Prije nekoliko mjeseci Nikola Franjić sa suprugom Ceciliom i sinom Nikolom počeo je živjeti u Rijeci gdje je njegov sin, koji ne zna hrvatski jer je dugo živio u Čileu, krenuo u peti razred talijanske škole Otkud početi životnu priču koja je upravo završila, i to u trenutku kad je imala najveći zamah? Životnu priču čovjeka koji se cijeli život borio sam za sebe, a pritom uvijek imao dovoljno snage i srca pomagati i drugima. Čovjeka koji je prošao neke od najtežih i najužasnijih stanica Domovinskog rata, iz kojeg je izašao neoštećen izvana, ali s dubokim ranama na duši za koje je malo tko znao da ih ima. Čovjeka koji je sa svojom ženom i sinom planirao započeti novi život u Rijeci. Čovjeka koji je prije nepuna tri tjedna bez ijedne ogrebotine preživio tešku prometnu nesreću.

Jer, Nikica... Niko... čika Nikica... Nikola Franjić, prije no što je u rujnu 2005. počeo raditi na unapređenju prodaje Nacionala, sa svojih tada 35 godina prošao je životni put kakav mnogi ne bi proživjeli u dva života. Rođen u selu Bošnjaci kraj Županje 4. ožujka 1970., ljude je osvajao svojom neposrednošću i širokim osmijehom. Riječi koje su u bolnom trenutku spoznaje njegova nestanka ponavljale i njegova majka Magdalena i supruga Cecilia bile su: ”Moj dobri Niko, moj dobri Niko!” Jer, Nikica je bio čovjek za kojeg kažu da je ”imao srce veliko kao autobus”, volio je svima pomoći, a koliko god njemu samom bilo ponekad teško, nije volio o tome govoriti. Bio je najmlađe od petero djece Magdalene i Nikole Franjića, i mezimac u obitelji. Njegov najstariji brat Antun kaže kako su on i ostala djeca zbog toga ponekad bili i malo ljubomorni na Niku. Kao dijete volio se igrati, volio je čokoladu, nogomet, košarku i šah. Bio je član dobrovoljnog vatrogasnog društva, a želio se školovati i za policajca. No, čim su ga nakon završenog vojnog roka primili u policiju, doživio je svoje vatreno krštenje. S još 30-ak pripadnika Specijalne jedinice policije iz Županje 2. svibnja 1991. uputio se u Borovo Selo kako bi pomogli okruženim pripadnicima SJP iz Vinkovaca i Vukovara koji su prethodno upali u neprijateljsku zasjedu, pri čemu je poginulo njih 11. Međutim, čim su ušli u Borovo Selo i sami su upali u zasjedu i napadnuti su iz više pravaca pješačkim naoružanjem i tromblonskim minama, pri čemu je poginuo još jedan redarstvenik.

S DAMIROM ŠMIGMATOROM, sinom glavne urednice Nacionala Sine Karli, Niko Franjić bio je vrlo blizak prijatelj i suradnik, a često su zajedno i putovali “Nije imao ni 22 godine kad su po njih, tako mlade, došli i autobusom ih odveli u Borovo Selo. Tri dana sam ga čekala, kad je jednu večer došao od glave do pete kaljav”, priča njegova majka Magdalena. Zatim je otišao u Zagreb i nakon obuke postao pripadnik 1. brigade Zbora narodne garde, odnosno Tigrova. Sudjelovao je na prvim crtama bojišnica kod Iloka, u mjestu Bogdanovci kod Vukovara, na Baniji, Hrvatskoj Kostajnici i Hrvatskoj Dubici te u Novskoj, Jasenovcu, Novoj Gradiški i Okučanima. U Iloku je Nikola preživio žestoko bombardiranje, ali to je bila samo jedna od opasnih situacija u kojima se našao, poput topničko-minobacačkih napada, izloženosti puščanoj i snajperskoj vatri i drugih grozota rata. Branio je Vukovar gotovo do posljednjeg dana, a kad je to postalo nemoguće, uspio je s još osmoricom kolega preko polja pobjeći do Županje.

NIKIN SIN JEDINAC NIKOLA rođen je prije 12 godina u Čileu gdje je živio do prije nekoliko mjeseci “Njih osmorica bili su tako blatni da su im noge u onim cipelama od vode i vlage bile posve pobijelile. Kad su pričali kojim su se putem povlačili, shvatili su da su prošli kroz minsko polje. Tri dana su bili kod mene, dok im nisam oprala i posušila uniforme, pa su otišli najprije u Zagreb, a onda ponovno za Novsku. Ondje je zamalo izgubio život od granate. Tada je iz Zagreba došlo naređenje da mog Niku pošalju kao komandanta Domobranske bojne u Županju. Međutim, u Županji je bila jedna grupa ljudi koji su zauzeli mjesta koja im ne pripadaju i nisu se pokoravali zapovijedima. Niko im je pokazao papire iz Zagreba prema kojima je on trebao biti postavljen za komandanta, intervenirao je i sam ministar obrane Gojko Šušak, ali kako je Niko bio jako mlad, ti stariji vojnici s podsmijehom su ga otpravili riječima: ‘Idi ti mali pred Savu pa tamo stražari.’ To ga je toliko razljutilo i rastužilo da ih je poslao sve u rodni kraj i rekao mi: ‘Mama, ja ovdje nemam više što raditi’”, ispričala je njegova majka. Bilo je to sredinom 1993. godine, nakon što je Nikola već prošao i ratni put od Velike Bune do Pakraca kao pripadnik 66. bojne Vojne policije te nakon toga kao pripadnik Domobranske bojne jedinice Županja branio granice Republike Hrvatske u tranševima, rovovima i zemunicama kod šume Spačva na samoj granici s Jugoslavijom.

NOGOMET JE, OSIM KOŠARKE I ŠAHA, bio omiljeni sport Franjića koji je na SP-u u Njemačkoj bio s prijateljem novinarom Berislavom JelinićemNakon svega toga Nikola je odlučio otići u Beč i pokušati se ondje zaposliti. Kako nije pušio ni pio, a kao vojnik dobivao je određenu naknadu, mogao je uštedjeti nešto novca. No, prije no što se odlučio otići u Beč, sav novac je posudio jednom prijatelju i kad mu je trebalo novca za put, nije imao dovoljno. Zamolio je mamu da se snađe kako zna, posudi nešto novca kako bi što prije mogao otputovati i naći posao. U Beču je našao posao uređivanja vrta kod jednog bogatog Hrvata, no kad je završio kompletno uređenje taj ga je čovjek prevario i nije mu želio isplatiti njegovu zaradu. Kako je radio na crno, ucijenio ga je riječima: “Idi na policiju pa neka ti oni plate.” Nakon tog neugodnog iskustva, shvatio je da ni u Beču nema mjesta za njega. Planirao je ići u Ameriku, ali u američkoj ambasadi nisu mu vjerovali da nije dezerter pa je stoga pokušao potražiti sreću u ambasadi Čilea.

NA PRVU CRTU BOJIŠNICE Niko je otišao s nepunih 22 godine, a prošao je gotovo sve frontove, od Borova sela i Vukovara, preko Hrvatske Kostajnice, Hrvatske Dubice, do Novske, Nove Gradiške, Iloka i Pakraca Dobio je vizu, a njegova sestra i brat uspjeli su skupiti dovoljno novca da mu plate avionsku kartu. No, osim karte imao je u džepu još samo sto dolara. S tih sto dolara sjeo je na avion i uputio se na put od 20 sati. Stujardese su mu nekoliko puta tijekom dugog leta nudile hranu i piće no on se pristojno zahvaljivao i svaki put odbio. “Bio je gladan i žedan kao pas, ali kako nikada prije toga nije letio avionom, nije znao da su hrana i piće koje stjuardese ponude besplatni. A on se bojao ako potroši dolare na hranu i piće u avionu neće imati od čega živjeti dok se ne snađe prvih dana u Čileu”, ispričao je njegov brat Antun anegdotu koje se Nikola vrlo rado sjećao i prepričavao svojim prijateljima. No, u tom mu trenutku sigurno ništa nije bilo smiješno. Našao se na drugom kraju svijeta potpuno sam na cesti i jedina imovina bilo mu je tih sto dolara. Srećom, otišao je odmah u Hrvatski klub i oni su mu pomogli naći posao. Iako je živio na sjeveru Čilea, u gradu Antofagasti, okruženom jednim dijelom morem, a drugim pustinjom, u kojem živi tek nešto više od 300 tisuća stanovnika, što je za južnoameričke pojmove veličina malo većeg sela, uspio se probiti. Radio je za Coca Colu i brzo napredovao pa je odlučio unaprijediti svoje znanje. Upisao je visoku školu za marketing, usavršao je španjolski jezik, a znao je i engleski te malo njemačkog i talijanskog. Njegova spretnost i marljivost brzo su bili prepoznati i počeo je raditi u odjelu unapređenja prodaje. No, u Čileu mu se desila i jedna puno važnija životna epizoda. Upoznao je svoju buduću suprugu Ceciliju, mladu televizijsku novinarku. Sreli su se prije 14 godina na ulicama Antofagaste, gdje je ona taj dan radila televizijsku anketu. Njihovog prvog susreta ona se prisjeća ovako:

POTRESENA OBITELJ FRANJIĆ u Nikinoj rodnoj kući u Bošnjacima - brat Antun, nećak Denis, sestra Ružica, nećakinja Barbara, majka Magdalena, nećak Matej, šogorica Marija, nećakinja Antonija, nećak Stjepan i kuma Manda “Radila sam televizijsku anketu za jednu jutarnju emisiju kao što je ovdje ‘Dobro jutro Hrvatska’, a on mi je prišao i pitao: Zašto mene ne intervjuiraš? Ja pišem knjigu o ratu u Hrvatskoj. Dogovorila sam s njim intervju i intervjuirala ga. Pričao mi je o iskustvima iz rata u kojem je bio tri godine, a nakon toga me pozvao na sladoled. Zaljubili smo se na prvi pogled. Nakon toga smo se počeli viđati i bolje upoznavati, a na kraju i živjeti zajedno. Odlučili smo doći u Hrvatsku i to smo i učinili 1996., kada nam se rodio sin Niko. Vjenčali smo se te godine u Bošnjacima.” Nakon desetak godina provedenih na drugom kraju svijeta i daleko od svoje obitelji kojoj je bio privržen, zbog čega nije uspio posjetiti ni oca na samrtnoj postelji, Nikola je čekao najpovoljniju priliku da se vrati u Hrvatsku te ovdje upotrijebi svoje znanje, a u međuvremenu je radio i u Portugalu, Španjolskoj, Grčkoj i Turskoj. U Čileu je upoznao Andronika Lukšića i Jamiea Guerrera, tadašnjeg generalnog direktora Karlovačke pivovare koji mu je ponudio da se pridruži njihovu timu. Prihvatio je njegovu ponudu, a za njim je nakon nekog vremena stigla i supruga Cecilia. Njihov sin Nikola ostao je kod bake u Čileu dok njih dvoje definitivno ne odluče hoće li živjeti u Hrvatskoj ili Čileu.

NIKOLA I NJEGOV SIN NIKO upoznali su i Tonija Kukoča“Živjeli smo u Hrvatskoj do 2001.”, priča Cecilija, “kada sam se ja vratila u Čile kako bih završila magisterij.” U Zagreb je sa sinom stigla tek prije šest mjeseci, nakon čega su se nedavno preselili u Rijeku. “Stigli smo u ožujku, ja i mali Niko koji sad ide u peti razred. Prvo smo živjeli u Zagrebu, ali kako mali Niko ne govori ni hrvatski, ni engleski, bilo nam je važno da mu pronađemo školu u kojoj će se moći lakše snaći. Tako smo zaključili da bi bilo najbolje preseliti se u Rijeku jer tamo postoji talijanska škola, a talijanski je malom Niki puno bliži od hrvatskog i engleskog. Odlično se snašao, ima dobre ocjene, baš je neki dan dobio četiri iz zemljopisa. Moj muž je bio tako sretan. Imali smo puno planova, planirali smo imati još djece. Ne znam što će sada biti s nama, ovdje sam sama, nezaposlena, s djetetom. Ne znam da li da se vratimo natrag u Čile. Ne mogu vjerovati da Nike više nema, bio je tako dobar i pošten, sve je radio za nas dvoje. Ja sam mu kuhala, obožavao je čileansku hranu. Zadnji put kad sam ga čula zvao me da mi kaže da me voli. Bila sam kod doktora i brinula sam se, a on je samo ponavljao da će sve biti u redu. Kasnije mi je poslao i poruku: Cecilia, ne brini, sve će biti u redu. I što je sad u redu? U Čileu je stalno govorio da trebamo ići živjeti u Hrvatsku, jer je tamo sigurnije za dijete. A, eto, nije bilo sigurnije za njega. Bio je sjajan otac, vodio je Niku na utakmicu čak u Austriju, a odveo ga je i na izložbu o Tutankamonu. Radio je sve za svoje dijete.”

Nikola s ocem Nikolom, uz kojeg je bio jako vezan, i nećakom StjepanomNikin brat Antun kaže da su njih dvojica proveli nekoliko nezaboravnih dana kada mu je prije dva tjedna došao u posjet u Rijeku. Tada su se i zadnji put vidjeli, budući da Antun živi u Bošnjacima gdje ima svoj restoran. Sada ga najviše muči što će biti s Nikinom suprugom Ceciliom i sinom Nikolom te hoće li ih, u slučaju da se Cecilia ipak odluči vratiti u Čile, ikada više vidjeti. “Ne znam ni kako će to dijete, koje je upravo započelo život u Hrvatskoj i krenulo u školu, podnijeti činjenicu da je ostalo bez oca. Niko mi je pričao da je mali uvijek govorio: ‘Mama ja tebe jako puno volim, ali tatu volim još više’”, rekao je Antun Franjić.

U Rijeci živi i Nikin drugi brat Ivo sa suprugom. I on je ratni veteran, invalid, s nimalo sretnijom ratnom pričom. O svom mlađem bratu kaže:“Obojica smo se borili za ovu državu, ali smo se mimoilazili. Ja sam, recimo, došao u Kostajnicu, pa sam bio zarobljen i odveden na Manjaču, a on je otišao u Vukovar gdje je bio u okruženju tri dana, otkud je jedva izišao živ. U logoru su mi stalno govorili, dok su me batinali, da će ga uhvatiti i da će nas zaklati zajedno. Bili smo strašno vezani. I treći brat Antun je isto bio u ratu, on se uključio među prvima.” Niko je, priča njegov brat Ivo, bio presretan kad je došao u Rijeku. Konačno je “finalizirao svoj život”, konačno mu je došao sin.

DNEVNIK HRVATSKOG VOJNIKA knjiga je na španjolskom jeziku koju je Nikola Franjić izdao u Čileu i u kojoj je opisao svoj ratni put za koji je nagrađen Spomenicom Domovinskog rata i plaketom Vukovar 1991. “Ako je tko znao voljeti, on je to znao. Imao je srce za prijatelje, za ženu, za mater, za brata. Imao je toliko srce kakvo je danas teško naći. Nema više takvih ljudi. Moja kći kaže da je imala najboljeg strica, a ja sam imao najboljeg brata.” U međuvremenu je Nikica, nakon što je pročitao članak o proslavi 500. broja Nacionala, stupio u kontakt s Ivom Pukanićem i ponudio mu svoju viziju razvoja marketinške strategije NCL Media grupe. Osim svojim drugačijim pristupom, Nikola je Pukanića, za kojeg su prijatelji govorili da je bio veliki emotivac, osvojio i svojom teškom životnom pričom. Najbliža Franjićeva suradnica u Nacionalu, voditeljica distribucije Ljubica Šojat-Kapusta, točno se sjeća tog dana kad je Niko prvi put došao kod Pukija na razgovor.

“Bila sam prva osoba na koju je naišao u Nacionalu. Bio je poput nebrušenog dijamanta jer je bio iz neke druge priče. Bio je čovjek koji se sam morao snalaziti u životu i često se u tim svojim snalaženjima ljudima obraćao na način koji neki nisu mogli razumjeti. Bio je otvoren i neposredan, govorio ljudima sve u lice i nazivao stvari pravim imenom. Puki ga je jako volio i volio je biti u njegovu društvu, i nakon atentata, kad je Pukiju bilo teško, često je bio s njim. Njih dvojica su se prepoznali. Niko ga je nasmijavao, ali i ljutio. Znali su se i posvađati i ne pričati po nekoliko dana. Niko je obožavao slati protestne mailove Pukiju i Sini. Onda bi me pozvao i rekao: ‘Ej, vidi što sam napisao.’ Obično bih mu rekla da je lud i da se ne može tim tonom nekom obraćati, neka to malo uljepša, a on bi mi svaki put rekao da je mail već poslao. Bio je jako sretan zbog posljednjeg projekta koji su on i Puki zajedno radili i, iako je planirao otići iz firme, nije želio otići dok to ne dovrši”, ispričala je Ljubica Šojat-Kapusta. I Lindi Badrić iz marketinga Nacionala nedostajat će Nikin specifičan način humora.

“Čika Nikica, kako smo ga zvali, je bio čovjek koji je svima znao dati kompliment i zabavljati nas. Njegova poznata izreka bila je ‘Ala volim ovaj režim, plata ide, a ja ležim’, iako je u njegovom slučaju bilo upravo suprotno. Bio je vrlo marljiv, okretan, uporan i spretan čovjek koji nije prezao ni od kakvih napora da dođe do cilja. U sklopu unapređenja prodaje radio je puno na terenu, sudjelovao je i u poslovima marketinga, a održavao je i brojne seminare o unapređenju prodaje”, rekla je Linda Badrić.Iako nije miješao privatno i poslovno, Nikola Franjić bio je ponosan na svoje radno mjesto i zato je jednom prilikom u redakciju doveo i majku i brata Antuna, a drugom svoje dvoje najstarijih nećaka Stjepana i Barbaru. Barbara se sjeća kako joj je odmalena govorio da mora učiti strane jezike i biti dobra u školi. “Htio je za nas sve najbolje”, kaže.

I kad bi boravio kod kuće u Bošnjacima u krugu svoje obitelji, Niko bi se često čuo s Pukijem koji je posebno volio domaće proizvode koje mu je slala Nikina mama. Njegovim nećacima posebno je smiješno što je Puki jednom pojeo cijelu staklenku domaćeg džema od marelica u jednom danu, sa žlicom i bez kruha. Toliko je, kažu, volio naše slavonske specijalitete. A njegov stric, smatra Stjepan, previše je brinuo za Pukija i za posao, i dao cijeloga sebe u to. Nije bio zadovoljan dok sve nije bilo savršeno. No, nije volio pokazivati bilo kakvu zabrinutost ili neraspoloženje. Tako je i njegova majka tek nedavno saznala da je rat na njega itekako ostavio traga. “Kad nam je došao u posjet, spavao bi na kauču u dnevnom boravku i primijetila sam da svjetlo gori cijelu noć. Kad sam ga pitala zašto ne ugasi svjetlo kad ide spavati, rekao mi je: ‘Mama, nisam ti htio prije reći, ali ja imam posljedice od rata, ne mogu spavati bez svjetla jer čim zažmirim dođu mi pred oči tenkovi, granate, ljudi i sve grozote’”, ispričala je sva u suzama majka Magdalena. Nikad više, kaže, neće vidjeti svog Niku kako raširenih ruku i s velikim osmijehom dolazi na njezina vrata.