Ivo PukanićMoram priznati da sam nakon dugog vremena ugledao tračak svjetla na kraju tunela, crnila koje je zavladalo u Hrvatskoj. Koliko je to crnilo stvarno, a koliko medijski predimenzionirano, drugo je pitanje, no u svakom slučaju stvari su se počele pomicati. I to upravo na “drumu”, kako bi rekli naši susjedi Srbi. A upravo kad se stvari pokreću na “drumu”, znači da se počelo nešto sustavno mijenjati u svijesti nacije. Razveselio sam se kad sam pročitao da je neki pripadnik “Kobri” pucao na tipa koji je njega i kolegu htio pregaziti autom kad su ga htjeli zaustaviti. Imao je sreću da je ranjen u nogu, a da nije dobio “kuršum” u glavu. Da je to učinio negdje drugdje, policija se ne bi zaustavila samo na jednom metku. Drugi događaj koji mi ulijeva nadu uhićenje je i privođenje u lisicama Dinamova nogometaša Dine Drpića. Nije mu bilo dovoljno što je vozio dvostruko brže nego što je dopušteno, što je telefonirao i nije vezao pojas, nego je počeo vrijeđati policajce koji su ga zaustavili.

A on, zvijezda, ide na užasno važan put sa svojom momčadi u Šibenik! Kako je kasnio u polasku, bio je nervozan i ubrzao... I umjesto da se pred policijom pospe pepelom po glavi, počinje ih vrijeđati i govoriti im da su svinje te da će vidjeti što će im se dogoditi jer su dirnuli u njegovo veličanstvo Drpića! A tada su policajci učinili ono što su trebali svaki put i prije činiti s takvim tipovima - ruke na leđa, lisice na ruke i u policijsku postaju, a nakon toga do suca. I nakon svega što je učinio, Drpić i njegova supruga imaju obraza napadati policiju? Baš me zanima bi li se mladi gospodin tako ponio prema policiji u Njemačkoj, Austriji, Engleskoj, Americi ili susjednoj Sloveniji? Kako Drpić nije budala, ne bi mu padalo na pamet takvo ponašanje jer zna da bi nastradao. Kako u Hrvatskoj nitko nije stradao zbog takva ponašanja prema policiji, razni “drpići” mogu si priuštiti takvo ponašanje. Kako djeluje američka policija, uvjerio sam se prije nekoliko mjeseci na vlastitoj koži. Vozeći auto Sunset Stripom u West Hollywoodu u Los Angelesu, stao sam kod noćnog kluba da pokupim prijatelja koji me tamo čekao.

Kako sam ga morao malo pričekati, stao sam uz sam rub ceste, s dva kotača na trotoaru. Bil oje oko 21.30, ugodna noć, čuvena ulica puna ljudi. Uključio sam sva četiri žmigavca i tako, sklonjen u stranu, da ne smetam prometu, čekao prijatelja, kad mi odjednom iz mraka ulete dva policajca. Jedan od njih masivnom “maglite” svjetiljkom udario mi je punom snagom u prozor s moje strane tako da mi se od straha sledila krv u žilama. Naime, uopće nisam vidio da mi se netko približava, jer sam nešto prčkao po navigaciji u autu. Pretrnuo sam od izenađenja i straha, a oni su se počeli divljački derati na mene zato što sam kotačima bio na trotoaru. Vidjevši da je vrag odnio šalu, priznao sam odmah svoju grešku, dao dokumente i ispričao se. Tek kad su vidjeli da sam “glupi Europljanin”, odustali su od privođenja u policijsku postaju i jasno mi pokazali da se što prije izgubim iz njihova rajona. Pomislio sam tada što bih učinio da je tako prema meni policija postupila u Hrvatskoj. Da sam dobar s Bancem ili Rankom Ostojićem, odmah bi se žalio HHO-u i Odboru za nacionalnu sigurnost i unutarnju politiku! To bi naravno bila glupost, koja je uobičajna u Hrvatskoj, jer svi bi htjeli biti poštovani, a nitko ne bi poštovao zakon i red.

Druga dva razloga za svjetlo na kraju tunela su ekspresne presude u slučaju strašnoga ubojstva Kristine Šušnjare. Mislim da je kazna trebala biti maksimalna, no o tome neka raspravlja viši sud. Sretan sam što je suđenje tako brzo završeno, kao i suđenje dvojici batinaša koji su pretukli Igora Rađenovića. Ovako brzo i efikasno suđenje, bez puno mudrovanja, i odlučnost sudaca da ne dopuštaju kojekakve pravne smicalice koje otežu suđenje u nedogled, nova je, dosad nepoznata dimenzija hrvatskoga sudstva. Samo još da se promijene televizije koje su postale glavni generator nesigurnosti u zemlji. Gledam glavne dnevnike svih triju nacionalnih televizija. Samo crnilo! Ništa osim kriminala u prvih dvadesetak minuta dnevnika ne postoji. Običnim ljudima stvorila se slika Hrvatske - zemlje organiziranog kriminala, mafije i nasilja. Gledam statistike i svega toga ima svake godine sve manje, no, sudeći prema hrvatskim televizijama, svega toga ima svake godine sto puta više.

Trend “kriminalizacije ekrana” započela je u borbi za gledatelje Nova TV. Da ne zaostanu za takmacem, koji je stao postizati sve bolju gledanost, taj isti recept prihvatili su i Hrvatske televizija i RTL. I što smo dobili? Dvije stvari. Prva je da se televizije više ne bave bitnim i važnim stvarima u Hrvatskoj i svijetu, što znači da je hrvatksi prosječni građanin neinformiran. A uz neinformiranost dobili smo i kolektivnu nacionalnu paranoju od kriminala i nekakve mafije. Možda će netko pomisliti da sam lud jer tako mislim, nakon što su me prije pola godine nasred ceste pokušali likvidirati. No upravo zato što sam preživio pokušaj ubojstva, što su pak moji “kolege” protumačili kao neku vrstu mog javnog performansa, i to samo zato što se nisam ponašao kao tipična žrtva i od jutra do mraka kukao po medijima, znam o čemu govorim i kvalificiran sam za ocjene takve vrste. Stoga na kraju poručujem dragim čitateljima - bježite od televizijske paranoje, život će vam biti puno ljepši i bolji.