zagrebu.

“Turbo folk” u izvedbi riječkog HNK Ivana pl. Zajca gostuje u subotu, 25. listopada, na Gavellinim večerima, a “Bakhe” 4. i 5. studenog u Tvornici kulture. Premijera “Gulliverovih putovanja”, predstave za djecu i odrasle, bit će u utorak, 21. listopada, u Zagrebačkom kazalištu mladih, a koncipirana je kao atraktivni i zabavni spektakl, s raskošnim kostimima modnog studija Artiđana, dojmljivom scenografijom Ive Matije-Bitange i Lea Vukelića te dobrom glumačkom postavom na čelu s Ninom Violić i Franom Maškovićem kao kraljicom i kraljem.

Oliver Frljić odabrao je za predstavu prvi i napoznatiji dio romana “Gulliverova putovanja” u kojem Lemuel Gulliver putuje u zemlju Liliput. Iako kaže da u predstavi nema izravnih paralela s hrvatskom situacijom, neki su već u Maškovićevoj interpretaciji apsolutističkog kralja Liliputa prepoznali bivšeg hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana. On pak priznaje “da je karikirao liliputanske vlasti i njihove zakone tako da se u tom dijelu mogu pronaći neke sličnosti s političkom svakodnevicom u Hrvatskoj”.

“Naprimjer, Gulliver i Liliputanci govore istim jezikom, ali se ne razumiju, što se može staviti u kontekst političke situacije u bivšoj Jugoslaviji”, objasnio je Frljić. “Usprkos tome, Gulliver uči njihov jezik jer želi komunicirati. Nastoji biti maksimalno lojalan prema liliputanskom kralju, koji je oličenje apsolutističkog vladara. Pokušava se uključiti u njihovo društvo, ali mu to ne uspijeva jer je - veći od Liliputanaca. Stoga ga kralj utamniči, a zatim mu se jasno kaže da u zatvoru može ostati bez ikakvog suđenja neograničeno dugo sve dok kralj ne donese drukčiji nalog. Poigrao sam se i s Gulliverovim mornarima, koji simboliziraju Englesku. Oni se u drugom dijelu pojavljuju kao Liliputanci na različitim društvenim funkcijama. Time sam htio pokazati kako su ta dva svijeta - Liliput kao autokratska monarhija i Engleska kao metafora bilo koje zemlje, prevodiva jedan na drugi.”

Olivera Frljića smatraju predstavnikom novog hrvatskog kazališnog vala, a najviše ga intrigiraju ozbiljne društvene teme poput demokracije, terorizma, dominacije kapitala, moći i vlasti. Već je asistirao Ivici Kunčeviću i Zlatku Svibenu u zagrebačkom HNK-u, a u Teatru ITD je režirao tri dobro prihvaćene predstave - “Sedmorica protiv tebe”, “Gospođice Rice, puno prije geopolitike bila je glazba” i “Smrt u Veneciji/Eneja i Didona”. Uz režiju, bavi se novinarstvom na Trećem programu Hrvatskog radija kao jedan od urednika emisije Kazalištarije, zatim teorijom, organizacijom projekata i sve češće plesnom dramaturgijom. Poznat je i po tome što se u svakom svom komadu pojavljuje kao glumac, neki izvođač ili čak scenski radnik, što ostali redatelji ne rade.
Oliver Frljić rođen je u Travniku u “radničkoj obitelji medicinske sestre i bravara, u kojoj nije postojala kultura odlazaka u teatar”. Kad je počeo rat u BiH preselili su se u Split, gdje je završio matematičku gimnaziju. Kao srednjoškolac je bio “veliki kazališni ignorant”, kaže, a predstave je uglavnom gledao sa školom u travničkom amaterskom kazalištu. Budući da se u Splitu nagledao šikaniranja ljudi po nacionalnoj osnovi i stvaranja novih društvenih elita bez pokrića, nastavlja, morao je javno reagirati i izreći svoje mišljenje. Tome je pridonio, kaže, i bošnjačko-hrvatski sukob. Zajedno s dva školska prijatelja izvodio je zapažene performanse - jedan na Peristilu, a drugi u autobusu na liniji 37, koja vozi od Splita prema Trogiru - u kojima je na svoj drski način progovorio o tim situacijama.
“Kazalište sam izabrao zato što sam mislio da je najdirektnije u komunikaciji sa svijetom”, objasnio je Frljić, inače, ugodan i elokventan sugovornik. “No od vremena performansa u Splitu do danas promijenio sam mišljenje, a posebno sam 'TURBO FOLK' riječkog HNK Ivana pl. Zajca nagrađen je za režiju i proglašen najboljom predstavom na festivalu Zlatni lav u Umagurazočaran u političke učinke kazališta. Nisam siguran da kazalište može išta pokrenuti.”

U Zagrebu je prvo diplomirao filozofiju i religijsku kulturu na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove, a zatim režiju i radiofoniju na Akademiji dramskih umjetnosti “da kapitalizira iskustvo stečeno s performansima i da vidi kako se radi u nacionalnim kućama”. Na dva fakulteta stekao je širinu pogleda i veliko znanje. Još je za vrijeme studija osnovao svoju kazališnu skupinu Le Cheval, koja je uz Schmrtz teatar bila jedna od najzapaženijih sredinom devedesetih. Šira javnost čula je za Olivera Frljića prvi put kada je prije nekoliko godina, zajedno s buntovnim kolegama s ADU Miranom Kurspahićem i Sašom Božićem, digao bunu protiv “okoštalog i konzervativnog načina studiranja na Odsjeku režije na zagrebačkoj ADU”. Stranice medija počeo je puniti u zadnje dvije, tri godine zahvaljujući inauguriranju posve novog kazališnog pristupa, kao što je bio slučaj kod projekta realiziranog zajedno s Borutom Šeparovićem “T-formance” u Studentskom centru, u kojem se bavio “demokracijom kao vrstom nove dogme”. Kritičari su spominjali simultanost zbivanja, interaktivnost, metatekstualnost, korištenje tonskih zapisa, hirovitu razigranost i slično, a recenzije su bile kontradiktorne, osobito u slučaju “Bakhi” i “Turbo folka”.

“Bakhe” su izazvale nečuveni skandal: intendant splitskog HNK Milan Štrljić predstavu je pokušao zabraniti “zbog političke cenzure”, jer mu se nisu svidjele ključne scene, primjerice paljenje makete zagrebačkog HNK, kojim je Frljić upućivao na sveopći kulturocid, te emitiranje dva tonska zapisa - govora Ive Sanadera na splitskoj rivi 2001. godine i izvještaja o sudskom procesu povodom suđenja za zločine u Lori. Zatim je ekipa predstave zatražila Štrljićevu ostavku javnim pismom upućenim predsjedniku Stipi Mesiću, premijeru Ivi Sanaderu i šefu Delegacije Europske komisije u Hrvatskoj Vincentu Degeru. Potom se oglasio premijer riječima “da je zabrana predstava na Splitskom ljetu nedopustiva”, i "Bakhe" su izvedene.

“Neki kritičari objavili su o tim predstavama negativne recenzije, a uopće ih nisu vidjeli”, kaže Frljić. “Neki su čak započeli kritike rečenicom ‘iako nisam vidio predstavu’, a zatim su bez grižnje savjesti napisali tri, četiri kartice teksta. Čak su se i ljudi počeli a priori određivati prema toj predstavi, iako je nisu vidjeli. A ja sam samo htio govoriti o našoj novijoj povijesti i o tabu temama, želeći potencirati kodeks kazališne i životne časti te savjesti društva. Inzistirao sam da je ne igramo, no autorska ekipa je željela izvesti komad pa sam se i ja priklonio njihovu stavu. Na kraju mi je bilo drago što smo je ipak izveli. Nemam iluzija da smo tom predstavom učinili tektonski pomak, ali nešto se ipak dogodilo.”

Na pitanje kako komentira intervenciju premijera Ive Sanadera, Frljić je odgovorio da se u normalnim državama premijer ne bavi zabranama kazališnih predstava, nego ministar kulture, koji se u ovom slučaju danima nije oglasio. “Ivi Sanaderu su MISLAV ČAVAJDA u mesnom kaputiću u Frljićevoj predstavi 'Bakhe'Milan Štrljić, glupošću svoje odluke, a kasnije i Petar Selem svojom danom pa povučenom ostavkom, indirektno otvorili ogroman manevarski prostor da se pokaže kao proeuropski orijentirani političar”, rekao je Frljić. “U svakom slučaju, dobio sam bezbroj mailova podrške, što pokazuje da su 'Bakhe' ipak nešto promijenile u Splitu.”

Što se tiče “Turbo folka”, Frljić kaže kako je u početku želio napraviti predstavu u suradnji s Rambom Amadeusom, međutim, razišli su se zbog različitih pogleda. Smatra da je turbofolk nastao u osamdesetima, kada je bio u znaku seoske pastorale i Lepe Lukić. U drugoj fazi je dominirala Lepa Brena, a treću, rođenu početkom devedesetih u Srbiji, karakterizira spoj visoke politike i podzemlja. “Taj taj tip turbofolka proširio se na sve ostale republike bivše zemlje i postao je društveni fenomen koji još nije doživio kazališnu obradu. Predstava Histriona ‘Zagrebački orkestar’ je smiješna. Ona pokušava dokazati kako smo mi bitno drukčiji od turbofolka, a turbofolk je ukorporiran u sve pore društva, od sporta do politike. Moja predstava niti brani niti kudi turbofolk, nego ga dovodi u odnose s vremenom i prostorom.” Frljić žali što u Hrvatskoj ima malo politički angažiranih predstava “jer prevladava stav da ne treba time prljati ruke”. Smatra kako još nisu napravljene prave predstave i filmovi o Domovinskom ratu, niti o tranziciji. “Bavimo se nekim globalnim temama, a izmiču nam hrvatski problemi pa ja u tom prostoru pronalazim svoje mjesto,” zaključio je Frljić.