Jedan dio ovih novina htjeli smo posvetiti Pukiju i njegovoj kćeri Sari. Njihova međusobna ljubav bila je toliko velika da ne znam hoćemo li je uspjeti prepričati u ovom tekstu. Dva dana nakon pogibije, u subotu predvečer, Sara je došla u našu redakciju. Ležerno obučena, pila je coca-colu, pogledala tekst i rekla da bi ga voljela ispuniti svojim izjavama. Pričala je o ocu s toliko ponosa i ljubavi i prepričala je stotine detalja o Pukiju. Nasmijavala nas je oponašajući ga. Tek nekoliko puta je tiho zaplakala, a slike i sjećanja navirali su jedno za drugim.

Ivo i Sara Pukanić i Vlasta BergerPuki je iz redakcije izišao u četvrtak kasno poslijepodne i krenuo prema svojem stanu u Ilici gdje ga je čekala kći Sara. Naime, četvrtak je bio poseban dan za njih oboje, a svaki otac koji ima kćer jedinicu razumjet će o čemu pišem. U odrastanju djeteta važni su svi oni trenuci koji se kod odraslih ljudi u svakodnevnom, normalnom životu smatraju tek običnim potrebama. No, očevima su to važni trenuci na koje su ponosni jer ih proživljava upravo njihova kći. S osmijehom na licu i neskrivenim uzbuđenjem Puki je toga dana u redakciji, na jednom od uobičajenih sastanaka, nagovijestio kako ga Sara danas čeka kod kuće jer imaju poseban zadatak - kupiti njezine prve štikle.

“Zamisli ti, ona bi htjela štikle. Stvarno je odrasla. Idemo to danas kupiti. Mislim, kaj, pa ne bum ih ja biral, ja bum to samo platil. Ona s nekim frendicama ide sutra na večeru u restoran i valjda se hoće srediti. Moram to ići kupiti”, pohvalio se Puki kolegama. Nažalost, nije ih dočekao. Sara će ih vjerojatno jednog dana kupiti sama, bez oca koji joj je bio najveća podrška i apsolutni oslonac u svemu.

Ivo i Sara Pukanić“Naš posljednji razgovor bio je upravo o cipelama. Htjela sam kupiti crne štikle, u stilu iz doba charlestona i zvala sam ga iz dućana da mu to kažem. Bila sam sa svojom dadiljom Vlastom i sjećam se da mi je rekao da ih on želi kupiti. Rekao nam je neka ih kaparimo i da ćemo popodne otići zajedno po njih. Bio je ponosan što sam odlučila kupiti štikle jer je uvijek govorio da izgledam kao klošarica. A duboko u sebi znam da to nije mislio i da mu je bilo potpuno svejedno kako sam obučena. Nakon tog razgovora više se nismo čuli”, rekla je, plačući, Sara koja je nakon tog kobnog četvrtka ostala bez oca, ali ljubav, poštovanje i emocije koje je gajila prema njemu nikada neće moći raznijeti nijedna bomba, koliko god razorna bila. “On će zauvijek živjeti u meni. Bio je moj idol. Bio je najbolji otac na svijetu. Često mi je govorio da imam najboljeg tatu na svijetu i ja sam mu na to uvijek odgovarala - možeš si misliti. Sad znam da je tako. Pred njim nisam imala nikakvih tajni. Sudjelovao je u svim mojim malim planovima”, dodala je i pokazala nam na mobitelu sliku cipela.

Ivo i Sara PukanićPuki je svojim kolegama stalno pričao o kćeri i to za njega nije bilo ništa neobično. Nijedan kolegij utorkom nije prošao, a da Puki nije ispričao barem jednu anegdotu u vezi sa Sarom. Zvao ju je “najvećom gnjavatoricom na svijetu”, a tako ju je nazivao i u kolumnama u kojima ju je često spominjao. “... Tek kad sam izišao sa svojom kćeri Sarom, jednom nemogućom tinejdžericom od 17 godina, iz nove, supermoderne aerodromske zgrade novog pekinškog aerodroma, u sekundi sam shvatio da su sve priče o onečišćenju točne. Prvo Sarino pitanje je bilo: ‘Tata, kaj bude ovdje stalno ovako sparno?’ Svojoj razmaženoj kćeri nisam se usudio reći istinu, nego sam nešto neodređeno promrmljao.” Sara je jako puno putovala s ocem. Obilazili su europske metropole, a za svaku od njih vežu je anegdote za koje je uglavnom bio zaslužan Puki.

Ivo i Sara Pukanić“U Amsterdamu smo htjeli ući u kuću Anne Frank i bio je takav red da to ne možete ni zamisliti. On je smislio da se pretvorimo u dvije budale koje su psihički nestabilne i proguramo se. Ljudi su tamo čekali cijeli dan, a mi smo ušli za deset minuta. To je bio moj otac. Htio je uvijek biti u trendu pa sam ga odvukla u skaterski dućan gdje je kupio tenisice koje mu se uopće nisu svidjele. No, u zadnje vrijeme ih je nosio i bio je tako smiješan.” Sara je imala samo njega i ljubav koju mu je davala bila je bezuvjetna. A ona je njemu bila ono za što je živio. Bila je njegovo središte oko kojega se sve vrtjelo. Ispunjavao joj je svaku želju i nije ga bilo briga hoće li je pri tome razmaziti. Trudio se priuštiti joj je sve što on nije mogao imati u mladosti.

Ivo i Sara PukanićSvaki slobodan trenutak posvećivao je upravo njoj, a njezini uspjesi bili su ujedno i njegovi. Sara je učenica trećeg razreda Privatne klasične gimnazije u kojoj je zasigurno jedna od najboljih učenica. Njezina odgovornost prema školi na zavidnoj je razini. Puki nam je uvijek govorio kakve ocjene je dobila i kakvi su joj profesori iz kojeg predmeta. Sve to, naravno, bilo je začinjeno brojnim anegdotama, a sve nas je zanimalo kako su izgledali roditeljski sastanci na koje je odlazio. Silno se ponosio njome i bio je vrlo sretan što je tako uspješna u školi. Iako joj je samo sedamnaest godina, Sara je izuzetno ozbiljna, samostalna i zrela osoba. Njezino ponašanje i intelekt odaju dojam da je riječ o znatno starijoj osobi, što je potvrdila i kad smo razgovarali. Toliko je čvrsto djelovala. U njoj je neki inat i dok sam je gledala kako priča, činilo mi se da gledam Pukija. Sara je odgovorna djevojka, kako prema samoj sebi tako i prema školi. Puki je često prepričavao kako uspjeh na ispitu nikada ne prepušta slučaju. Govorio je kako uči od jutra do mraka te da za svaki predmet ima poseban raspored učenja; jako ga je brinulo to što toliko vremena provodi za knjigom. Naravno, ona je uvijek tvrdila da on pretjeruje, kako u svemu, tako i u vezi s njenom školom.

“Uvijek je bio najaktivniji na roditeljskom sastanku. Svako jutro smo se zajedno probudili i razgovarali, a nakon toga me vodio u školu. Interesiralo ga je sve što ima veze sa mnom. Često smo kasnili i kad bih mu prigovorila, vikao je u autu: ‘Pa ne mogu letjeti! Reci im da sam ja kriv!’ Posljednje jutro ušao je u sobu i pustila sam mu glazbu iz ‘Dancehall Queen’ i pitao me što je to. Svidjelo mu se i zajedno smo plesali u sobi. Moj tata je bio osoba koja ti se jednostavno zavuče pod kožu i bez njega više ne možeš. Toliko smo se voljeli. Meni je moj tata bio sve”, rekla je Sara. Sara je odrasla s čovjekom koji joj je usadio ljubav prema novinarstvu i njezina velika želja je upravo postati novinarka. On je to odobravao i vidio u njoj svojeg nasljednika. Često je dolazila u redakciju i poimence je znala gotovo sve. Prošlo je ljeto odlučila provesti u Zagrebu i većinu dana provela je upravo u redakciji, a jedno je vrijeme čak učila o osnovnim novinarskim zadacima. Znao je reći da Sara piše bolje od nekih novinara u redakciji.

“Sad, nakon ovoga što se dogodilo, ne znam hoću li se time baviti. Njegova je velika želja bila da završim gimnaziju u inozemstvu, ali ja nisam htjela otići. Govorio mi je da ova čitava država ide k vragu i da moram otići van. Bojao se silno za mene. Zadnjih dana sjedili smo zajedno u stanu i toliko mi je puta rekao: ‘Sara, ja neću još dugo. Osjećam da bi mi se moglo nešto dogoditi.’ Nisam mu vjerovala.” Bili su jako povezani, no nije to bio uobičajen odnos djeteta i roditelja. Bili su prije svega prijatelji koji su o svemu razgovarali. U svojem su odnosu bili potpuno ravnopravni, a Pukijevi prijatelji zvali su je “mali Puki”. Sposobnost realnog rasuđivanja naslijedila je od oca, kao i osobinu da razgovara apsolutno o svemu pa se tako danas sa Sarom može voditi razgovor o bilo kojoj temi.

Puki ju je nazivao “najvećom gnjavatoricom na svijetu” i “mojom vješticom”. Isto tako i ona njega. Užasno ju je živciralo to što ju je stalno zvao. Znala mu je reći na telefon: “Daj me prestani zvati stalno! Kaj me zoveš non-stop?” Iako je imao golemo povjerenje u nju, zvao ju je desetak puta dnevno na telefon. Sara je imala potpunu slobodu, ali je nije iskorištavala. Kad bi, primjerice, izlazila iz diskoteke, prva osoba koju bi nazvala da je krenula kući bio je upravo on. Dočekivao ju je kad god je mogao i u svakom trenutku je morao znati gdje je i s kim. Nju je to izluđivalo, kao što bi i svaku drugu tinejdžerku, pa mu je uvijek u zafrkanciji govorila da joj ide na živce. Često je nju i njezine prijateljice vodio na koncerte i razna događanja, što je Saru posebno veselilo.

“Uvijek je ispitivao moje prijateljice je l’ imam dečka. Kad sam hodala s Lukom, na početku mu nije bilo drago, ali kasnije ga je zavolio. Kad sam bila tužna i plakala zbog nečega, uvijek je bio tu. Imao je toliko ljubavi i nježnosti za mene. Kao dijete sam mucala i dugo mi je trebalo da izgovorim jednu riječ. On je bio strpljiv i čekao da je izgovorim do kraja. Nikada me nije prekidao i vježbao je sa mnom. Govorio je da ćemo on i ja proputovati cijeli svijet.” Sara obožava glazbu i film, baš kao i on, a on je podržavao baš sve što je radila. Pa čak i neobičan hobi, sviranje bubnjeva u zagrebačkoj Rock akademiji. Ona je uvijek bila na prvome mjestu i nije propuštao nijedan njoj važan trenutak. Tako je i njezin prvi koncert na bubnjevima zabilježio fotografirajući je. Imao je toliko povjerenja u nju da joj je osigurao bankovnu karticu na kojoj je imala određenu svotu novca. Uvijek je govorio da je vrlo skromna i da nema potrebe da joj bilo što uskraćuje jer nije rastrošna.

Sara PukanićSara je odmalena, nažalost, znala kako je brak njezinih roditelja nesretan. Bila je hipersenzibilno dijete koje vrlo teško iskazuje svoje emocije, naučila ih je čuvati u sebi i boriti se s njima sama. Situacija u njihovu domu nije bila nimalo laka. Ivo je Mirjanu Pukanić upoznao tijekom studija na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, nakon nekog vremena su se oženili, a ubrzo su dobili i kćer jedinicu. Mirjanina majka živjela je u Njemačkoj, bila je prilično imućna pa je jednom Puki ispričao kako im je na početku braka omogućila tromjesečni boravak u Londonu, gdje je on pohađao tečaj fotografije. U početku su živjeli u Mirjaninu stanu u naselju Sopot, a nakon toga kupili su stan u Ilici za koji je tad novac dala Mirjanina majka. Pomogla mu je i pri osnivanju Nacionala s 25.000 tadašnjih njemačkih maraka, koje joj je on kasnije vratio.

Nije tajna da ga je Mirjanina majka jako voljela. Prije dvije godine, nedugo nakon mojeg dolaska u tvrtku, zvala me tajnica i tražila pomoć oko slanja buketa cvijeća u Njemačku. On je bio na putu pa nije stigao organizirati dostavu ranije, no jasno nam je dao do znanja da to mora biti sutra ujutro ili nikad. Cvijeće je bilo za Mirjaninu majku Mariju koja je imala rođendan. Marija Jusup umrla je u veljači ove godine, a zbog teške bolesti ležala je dulje vrijeme u bolnici. Svakog dana Pukanić joj je odlazio u posjet. Ubrzo je njihov brak krenuo nizbrdo. Mirjana je nakon rođenja Sare pala u postporođajnu depresiju koja je kasnije prešla u trajnu. Zbog Mirjanine teške bolesti, Sarin je dječji svijet prerano postao ozbiljan, a radosti koje su joj kao djetetu bile uskraćene s majčine strane Sara je nadoknađivala kroz školu te je danonoćno učila. Ipak, stalne svađe i nezdrava okolina ostavile su trag na njoj. A otac joj je pak pružao apsolutno sve. Mislim da ne postoji osoba kojoj nije pričao o Sari. Svi smo znali njezine ocjene u školi, prve ljubavi, odjeću kakvu je nosila i sitnice koje mu je govorila. Hvalio se kako odlična svira bubnjeve koji su joj bili strast.

Tvrdio je da Sara sebe pronalazi u sitnicama i da ima kćer koju bi svatko poželio. Prepričavao nam je kako je sad već u godinama kad mu ne želi dati poljubac pred društvom, ali se zato kod kuće, na kauču, sklupča uz njega i zajedno gledaju televiziju. Bila je okosnica njegova života i trudio se obilježiti svaki njihov zajednički trenutak. Stubište i hodnik do njegova kabineta oblijepljeni su Sarinim slikama. To su uspomene s putovanja ili pak njezini portreti, a svaku od tih slika pokazivao je u redakciji i hvalio se kako je narasla ili pak kako je dobro ispala. Pukanić je znao reći kako joj želi nadoknaditi nedostatak normalne obitelji pa joj je ispunjavao svaku želju. Imao je velike planove za nju. Bio je ponosan na njezino fotografiranje i govorio je kako radi savršene kadrove.

Mirjana se u svom stanju zatvarala u sebe, zanemarivala je i dijete i kućne obveze pa je Pukanić prije nekoliko godina zaposlio profesoricu Vlastu Berger koja je čuvalu Saru i vodila kućanstvo. “Ne znam kako bih preživjela sad da nema Vlaste. Ona mi je sve. Željela bih reći nešto o svojoj majci. Ja sam za nju uvijek ovdje što god joj bude trebalo pomoći, u bilo kojem smislu. Otac me učio da budem dobra, poštena i savjesna osoba. Uvijek mi je govorio da samo takva mogu dalje. Puno je pričao o majci i uvijek je abolirao njezine postupke. Govorio mi je da nije kriva i da će se to sve riješiti. Iskreno, ne ljutim se na nju, jednostavno je bolesna. Ja sad nemam snage biti s njom u kontaktu.” Pukanić je samo bliskim osobama davao do znanja kakva mu je situacija u kući, no nakon što je u javnosti izbio skandal oko njezine hospitalizacije, Pukanić je - blago rečeno - bio slomljen. “Bojali smo se jedno za drugo. Taj posljednji dan bio je toliko sretan. Nakon toliko vremena sam osjetila koliko je sretan. I nemate pojma koliko mi je žao što ga nisu poštedjeli još nekoliko mjeseci pa da bude tako sretan bar još toliko vremena. Posljednju večer je kući donio završne nacrte za novu kuću u koju smo se trebali preseliti. Sad više nemam ni njega niti novi dom.”