Jasenko Houra-osnivač Prljavog kazališta

'Kad sam čuo za tu užasnu, tragičnu vijest, ni sam nisam znao jesam li bio rezigniran, ljut ili tužan. Ne znam kako da opišem svoje osjećaje da ne ispadnem patetičan. Ne znam kako se osjećam. Ne znam što bih rekao. Bio sam u šoku. No zatim sam sebi rekao: ‘Ustani! Moraš obaviti puno stvari za prijatelja.’ I ustao sam. Nisam bio pijan punih 26 godina, no sada mi je došlo da se ponovno napijem pa ću možda nakon tog pijanstva, kad sve ovo prođe, moći reći kako sam se osjećao.

Ivu sam upoznao u gimnaziji u Križanićevoj, u tadašnjem Centru za kulturu i umjetnost gdje smo zajedno s Vilijem Matulom išli u razred u kojem je bilo nekoliko smjerova, recimo, fotoreporteri i tehnički urednici. Matula i ja uvijek smo sjedili u zadnjoj klupi gdje su obično bili slabiji učenici, a Ivo i njegovo društvo, koji su bili dobri u školi, štreberi, bili su u prvim redovima. Odmah smo se počeli družiti, a u društvu nas je bilo petero, šestero. Ja sam bio godinu dana stariji od njih i već sam bio popularan - svirao sam, nastupao i zarađivao. Bilo je to u drugoj polovini sedamdesetih, u doba novog vala, a škola je bila u skladu sa Šuvarovom reformom jako slobodno koncipirana. Imali smo indekse i često smo izostajali s nastave. No Puki je bio strašno vrijedan i nije se dao lako nagovoriti na brisanje iz škole i slične zafrkancije. Nakon atentata na Pukija čuo sam se nekoliko najbližih prijatelja iz škole, između ostalih i s Almom, s kojom smo se stalno družili. Dogovorili smo se da se nađemo i na svoj način prisjetimo Ive.

Kad smo maturirali svi smo upisali studij političkih znanosti. Oni su nastavili studirati, a ja sam se posve okrenuo muzici i počeo sam profesionalno svirati, uslijedile su turneje i koncerti. No društvo je opstalo i dalje smo se sastajali. Ubrzo nam se pridružilo i društvo s politologije, primjerice, Zdeslav Barač i Pukijeva buduća supruga Mirjana. Kad su se Puki i Mirjana odlučili vjenčati, on me je pitao da li bih htio biti njegov vjenčani kum. Iako smo stalno bili zajedno, to me je iznenadilo, no odmah sam sa zadovoljstvom pristao. Bilo mi je jako drago što me je tražio da mu budem kum jer se tim našim kumstvom nekako prirodno zaokružilo i još više produbilo naše prijateljstvo. U to sam vrijeme bio na turneji koja je imala 30 koncerata. Nakon 29. koncerta morao sam se hitno, po noći, vratiti u Zagreb kako bih na vrijeme stigao na vjenčanje.
Ivu ću najviše pamtiti s našeg maturalca u Poljskoj. Tamo smo doživjeli nevjerojatne situacije i cijeli život ću se sjećati tog nezaboravnog putovanja. Pili smo užasno puno, a Matula se jednom toliko napio da se srušio na pod. Puki ga je pokušavao spasiti dajući mu umjetno disanje i pokušavao ga uspraviti. No to je bilo uzaludno. Drugi dan smo plakali od smijeha prisjećajući se kako ga je Puki oživljavao. Tu ću sliku vječno pamtiti. Kao i onu kad mi je priznao da ima prvi sudar, no nema kravatu. Ja sam u to vrijeme već imao kravatu, posudio sam je Pukiju za tu specijalnu priliku i zavezao mu je oko vrata. Evo, i sada dok kao svjedok čekam u njegovu stanu, a policija obavlja svoj posao, pogled mi povremeno pada na fotografije koje je Ivo slikao, a koje nikad u životu nisam vidio. Pronašao sam fotografiju mojeg pokojnog oca i pokojnog stolnotenisača Žarka Dolinara, snimljenu na mojem koncertu, na kojoj su, onako pijani, pjevali iz sve snage. Naviru mi mnoge uspomene i pitam se kako je moguće da su stvari otišle tako daleko.

Ivo me slikao mnogo puta i njegove fotoseanse su bile zanimljive, no više ću pamtiti kako me je vodio sa sobom na novinarske zadatke dok je radio u tjedniku Top. Kad bih se ja pojavio, svi su se čudili što ja tu radim i nitko nije razumio moju funkciju. Atmosfera je uvijek bila vesela i ugodna. Sve se trudio napraviti najbolje što je zna i može. Na primjer, kad je Prljavom kazalištu izišla ploča s pjesmom “Ruža Hrvatske”, u početku se nije dobro prodavala. Puki je našem menadžeru uporno ponavljao da nije u pravu i da zna da se ploča vrti. Uvijek je imao entuzijazam, bio je jako vrijedan i marljiv, nikada nisam vidio nekoga tko je imao veću želju za uspjehom i radom. Kapa dolje!

Milan Bandić-gradonačelnik Zagreba

'PANTO' je bio nadimak kojim su se Bandić i Pukanić međusobno zvaliDragog prijatelja Pukija, ili kako smo se mi znali međusobno zvati Panta, upoznao sam ranih devedesetih za vrijeme Domovinskog rata, definitivno smo se upoznali za vrijeme ”zagrebačke krize”, a posebno nakon 2000. godine, kada je SDP preuzeo vlast u gradu Zagrebu. U najkraćim crtama rečeno, Puki je bio osebujna ličnost i svoj čovjek, čovjek koji nije prezao ni od čega kako bi na najbolji način obavio svoj posao i realizirao cilj. Počeo je kao istraživački novinar da bi na kraju stvorio respektabilnu medijsku tvrtku s nešto manje od 200 zaposlenih. Prije dva tjedna pričao mi je o daljnjim planovima i širenju tvrtke. Nije prezao ni od čega kako bi ostvario boljitak ljudima s kojima je radio i koji su našli sebe u novinarskom poslu. Kada sam razgovarao s Pukijem na mene je ostavljao dojam direktne osobe, neposredne i beskompromisne.

Često mi je govorio o svojoj kćeri Sari i o svom privatnom životu te smo često o tome razmjenjivali iskustva. Ipak, najveći utisak na mene ostavio je zbog vizije koju je imao u stvaranju ove tvrtke, ove zgrade pored koje je okončao život, i zbog vizije stvaranja Visoke novinarske škole s grupom suradnika. Taj dječački osmijeh, ta nestrpljivost koja je kiptila iz njega u želji da realizira Visoku novinarsku školu, da stvori jednu od najboljih tvrtki u Hrvatskoj, na mene je ostavila dojam čovjeka koji je znao što hoće u svakom trenutku. Bio je svoj, bio je beskompromisan, bio je osebujan, jednom riječju bio je Puki. Želim mu mir i spokoj, miran san, jer svi ćemo se mi jednog dana naći zajedno. Kažu da veliki ljudi odlaze na poseban način a Puki je otišao na poseban način. Neka mu je vječni pokoj i laka hrvatska gruda.

Mate Granić-dekan Visoke novinarske škole

GRANIĆ je bio dugogodišnji kolumnist NacionalaIvu Pukanića dobro poznajem već 12 godina, a prijateljstvo je počelo prilično nesretno. Nacional je tada objavio neistinitu informaciju o gradnji moje kuće u Gračanima, međutim, Ivo Pukanić je imao snage da mi se ispriča u listu, ali i da mi precizno kaže odakle je došla informacija te da je to bio dio unutarstranačkih sukoba. Od tada smo iznimno korektno i profesionalno surađivali, i dok sam bio ministar i potpredsjednik Vlade, i kasnije, kad sam bio kolumnist u Nacionalu. Nikad ni jedna moja kolumna nije povučena, niti je ikad itko intervenirao u išta što sam napisao. Stao je na moju stranu i kad mi je bilo teško u životu, kad sam bio lažno osumnjičen. Ivo Pukanić je odlučno stao iza mene i iza istine, što se kasnije pokazalo potpuno točnim. Kada je započeo s idejom o stvaranju Visoke novinarske škole i kad me pozvao da budem dekan, dao mi je potpunu akademsku slobodu, i oko predavača, i oko suradnika. S velikim interesom pratio je razvoj škole i stvaranje novih programa, bez obzira na to što se nije miješao ni u kakve stručne ni tekuće stvari.

Ivo Pukanić bio je vrlo originalan lik hrvatske političke, medijske i društvene scene. Bio je čovjek na svoju ruku, ali u svakom slučaju poseban. Znao se najžešće svađati, ali i svakome oprostiti, bio je hrabar i odlučan i znao je braniti svoje stavove. Pokrenuo je i akciju ‘Top stipendija za top studente’, koja je zasigurno nešto posebno i originalno. Imao je prijatelja u svim krugovima ljudi, od najviših političara do prodavača na kioscima. Bio sam potpredsjednik ratne vlade i kasnije dugogodišnji ministar vanjskih poslova i na temelju iskustva mogu kazati da je najgore što se jednoj državi može dogoditi - kada stradavaju nevini i kada stradavaju novinari. To je zadnji signal za svaku državu, svaku demokraciju, svaku vladu i svakog predsjednika da mora biti radikalnog obračuna s kriminalom, mafijom i terorizmom. Očito je da je prvi atentat na Pukija bio apsolutno podcijenjen - taj atentat nije podcijenila samo istraga, nego ga je podcijenila i javnost. On je to platio glavom.

Nikica Gabrić-oftalmolog

PRED PUKIJEVIM OBJEKTIVOM: Nikica Gabrić u Nacionalovu fotostudijuStrašno je to što se dogodilo, pogotovo zato što se za tu mogućnost znalo, i osjećam se kao da mi je netko od najbližih otišao. Prije samo tri tjedna mijenjali smo se za automobile, ja sam vozio njegov, a on moj, i sve mi se ovo čini potpuno nestvarnim. Bio je pun života, društvenjak i veseljak, britkog uma, jezika i pera, i to očito nekima nije odgovaralo. Znao je biti i neugodan, ali samo zato što je znao ljudima reći u lice ono što ne bi htjeli čuti. Pukija sam upoznao prije 10 godina, kad su Nacionalovi novinari radili temu o vrhunskoj medicini i imenovali liječnike po važnosti, a posebno me iznenadio kad me prije dvije godine stavio na naslovnicu kao jednog od sedam najutjecajnijih ljudi iz sjene. I s njim i sa Sinom iz poslovnog sam odnosa razvio prijateljstvo i jako sam potresen. Ovaj stravičan događaj dogodio se zato što država zadnjih 10 godina ne čini ništa da se suzbije organizirani kriminal.

Na žalost, granice između biznisa, kriminala i korupcije se prikrivaju i mnogi ljudi, koji su naizgled ozbiljni poslodavci, zapravo su s one strane zakona i morala - a njima očito nisu dobrodošli oni, poput Pukija, koji im se suprotstavljaju. Kad je Puki prije 10 godina o takvim stvarima pisao, mnogi ljudi s kojima sam razgovarao nisu htjeli vjerovati da je to istina, jer ako bi se išli suočiti s tom istinom, morali bi se pokrenuti i nešto napraviti. Zato im je bilo lakše reći da su to tračevi i obavještajne igre. Danas, kad smo postali jedno ipak normalnije društvo, te istine puno više bole i ni javnost ni svijet ih više ne mogu tolerirati. Zato je Puki danas u takvim stvarima bio puno tiši, ali uporniji nego prije, a argumenti su mu bili puno jači. Doduše, ima još nekoliko hrabrih novinara, koji se usuđuju pisati takve stvari, međutim, krupni kapital i politika dominiraju nad novinarstvom i gubitak Pukija je apsolutno nenadoknadiv.

Igor Oppenheim-predsjednik uprave Ingre

INGRA je bila partner Nacionalove 'Top stipendije za Top studente'Ivo Pukanić bio je uporan, impulzivan, zanimljiv čovjek, ali prije svega novinar. Uvijek se u njemu krila prava, istraživačka, novinarska znatiželja i pronicljivost, koja ga je često vodila u temeljita istraživanja, ali, naravno, ponekad i u sukobe, ne samo sukobe mišljenja. Prilikom osnivanja Vip-neta u 90-ima upoznao sam Ivu Pukanića kao borca za demokratska načela, za modernije i naprednije društvo, pobornika razbijanja monopola i oštrog kritičara pojedinih zbivanja u našem društvu. Bio je uvijek spreman na šalu, ponekad i na svoj račun, zabavan u društvu i pokretač mnogih pozitivnih akcija do kojih držim. Pokretanje akcije ‘Top stipendije za top studente’ svakako je jedno od najznačajnijih i čini mi se prikladnim da nekoliko ‘Top stipendija’ ubuduće ponese njegovo ime i bude podstrek mladim ljudima ne samo za stjecanje znanja, nego i za druge vrijednosti u životu i radu.

Strašan je i tragičan način na koji je završen život Ive Pukanića i njegovoga kolege Franjića, i užasno je teško u ovakvim trenucima racionalno razmišljati, ali mislim da mi svi zajedno moramo reći odlučno NE svima koji ovakvim metodama i načinima pokušavaju uništiti temeljna načela suvremene civilizacije i koji od Hrvatske pokušavaju učiniti mjesto nesigurnosti i terorizma.

Jadran Lazić-fotograf

'BIO JE veseljak, šarmer i dobričinaU šoku sam, ne mogu vjerovati da ga nema. Upoznali smo se kad je počinjao svoju karijeru. Kao mlad fotograf govorio mi je da sam njegov idol, a kasnije je on postao moj idol. Bio je pošten, imao je dobro srce i, najvažnije, uvijek je bio od riječi. Tko ga je dobro poznavao, znao je tko je Puki: veseljak, šarmer i dobričina. U zadnje vrijeme često smo se čuli telefonom. Ja sam mu često govorio da o’ladi malo i odmori se od posla, ali on je bio radoholičar. Htio je nedavno doći malo k meni, ali nisu mu dali vizu za Ameriku, što je također doživio kao nepravdu.

Vesna Škare Ožbolt-političarka

PUKANIĆ je bio simbol istraživačkog novinarstva'Nakon tog doista strašnog i užasnog ubojstva ja sam u totalnom šoku. Nitko od nas nije mogao ni pomisliti da se takav tragičan događaj može dogoditi, i to na ovakav način. Brutalno ubojstvo Ive Pukanića i njegova suradnika Nike Franjića pokazalo je da organizirani kriminal, koji je očito na ulicama, tu među nama, mora prestati. Ivo Pukanić je bio simbol istraživačkog novinarstva. Poznavali smo se godinama, bili smo praktički ista generacija, često smo se znali susresti i popiti kavu. Užasno mi je žao što je prijevremeno otišao na tako brutalan način. Na žalost, Franjića nisam poznavala, no užasno sam pogođena njegovom smrću i žao mi je što je poginuo.

Ivan Fattorini-liječnik

'NACIONAL se čitao i skrivećki'Znali smo se iz kvarta, a zadnjih godina viđali smo se na raznim društvenim događanjima. Bio je u samom vrhu istraživačkog novinarstva i bez obzira na to što su neki govorili da je kontroverzan, mislim da je koristio činjenice i sjajno radio posao na provokativan, ali pozitivan način. Okupio je odlične suradnike i uvijek je imao što poručiti javnosti. Nacional su svi čitali, čak i oni koji su to radili skrivećki, na klupi u parku, ili ispod stola. Žao mi ga je kao čovjeka, novinara i izdavača.

Žarko Puhovski-humanist

'PROTIV njega je bio pokrenut medijski linč u kojem je bio slabija stranaKad sam čuo što se dogodilo samo mi je kroz glavu prošla misao - a ja mu nisam vjerovao -. Osim tuge zbog njegove smrti, osjećao sam se jadno jer mu nisam vjerovao, nisam mu dovoljno vjerovao o opasnosti o kojoj je u više navrata govorio. Mislio sam da pretjeruje. Rekao mi je neki dan da ima informacije koje potvrđuju da je bio u pravu kada je rekao tko je na njega pucao u travnju. Nitko mu od nas nije vjerovao, ali ja sam još uvijek vjerovao više od mnogih drugih. Kad se desila cijela situacija s prvim atentatom i njegovom suprugom Mirjanom, cijelo sam vrijeme uvjeravao ljude da treba i drugu stranu ispitati. Najveća mi je briga bila mala Sara. Tada sam se prije svega pokušao usmjeriti na to da se njoj pomogne, da ju se zaštiti. Bojim se da svi skupa nismo puno učinili. Bili smo i Ivo i ja izvrgnuti brutalnim napadima iz EPH, on naravno više. Već sam rekao da me zanima hoće li netko iz Jutarnjeg lista ili Globusa smoći dovoljno snage i reći nešto o tim ružnim napadima, ali ne vjerujem da će se to dogoditi. Protiv njega je pokrenut medijski linč, u kojem on nije bio sasvim nevin, ali je sasvim sigurno bio slabija strana.

Ivo Pukanić je prošao specifičan novinarski put, od fotografa je postao novinar, pisac i to je bitno utjecalo na njegovu koncepciju novinarstva. Možda bi ga se najbolje moglo opisati formulom iz nekada znamenitog filma ÓUvećavanjeÒ. Imao je fiksaciju da uvećava i dobro i zlo kojim se bavio, a s vremenom je naučio da je najbolji način da se dođe do informacija tako da se pravi kao da ih već zna. Sve to ga je učinilo, kako se to inače kaže, kontroverznom autorskom osobom u hrvatskim novinarskim krugovima. Bojim se da je to pridonijelo i njegovoj smrti. Ivu Pukanića sam upoznao prije 20-ak godina kao mladog novinara, kad me fotografirao na skupu prve alternativne političke organizacije u Jugoslaviji. Znam ga kao čovjeka koji se uspio održati u dječačkoj fazi sa svim pozitivnim i negativnim konzekvencijama toga. Do zadnjeg dana, a vidio sam ga dva dana prije smrti, odbijao je odrasti. Bio je čovjek koji je sebe doživljavao kao dječaka s igračkama. Dječaka koji se igrao novinarstvom, automobilima, životom.

Igor Štimac- predsjednik Udruge nogometnih prvoligaša

'BIO JE čovjek koji nije imao masku: imao je jedno lice koje je uvijek pokazivao'Ivo Pukanić i ja poznavali smo se dvadesetak godina. Sve je počelo kao slučajno poznanstvo koje je preraslo u prijateljstvo. Iako je bilo i godina kada me list koji je on vodio nije nimalo štedio, ja sam se u tim trenucima, koji nisu bili laki za mene, borio sudskim putem protiv eventualnog neargumentiranog pisanja. Kasnije je došlo do prijateljstva kroz različite zajedničke ideje, kroz sve ono što je on uistinu bio, a on je bio borac koji se perom i istinom borio protiv stanja u društvu. To je ono na čemu mu treba odati priznanje.

Bio je kontroverzan, od toga se ne može pobjeći, ali to je bio on. Pukanić nije bio čovjek koji ima masku. Imao je jedno lice i to lice je uvijek pokazivao. Što se tiče Nacionala, o njemu je najbolje govorila njegova tiraža. Nacional je od samog svog osnutka postao sastavni dio društva, novine koje su respektirane, do kojih se drži i koje zajedno s Globusom formiraju javno mnijenje u Hrvata. Hrvatska novinarska scena bit će odlaskom Ive Pukanića u mnogočemu osiromašena. Za hrvatsko društvo bilo bi pogubno i štetno da ova likvidacija, koja je uzela dva života, unese strah među novinare

Vili Matula-glumac'U ŠKOLI je prednjačio osobnošću, temperamentom i inteligencijom'Bili smo druga generacija smjera fotoreporter, Šuvarove gimnazije u Centru za kulturu i umjetnost. Bili smo kompaktan, homogen, razred i bili zajedno u društvu u kojem je i Ivo Pukanić svojom osobnošću, pameću, inteligencijom i temperamentom prednjačio. Bio je strastveni zaljubljenik u fotografiju, vrlo precizan, jako dobar u laboratoriju. U svojoj je sobi imao svu moguću opremu, bio je pravi fetišist opreme. Najbliži je bio s Jasenkom Hourom, ali i nas dvojica smo također bili dobri prijatelji, zajedno smo išli doma, posjećivali smo se, bili smo zaista jako dobri. Posljednjih se godina nismo baš družili. No, kad sam čuo što se desilo bio sam zgranut. Osjećao sam se nemoćno, kao što se vjerojatno i on osjećao jer mu nitko nije vjerovao. Ali nismo mogli ni pretpostaviti da je to ovako drastično. Ljudi koji rade takav posao, u zemlji u kojoj uopće ne funkcioniraju institucije, moraju podleći gospodarima užasa. A oni to sve rade s ciljem da nas upokore, u stvari, da ostanemo pokorni kao i do sada.

Vanja Sutlić-ravnatelj HRT-a

SUTLIĆ s Pukanićem na božićnom domjenku u Vladi 2007.Ivu Pukanića poznavao sam iz nekih poslovnih relacija koje su se ticale mogućih sadržaja koje je on nudio Hrvatskoj televiziji kroz proizvodnju tipično televizijskih proizvoda, odnosno emisija, ali nažalost nikada do te suradnje nije došlo. Moram reći da su ti razgovori bili vrlo ugodni i vrlo normalni. Sa Pukijem se privatno nisam puno družio, ali u društvima u kojima smo se nalazili i na događajima kojima smo nazočili, uz brojne druge sudionike hrvatskog javnog života, on je bio, na neki način, dominantna osoba jer ne da nije bilo osobe koja ga nije poznavala, nego nije bilo osobe s kojom on nije bio ili u dobrim ili u lošim odnosima.

Mislim da je u njegovu životu prevladavala odlučnost u tome koga prima sa simpatijom, a s kim se suprotstavlja u dijalogu i razmišljanju. Cijenio sam ono što je napravio s Nacionalom, i kao čitatelj i kroz činjenicu da u Hrvatskoj postoje listovi različitih svjetonazora i različitog tematskog opsega. On je razbio uniformiranost medijskog prostora nudeći nam alternative, a na nama je onda da se opredijelimo za stanovišta koja se u medijskom prostoru iznose. Moram reći da me ovaj nemili događaj teško pogodio jer, bez obzira na to što mnogi sada tragaju za motivima i bez obzira na to što će se na kraju pokazati kao motiv za ubojstvo, mi smo izgubili važnog čimbenika medijskog prostora, a svaki normalan čovjek mora biti užasnut činjenicom da smo izgubili čovjeka kojeg smo poznavali, s kojim smo bili prisni, kojeg smo voljeli ili nismo, ali koji je bio neosporna medijska figura u Hrvatskoj.

Miroslav Blažević-izbornik reprezentacije BiH

U ZAGRLJAJU s Pukanićem 2004. u dvorištu NacionalaRiječ je o osebujnom čovjeku. Nas dvojica smo imali peripetija i svađa, znali smo galamiti jedan na drugoga, ali najvitalnija nit koja nas je vezivala je prijateljstvo. Uvijek smo poštivali jedan drugoga i intenzivno se družili, još otkad je radio kao reporter. Bio je vješt, pravi novinar, neustrašiv čovjek koji je uvijek branio svoje ideje. Svađali smo se zbog Tuđmana i koječega drugoga, ali on je uvijek odvajao profesionalno od privatnoga i kad sam to prepoznao postali smo pravi prijatelji. Možda je manje poznata činjenica da je on imao kvalitetu pravog prijatelja. Kada je Puki nekome bio prijatelj, taj je uistinu bio privilegiran jer mu je bio odan, vjeran i iskren. Nas dvojica smo zapravo slični, imamo tu odgovornost da svojim radom informiramo ljude, činimo ih radosnima ili tužnima. On je imao svu plemenitost svoga poziva.

Moje prijateljstvo s Ivom Pukanićem počelo je prije 30 godina. Ja sam dok je još bio samo fotograf kod njega primijetio osobitu nadarenost i talent novinara, što je on na kraju i postao. Mislim da nije ostavio nikoga indiferentnim. Njega se voljelo, ali kako je bio pravi, čistokrvni novinar, njega se i mrzilo jer se nije ustručavao napisati sve ono što je smatrao odgovornošću prema širokoj publici. Ta vrsta kvalitete pripada samo hrabrima, a on je bio nadasve hrabar, čak i ludo hrabar. Nije se libio kritizirati bilo koga, ali o tome je suvišno govoriti jer je to, manje-više, svima poznato. Strahovito me uzdrmala ta vijest i mislim da odlaskom Pukanića, htjeli mi to ili ne, ostaje jedna vitalna praznina u hrvatskom društvu. Neka ti je laka hrvatska gruda, dragi moj Puki!

Čedo Komljenović-fotograf i biznismen

U REDAKCIJI u srpnju 2003. s Nacionalom u kojem je objavljen intervju s Antom GotovinomZnam ga otkako je bio klinac, student zaljubljen u fotografiranje. Tako smo i počeli razgovarati, ja sam mu dao nekoliko savjeta, a on je bio promućuran i bistar. Volio je i pisati. Novinarstvo je bilo njegov život, a za taj poziv imao je tri važne stvari: obrazovanje, kulturu i ljubav. Bio je veliki vizionar i ostvario sve što je naumio, ali uvijek je rado primio savjet i ideju, volio je naučiti nešto novo.

Anto Đapić-predsjednik HSP-aNA PROMOCIJI Osijek Newsa u Osijeku 2005.Prije svega želim izraziti najdublju sućut obitelji Ive Pukanića i redakciji Nacionala. Vjerujem da će se svi suglasiti kada kažem da su njegove glavne novinarske odlike bile britkost i žustrina. U svojim se kolumnama nije libio snažno kritizirati sve s čime se nije slagao, ali bio je fer i pohvalio bi one za koje je smatrao da dobro rade. Bez obzira slagali se s njegovim mišljenjem ili ne, morali ste cijeniti takvo beskompromisno ponašanje.
Susreli smo se desetak puta, bio je elokventan i duhovit, ali nikada ne bi gubio onu novinarsku crtu u sebi, stalno je tražio nove informacije. S druge strane, nije zloupotrebljavao podatke do kojih je dolazio i u njega ste se mogli pouzdati. Prvi naš kontakt je bio telefonski, negdje krajem 1995., nazvao me i zatražio intervju za Nacional. Upoznali smo se nekoliko mjeseci kasnije, a u posljednje vrijeme smo surađivali u projektima “Top stipendija“ i Osijek News. Bila su to vrlo ugodna druženja.

Zdeslav Barač-predsjednik Hrvatskog odbojkaškog saveza

BARAČ i njegov intervju s američkim zapovjednikom oklopne divizije iz 1996., drugog broja NacionalaČuo sam se s njim u srijedu predvečer. Bio sam u društvu s prijateljem, motoristom i sjetio sam se da je Puki zaljubljenik u motore pa sam ga nazvao. Nisam bio u Zagrebu pa smo se dogovorili da se nađemo za dva dana, u petak. Trebali smo razgovarati o nastavku kampanje za promociju ženske Hrvatske odbojkaške reprezentacije, koju je on i pokrenuo. Kalendar s odbojkašicama bio je njegova ideja koju smo trebali sprovesti do kraja. Sutradan sam putovao za Zagreb. Bio sam na aerodromu u Zürichu, čekao sam let, kad me nazvala prijateljica i javila mi kako je na izvanrednim vijestima na televiziji čula da je došlo do eksplozije autobombe ispred zgrade Nacionala i da je Puki stradao. Šokirao sam se. Imam svega trojicu najboljih prijatelja u životu, a on je među njima. Iako je bilo perioda kad se ne bismo redovito čuli ili vidjeli, kad god bih mu se javio, kad god mi je nešto trebalo, on bi s punim žarom pokušao pomoći, dati savjet. Volio je dijeliti savjete i svoja razmišljanja s drugima, bio je mi je golemi oslonac u životu. Znamo se još iz studentskih dana, studirali smo politologiju, bili smo ista generacija pa smo zajedno prošli kroz cijeli studij. On je bio jedan od najboljih studenata generacije. Diplomirao je u rekordnom roku. Bio je izrazito veseo i malo luckast tip, ali pošten i uvijek spreman svima pomoći – bilo šalabahterima ili prepričavanjem ispitnih pitanja i iskustava. Uvijek je bio vrlo radoznao, puno toga je privlačilo njegovu pozornost, ali jako se dobro sjećam kako ništa nije moglo odvući njegovu pozornost sa samog studija. U sve četiri godine nije pao nijedan ispit. Bila je samo jedna anegdota s profesorom Posavcem. Postavio mu je pitanje: “Profesore, koji su vam favoriti među filozofima?” On mu je odgovorio kako ne može govoriti o favoritima, ali kako voli čitati Habermasa, Hegela i još neke druge i pitao ga koji su njegovi favoriti, a Puki je na to odgovorio da je njegov favorit Mick Jagger. Nakon toga je četiri puta izlazio na usmeni ispit kod profesora Posavca.

Još od studentskih dana bio je izvanredno snalažljiva, lucidna i uporna osoba. Kada bi si nešto zacrtao u glavi, moralo je tako biti. Sjećam je kako je nakon odluke tadašnjeg predsjednika Amerike Billa Clintona da pošalje američke snage u mirovnu misiju u Bosnu i Hercegovinu Puki sebi zacrtao da ja napravim jedan intervju. Bio sam tada u Njemačkoj, nazvao me i rekao mi da je u mojoj blizini baza prve američke oklopne divizije, da odem tamo i da s kapetanom te divizije napravim intervju. Pitao sam ga što da ja njega pitam, a on mi je odgovorio da ga pitam sve što me zanima. Ja sam mu na to rekao: “Ali Puki, mene od tih stvari ništa ne zanima, nemam nijedno pitanje u glavi. Međutim, on je meni dao zadatak i to je bilo to. Cijelu sam noć mozgao o tom intervjuu. Ujutro me nazvao Nacionalov novinar, ekspert za naoružanje i vojne tehnike. Malo me izbrifirao i ja sam taj intervju napravio, sjeo u auto i to odnio u Zagreb. Intervju je objavljen u drugom broju Nacionala pod mojim imenom. Kad je imao ideju Puki nije štedio nikoga, a ni sebe, da bi ideju i realizirao.

Dragan Primorac-ministar znanosti

NASMIJANI na 'Top stipendiji za Top studente' 2007Ivo je zaista bio osebujna osoba. Tijekom pet godina izgradili smo odnos koji je nadišao samo novinarsku suradnju. Izrazito dobro smo se slagali te smo s neopisivom lakoćom realizirali sve zajedničke projekte poput Top stipendije za top studente.
Ivo nije priznavao riječ ne mogu i upravo je to razlog uspjeha njegovih brojnih projekata. Njegov novinarski rad nikoga nije ostavio ravnodušnim a njegovi tekstovi i rasprave koje je otvarao obogaćivale su novinarstvo Hrvatske, prezentirajući različita stajališta i poglede. Osobno sam volio čitati njegove tekstove, slušati njegove komentare i uživao sam u njegovom društvu.
Bio je duhovit, jako inteligentan i originalan te sam siguran kako hrvatski medijski prostor bez Ive više nikada neće biti isti. No također sam siguran sam kako će projekti koje je pokrenuo kao što su Top stipendije i Visoka novinarska škola nastaviti živjeti a dok oni traju živjet će i Iv

Zvonimir Šostar-pročelnik za zdravstvo Grada ZagrebaNA DOBROTVORNOJ UTAKMICI 'Generacija 92. Barcelona-Max Bears Croatia' s Ivom Jelušićem, Ivanom Šukerom i Zvonimirom Šostarom 2007.'Ovo što se desilo je monstruozno. Bio sam na sastanku u Dvercima, otišao sam doma i nisam više ništa mogao raditi, nakon što sam čuo. Mi koji smo bili njegovi istinski prijatelji, a ne farizeji koji su ga do jučer napadali, moramo pomoći njegovoj Sari. On je moj Turopoljac, znamo se jako dugo, više se niti ne sjećam kad i kako smo se upoznali. Pamtim samo da mi je uvijek bio veliki prijatelj. Nikad u našim kontaktima, razgovorima nije bilo zamjeranja. Savjetovali smo se i pomagali jedan drugome, kad god smo mogli. On mi je dao i nadimak Šoki. Uvijek me tako zvao.
Nikad ga nisam doživljavao kao novinara, samo kao prijatelja. Puno smo pričali o ovome što se događalo u posljednjih godinu dana. O problemima s njegovom suprugom, o njegovoj Sari koja je bila njegov ponos. Čak su me optuživali da sam namještao nešto da njegova supruga bude odvedena u bolnicu što je upravo nevjerojatno. S druge strane, kad su mene najviše napadali Ivo mi je davao savjete. Čovjek se u takvim situacijama teško sam snalazi, a on je bio uz mene.'

Toni Kukoč-bivši košarkašSa službenom loptom s OI u Barceloni 1992., koja ima potpise svih igrača i treneraZadnji put vidjeli smo se i popričali na večeri prošle godine kad je organizirao humanitarnu košarkašku utakmicu za udrugu Krijesnica u Košarkaškom centru Dražen Petrović gdje je uz pomoć NCL Media Grupe i njegova časopisa Superkošarka okupljena cijela olimpijska košarkaška reprezentacija Hrvatske 15 godina nakon što smo na Olimpijskim igrama u Barceloni osvojili srebro. Nema mnogo ljudi kao što je Ivo Pukanić, jer kad netko troši svoje vrijeme i novac za pomoć djeci oboljeloj od malignih bolesti, to može biti samo dobra osoba. Nažalost, dobre ljude sebi obično uzme Bog.

Radimir Čačić-predsjednik HNS-a

'S PUNO strasti bi se anagažirao za nešto što bi smatrao dobrim, toliko da bi podmetnuo leđa'Pukija sam upoznao početkom 90-ih i oduvijek sam ga smatrao pozitivnim likom. Često smo se čuli, a znali smo povremeno i skupa otići na ćevape u njegovu omiljenu krčmu u Maksimiru. Bila mi je posebno simpatična ta njegova direktnost i otvorenost, te spremnost da se s puno strasti angažira za nešto što on smatra dobrim, toliko da podmetne leđa - što novinarima nije baš uobičajena osobina. Oduševljavala me njegova pozitivna energija i ljubav prema životu, ali i što je njegov smjer djelovanja oduvijek bio snažno na tragu dovođenja Hrvatske na europsku razinu. Zbog svega toga, ovo što se dogodilo potpuna je strahota. Naravno da je on u svom poslu morao komunicirati sa svakakvim ljudima kako bi došao do raznih informacija, koje su stvarno najčešće bile u skladu sa svojevremenim sloganom lista koji je otprilike glasio: Čitajte Nacional da saznate istinu. To je često bilo točno, a da bi se to realiziralo - pogotovo u vremenu pritisaka raznih vrsta u vrijeme tadašnje političke autokracije i poludiktature, ali i u nekim drugim vremenima, koja su i sad prisutna - trebalo je biti iznimno spretan. Otkad je Globus počeo sve više ulaziti u mrežu vlasti i prestajao biti korektiv, Nacional je sve više rastao. Medijsko tržište gotovo da je monopol, odnosno duopol, a s tek nekoliko jakih oglašivača koji su politički povezani. Trebalo je imati hrabrosti i energije na tom se tržištu boriti, ali i sposobnosti da se neke stvari prepoznaju i kažu. Puki je pritom nesumnjivo morao saznati stvari koje su za mnoge opasne te se zamjeriti mnogima. To je možda povezano s privatnim problemima, u kojima se nedavno našao. Ne sjećam se da je ikad bio tako snažno potresen.

Davor Štern-konzultant

'BIO je spreman mijenjati stavove'O Ivi Pukaniću imao sam iznimno dobro mišljenje. Najviše sam cijenio njegovu hrabrost, jer neke stvari o kojima je pisao ja ne bih bio napisao. Nisam se uvijek slagao s njegovim stavovima, ali kod njega je jako dobro bilo to što je uvijek bio spreman čuti i drugu stranu - što je velika rijetkost. Jako je volio Hrvatsku, i sve što je radio, radio je s dubokim uvjerenjem da čini dobro za ovu zemlju. Bio je odličan lider, vodio je dobro novine i izgarao za svaki broj. Istovremeno je bio spreman revidirati stavove, i to u novinama, što je rijetka odlika novinara. Upoznao sam ga u Zagrebu, na cesti, vjerojatno ispred nekog kafića. Uglavnom smo bili u društvu u kojem je uvijek prihvaćao diskusiju. Bio je strašno znatiželjan. Nije bio površan, uvijek je htio znati što više o onome o čemu piše i često me ispitivao o stvarima iz energetike. Jasno da je znao doći i do informacija koje nisu bile uvijek ispravne, ali njegova velika odlika bila je i ta što je to znao sintetizirati; vidljivo je mijenjao stav.

To je odlika jer je jako loše kad je netko tvrdoglav i kad ne prihvaća drugo mišljenje, pogotovo u novinarstvu. Jasno da je kao novinar morao razgovarati sa svima; i s dobrim dečkima i s lošima. Jedino je tako mogao dobiti cjelovitu sliku o onome o čemu piše. Uvijek sam bio za slobodu medija, ali medija koji će biti otvoreni i za moju stranu - a Nacional je bio takav. Nije uvijek pozitivno pisao o meni. Ali kad sam nakon jednog takvog članka razgovarao s njim, u kasnijim brojevima vidio sam da je moja istina dolazila do izražaja. Radilo se o negativnom članku nakon mog odlaska s čela Ine, koji je bio naručen od mog nasljednika. Iz kasnijeg pisanja vidio sam da se shvaćalo o čemu se radi i da je taj stav revidiran. Nacional je gospodarski subjekt i mora živjeti od reklama. A ako negativno pišete o velikom oglašivaču, on neće biti benevolentan prema vama. Ali baš taj dio kod Ive nisam osjetio, on nije pretvorio Nacional u bilten određenih krugova i interesa.

Nela Vlašić-komentatorica Novog lista

'NOVINARI se trebaju konsolidirati, a ne se dijeliti kao kad je bila riječ o Pukaniću'Mislim da je premlaćivanje Dušana Miljuša i likvidacija Ive Pukanića udar kriminalnog miljea na društvo u cjelini, znači, ne samo na novinare, urednike i vlasnike. Kriminal je na žalost ušao u sve pore društva još u vrijeme Domovinskog rata, kada državni dužnosnici nisu prezali ni od prljavog mafijaškog kapitala za nabavu oružja. Danas ti isti ljudi taj isti kapital uzvraćaju zločinom na pokušaj razvrgavanja tog braka mafije i države, sazdanog na vrlo klimavim nogama. Po meni valja dati i kroz medije podršku novim ljudima u policiji i pravosuđu, koji nakon ove zadnje, brutalne likvidacije kolege Ive Pukanića žele vratiti mir na ulice naših gradova. Strašno mi je žao što je ta odlučna akcija morala uslijediti tek nakon gubitka dvaju života - Ivane Hodak i kolege Ive Pukanića. Ako bilo koja smrt može imati smisla, onda neka ovoj posljednjoj brutalnoj egzekuciji smisao da odluka da se učini sve da više ni jedno ubojstvo u Hrvatskoj ne ostane nerazjašnjeno. Nadam se da ćemo i mi unutar Hrvatskog novinarskog društva i novinarske profesije pronaći snage da se konsolidiramo i da se ne dijelimo, kao što smo se dijelili kad je bila riječ o Ivi Pukaniću, na one koji ne odobravaju njegov način i stil pisanja i rada i na one koji su na njegovoj strani.

Dušan Džamonja-kiparSinu Karli i Dušana Džamonju snimio je Ivo PukanićIvo Pukanić je bio moj prijatelj i kada sam čuo tragičnu vijest o njegovu ubojstvu, u prvi mah uopće nisam shvatio što govore. To je za mene bilo toliko šokantno da nisam mogao povjerovati da je to istina. Šok je doživjela i cijela Hrvatska, svi njegovi prijatelji i suradnici, što se vidi po reakcijama svih građana. Riječima je teško opisati gubitak koji osjećamo zbog njegova odlaska. Ivo je bio jedan od najboljih novinara Hrvatske, a njegova najveća kvaliteta, koja ga je i stajala života, bila je njegova hrabrost. Bio je nevjerojatno hrabar, otvoren, direktan i beskompromisan. Nadam se da će njegov Nacional preživjeti taj neopisivi gubitak. Želim cijeloj ekipi puno hrabrosti i snage.

Goran Milić-novinar

'Nije mogao vjerovati da javnost ne može prihvatiti pokušaj atentata kao istinit'Vijest o atentatu na Ivu Pukanića primio sam kao najstrašniju vijest. Zadnji put vidjeli smo se u svibnju u avionu za Cannes, samo nekoliko dana nakon pokušaja atentata na njega u Ilici. Bio je jako uznemiren i nije mogao vjerovati da javnost ne može prihvatiti taj pokušaj atentata na njega kao istinit. Objašnjavao mi je da je situacija čista kao suza i da je strašno što javnost misli da je to izmišljotina. Djelovao je rastrojeno, kao uplašen čovjek. Strašno je i to što je ovo bila treća autobomba na trećeg novinara. Kad bi se tražio rukopis tog tipa zločina, lako bi se mogle pronaći sličnosti u sva tri slučaja.

Goran Ogurlić-glavni urednik Večernjeg lista

'Ivo Pukanić je žrtva policije i države, koji su ga mogli zaštititiS ovim ubojstvom država je pokazala koliko je nemoćna. Dodatno je zastrašujuće to što je Pukanić nekoliko mjeseci prije slao poruke javnosti i policiji o pokušanom atentatu, no policija je to njemu potvrđivala, ali medijima i javnosti nije davala vjerodostojne informacije. Ivo Pukanić je žrtva policije i države, koji su ga mogli zaštititi. S obzirom na to u kojem je smjeru išla i na koji se način vodila istraga o pokušaju atentata na Pukanića u travnju ove godine, smatramo da je Ivo Pukanić žrtva nesposobnosti policije i države, koji su ga trebali zaštititi.

Pokušaj ubojstva prije nekoliko mjeseci bilo je jasno upozorenje i čudo je da je on to preživio. S obzirom na to što se dogodilo u četvrtak navečer, činjenica da je Pukanić izišao van iz zgrade bez ikakve zaštite praktički je poražavajući dokaz nesposobnosti države da zaštiti svoje građane i ljude za koje pouzdano zna da žive pod realnom prijetnjom. Naime, mi novinari često smo izloženi prijetnjama telefonom i e-mailovima zbog nekog teksta, no u slučaju Ive Pukanića to nije bilo tako. On je zadnjih šest mjeseci živio pod konstantnom prijetnjom ugroze njegova života. I on je to konstantno govorio.

Međutim, država, policija, Državno odvjetništvo i istražni organi nisu na to reagirali i nisu zaštitili njegov život. Na neki način oni su suodgovorni za to što se dogodilo. Nedvojbeno je da je Nacional pod vodstvom Ive Pukanića otkrio velik broj afera i da se kroz te tekstove zamjerio nekim ljudima. To je bio dodatni razlog zbog kojeg je trebao imati posebnu zaštitu policije, ili drugih organa, primjerice, tajnih službi, koji su trebali znati da je on potencijalna meta. Nije samo riječ o tome da je Pukanić prvi novinar koji je ubijen u Hrvatskoj, nego je on bio i izdavač, pripadnik establišmenta, koji funkcionira u javnom prostoru i koji je u tom javnom prostoru učinio mnogo toga dobroga, upozorio na puno problematičnih stvari u ovom društvu i društvo ga je zbog toga moralo zaštititi, to je bila obaveza društva. Na žalost, ovo društvo je poslalo poruku da doista više nitko nije siguran u ovoj državi. Pitanje je u kojem će smjeru to ići dalje. Po nama, to je udarac u temelje demokratskog društva.

Stefan Lupino-fotograf

Lupina s djecom snimio je Ivo Pukanić ispred Nacionala u srpnju ove godine; sin Martin se pojavio na naslovnici prvog broja Nacionala u majčinu trbuhuPukija sam upoznao po povratku iz Amerike. On je tada bio urednik u Globusu, a ja sam počeo raditi kao fotograf. Zajedno smo išli na intervjue. Sjećam se situacije kad smo zajedno radili intervju s Ivanom Vrdoljak Vannom. Taj je razgovor, po mom mišljenju, bio avangarda za ono vrijeme. Mislim da sam ja jedini fotograf kojemu je dopustio da fotografira u njegovu studiju u Velikoj Gorici. Uvijek je volio neobične stvari, i bio je jedan od rijetkih koji me je mogao nagovoriti na neke stvari, bio je ekscentrik, pomalo luckast. Govorio bi mi: “Lupino, ti i ja jedini znamo kako treba fotografirati žene.” Nagovorio me je da za prvi broj Nacionala fotografiram sasvim golu svoju bivšu suprugu koja je tada bila trudna. Govorio mi je, “Hajde to je super, to ti je priča kao s Demi Moore”. Na kraju mi je bilo drago iako sam se isprva malo protivio. Također, drago mi je što je upravo on, u Nacionalu u velikom članku, prvi objavio moje fotografije djece s Downovim sindromom.

Neven Barač-bivši bankar

Barač i Pukanić pozdravljaju s klupe u parku 2004.Eksplozija koja je ubila Ivu Pukanića odjeknula je u cijeloj Hrvatskoj i izvan njenih granica. Ubijen je novinar, poslovni čovjek, roditelj, sin, i to u demokratskoj zemlji slobodnih građana. Njegova smrt znači gubitak za sve one u Hrvatskoj koji žele društvo čisto od negativnosti i koji se bore za bolje društvo. Upoznao sam ga još dok je radio u Globusu, napravio je intervju sa mnom. Kasnije, kada je kao mlad, ambiciozan, marljiv i bistar čovjek, pun entuzijazma pokretao Nacional, tražio je da se nađemo. Vidjelo se da vjeruje u taj projekt, bio je uvjeren da će uspjeti. Pitao me jesam li ja osobno ili Dubrovačka banka zainteresirani za vlasnički ulazak u Nacional. Međutim, mi nismo imali interes za ulazak u medijski projekt. No on je sa svojom ekipom pokrenuo Nacional, a u prvom broju je po svaku cijenu želio imati intervju s Mladenom Naletilićem Tutom.

Nije znao kako da dođe do njega pa je nazvao mene i ja sam mu preko Brune Stojića pomogao. Bio sam prisutan tijekom tog intervjua. Naravno ne tijekom razgovora, ali bio sam tamo. Poslije toga, on me često zvao da me pita za razna zbivanja u sferi bankarstva i ekonomije. O tome smo često diskutirali, objašnjavao sam mu pojedine stvari. Iz mjeseca u mjesec bili smo u kontaktu, a ja sam redovito pratio o čemu Nacional piše. Živio sam tada u Dubrovniku. Godine 1998. smijenjen sam s mjesta predsjednika uprave Dubrovačke banke. Moj sin Zdeslav, koji je bio dobar školski prijatelj s Pukijem, nagovorio me je da se sastanem s Pukijem i da mu ispričam cijelu priču. Našli smo se i on je djelovao dosta zaprepašteno kada me je pitao što se tamo u stvari događa, zašto sam smijenjen. Pokušao sam mu objasniti o čemu se tu stvarno radi, kako se živjelo u Dubrovačkoj banci. Kad je čuo cijelu priču, inzistirao je na tome da se objavi. Iskreno, nisam bio oduševljen tom idejom, znao sam da će nakon toga uslijediti problemi za mene, ali on je bio vrlo uporan.

Kako je i inače bio uporan, tako je i mene nagovarao i objašnjavao mi da je potrebno izvijestiti javnost o toj priči. Na kraju sam popustio i dao intervju. Pukanić je tada, u razgovoru koji je trajao vrlo dugo, u kojem sam mu objasnio sve o uvjetima u kojima se živi i radi u Dubrovačkoj banci, duboko zašao u cijelu problematiku. Taj intervju je objavljen 1. travnja, a ja sam dva dana kasnije uhićen. Nakon toga je uslijedila serija članaka s tom temom, raspredale su se priče kojima je bio cilj da minoriziraju problem i priču koju je iznio Nacional prikažu kao Pukijev prijateljski dug prema meni kao navodnom vlasniku Nacionala. To je bila apsolutna neistina i to se kasnije saznalo i dokazalo.

On je tada, kao i kasnije, pokazao da je pošten i hrabar čovjek. Volio je i cijenio prijatelje, nikad ih nije napuštao, osobito kad su se našli u nevoljama. Često se radi prijatelja izlagao i neugodnostima. Ovo što se dogodilo pokazuje da je Ivo Pukanić postao ozbiljna prijetnja neprijateljima ovog društva i bitan faktor u njihovu raskrinkavanju. Ti su procijenili da se više ne mogu nositi s njim i da obične podvale više ne pomažu te da im više ne pomaže proglašavanje Pukanića kontroverznom ličnošću pa su ga morali ukloniti. Duboko vjerujem da će on dobiti puno priznanje i satisfakciju tek u vremenu koje dolazi bez utjecaja onih kojima nije odgovaralo ono o čemu je pisao. Mi svi ćemo ostati siromašniji za sve one stvari koje nećemo saznati jer neće biti Pukija da nam ih kaže.

Ratko Maček-bivši glasnogovornik Vlade

Kad je Maček bio glasnogovornik Vlade, često su se sretaliPuki i ja voljeli smo se na poseban način, a da pritom nikad nismo prešli granice ni mojeg ni njegova posla. Volio sam to veliko dijete u njemu i njegovu fascinaciju novim igračkama poput PlayStationa, iPhonea ili tragičnog Lexusa. Bilo je to prijateljstvo kakvo bih kao iskustvo poželio svakome. Bili bi bolji ljudi. Prijatelju, čuvat ćemo tvoje strahove, ljubavi i želje. Čuvaj nam bolja mjesta tamo gore.

Zoran Milanović-predsjednik SDP-a

'Sjećat ću ga se kao znatiželjnog i dinamičnog čovjeka'Ivo Pukanić je bio jedan od glavnih hrvatskih izdavača, i u poslovnom i u sadržajnom smislu. Često je razotkrivao probleme u društvu, i u tome je bio dinamičan i uspješan. Nas dvojica smo se upoznali relativno nedavno i na početku smo komunicirali prilično intenzivno. Kasnije su se naši kontakti prorijedili, a bilo je i određenih nesporazuma. No, što bilo da bilo, Pukanićevom smrću hrvatska medijska scena je bitno osiromašena. Sjećat ću ga se kao čovjeka koji je bio znatiželjan, inteligentan, dinamičan, a ponekad i pomalo neobuzdan.

Plinio Cuccurin-član uprave Adrisa

Na otvaranju nove tvornice TDR-a 2007.Pukija sam upoznao u vrijeme procesa oko stečaja Tiska početkom 2000. godine. Bio je osebujna i posebna osoba, uvijek neposredan i radoznao, uvijek pun informacija i spreman za razgovore. U tom razdoblju znao je dosta pisati i o našoj tvrtki, prilikom čega nam je znao i nanijeti štetu, ali zahvaljujući njegovoj neposrednosti kroz taj smo odnos ipak kao osobe stvorili jako korektan odnos u radu. Bio je jedan od novinara koji je u masu slučajeva dokazao da je hrabar, objavljujući i pišući o temama o kojima se drugi nisu usuđivali pisati.

Željko Šelendić-zagrebački poduzetnik

Upoznao sam Pukija ranih 90-ih, kad je došao k meni fotografirati restauraciju ‘Ban Jelačić’. Jako ga je zanimalo kako se to radi, sve je htio znati, sve pitao, jer je njegov otac metalne struke kao i ja. Šalili smo se da ću ga naučiti, ako on nauči mene fotografirati. Često smo se družili, bilo je to jedno prijateljstvo u kojem nas je povezivala i ljubav prema ovom gradu. Znali smo često pričati kajkavski, s tim da je njegov naglasak bio turopoljski, a moj prigorski - u našoj spiki mnogi nas ne bi ni razumjeli. Bio je komunikativan, interesantan, dobro informiran i dobrodošao u svakom društvu. Bio je čeličnog karaktera, uporan, ali odan prijatelj. Imao je svoju viziju od koje nije nikad odustajao, bio je pravi novinar europskog kalibra. Obožavao je kćer Saru, i uvijek je govorio da će biti veći novinar od njega, i želio je da bude ponosna na svog tatu. Kod njega je bilo simpatično što bi, kad god bi nešto ispalo onako kako je predviđao - a to je bilo često - išao okolo gestikulirajući i govoreći: ‘Jesam ti rekao!’ Ni sam ne bi vjerovao da je bio u pravu. Teško je povjerovati da se ovo dogodilo, jako sam potresen. Slučajno sam se zatekao u Vlaškoj i mislio da je opet neka gužva zbog navijača i utakmice, ali policija je tamo išla radi njega. Njegovim odlaskom izgubili smo velikog novinara, ali i prijatelja.”

William Montgomery-bivši ambasador SAD-a u Hrvatskoj

U redakciji Nacionala ispred njihove uokvirene fotografijeKada sam 1998. godine kao američki veleposlanik došao u Zagreb, jedan od najvažnijih zadataka bio mi je pomoć i podrška nezavisnim medijima. Organizirao sam brojne edukacijske programe koje je sponzorirala američka vlada, tehnička savjetovanja putem američkih privatnih organizacija te poticao političku pomoć njihovim legalnim aktivnostima. Tako sam upoznao glavnog urednika i pogonsku snagu tjednika Nacional Ivu Pukanića. Njegov je magazin bio jedan od onih koje smo podupirali savjetima o marketingu, podizanju web portala i administraciji. Gospodin Pukanić za mene je, kao i za većinu Hrvatske, vrlo brzo postao jednostavno Puki.

Frank Sinatra ima slavnu pjesmu “My way”. Ta je pjesma napisana baš za Pukija. Bio je veći od života - s jedne strane bio je najbolji istraživački novinar u cijeloj regiji, a s druge, netko tko je bio sklon stvaranju neprijatelja, možda i češće nego prijatelja. Apsolutno odan prijateljima, nemilosrdan prema neprijateljima i neustrašiv u svom poslu. Kao novinar i urednik ustrajao je u iskazivanju bijesa prema neprijateljski nastrojenoj vlasti, unatoč brojnim javnim optuživanjima, nebrojenim prijetnjama njegovu životu, kao i privatnim problemima koje su njegovi neprijatelji, na svoju veliku sramotu, sa zadovoljstvom napuhavali i objavljivali u medijima. Znao je i prihvaćao opasnosti svoga posla i usprkos tome nastavljao dalje ne osvrćući se. Tijekom 1999. godine niz njegovih izvještaja o korupciji i neuspjesima, koji su bili svojstveni tadašnjoj hrvatskoj vlasti, bili su pronicljivi i točni. Imao je nevjerojatno puno izvora informacija, a svojim je radom poticao i podržavao demokratske promjene u Hrvatskoj. Pomogao je da se stvori bitan element svake prave demokracije: nezavisni medij sposoban pozvati vlast na svođenje računa i opravdavanje svojih radnji.

Je li povremeno radio greške? Naravno da jest. Je li znao pretjerati u napadima? Apsolutno. Je li ponekad izluđivao i najbolje prijatelje? Da, jest. Ali zbog svih tih ljudskih grešaka i mana bio je još veći. Imao je želju za životom koja je bila zarazna. I kada ga se prisjetim, imao je točno takav i osmijeh. Sjećam se naših brojnih teniskih mečeva i žara kojim smo obojica igrali, odlučni da pobijedimo. Nismo dopuštali suparniku da zaboravi na rezultat mjesecima kasnije. Do samog kraja smo ostali prijatelji i suradnici, dijelili istu strast prema politici i jednostavno održavali prijateljstvo.
Puki je u svojoj karijeri postigao puno i za sobom će ostaviti prazninu koju nitko neće moći popuniti. Možda je njegov posljednji poklon Hrvatskoj upravo njegovo pogubljenje. Nadam se da će grozota ovog čina i sve implikacije koje ima za Hrvatsku biti alarm koji će probuditi vlast. Jako će mi nedostajati moj prijatelj Puki. Nedostajat će i Hrvatskoj. Svijet je bio puno zanimljivije mjesto s njim.

Joško Paladino-šef neurokirurgije KBC-a Rebro

'Bio je jedan od rijetkih koji je pogodio zanimanje, rođeni novinar'Ne mogu se točno sjetiti kad smo se upoznali, ali vjerojatno je nekom trebalo napraviti nekakvu operaciju. Nastavili smo se viđati zahvaljujući zajedničkim prijateljima, na nekakvim feštama, rođendanima, Novim godinama. To je bio takav oblik druženja da smo mogli jedan drugoga u bilo koje doba nazvati za bilo kakvu pomoć, kad god bi se činilo potrebnim i važnim. Ovo nije kurtoazija za nekoga koga više nema s nama i o kome treba reći sve najbolje, ali ovo osjećam, i to moram reći: smatram da se čovjek rodi s nekim odrednicama koje ga vode dalje te s određenim sposobnostima za ono što želi raditi. Za njega smatram da je jedan od rijetkih ljudi koji su pogodili svoje zanimanje i rade ono za što su se rodili. On je zaista imao duh, snagu i volju da sve svoje talente usmjeri u probitak svog posla i mislim da je bio za njega iznimno osposobljen. Imao je nevjerojatan duh čovjeka koji je mogao kritički sagledati stvari i ljude oko sebe, mogao se izdići iznad situacije i vidjeti strateške siluete nekih pitanja globalnih razmjera, a isto tako mogao se baviti detaljima nekog problema, ući u tehnološke performance nekog pitanja ili razlagati pojedine segmente priče. Znao je prenijeti informaciju, za što je trebao najprije ući u nju i to je radio na izvanredan način.

Mnogi ljudi ovog časa ispunjavaju kriterije da budu novinari, a to su širina naobrazbe, pismenost u prenošenju željene informacije i slično, ali on je sve to objedinjavao s još jednom osobinom, a to je iznimna hrabrost. Teško je pronaći nekoga tko je kolekcionirao u svojoj glavi toliko osobina. Ističem, ne glorificiram ga. Ali čini mi se da je uz znanje i mogućnost imao izraženu osobinu - hrabrost, ne samo da se nije bojao nešto objaviti, nego se nije suzdržavao ni bilo kome nešto reći. Bojim se da mu je upravo to zapravo odredilo životnu sudbinu. A takav je bio prema svima: nije radio razliku među ljudima i jednako se ponašao i prema doktorima, i prema političarima, i prema biznismenima i prema čistačicama. Zato smatram da ćemo svi skupa osjetiti veliki gubitak takve osobe. Pritom ne govorim o čovjeku čiji je život prekinut, ocu ili sinu, govorim o hrvatskom društvu, medijskom prostoru, nama koji čitamo ili onima koji gledaju vijesti što ih novinari prenose. Mogao se on nekomu sviđati ili ne, ali mi smo svi jako puno izgubili odlaskom ovakvoga čovjeka. Nama, kojima je bio drag, taj je gubitak puno, puno veći, ali gubitak je za sve, i toga svi moraju biti svjesni.”

Ljubo Jurčić-političar

Na božićnom domjenku u Visokoj novinarskoj školi 2007.Gledajući sve što je radio, za mene je Ivo Pukanić bio više od novinara ili urednika. Za njega nisu postojale tabu teme, a više je od bilo kojeg drugog hrvatskog novinara otvarao i najosjetljivija pitanja. Vidjelo se da je izbliza pratio stvaranje i nastanak samostalne Hrvatske te pritom osobno upoznao doslovno sve relevantne javne osobe. Očito je znao previše i zato je platio životom. U privatnom pogledu bili smo “na ti” i susretali se nekoliko puta godišnje. Pričali bismo o novijoj hrvatskoj državi i situaciji koja vlada. Iz njega je izbijala energija i želja da pokuša promijeniti stvari, a rezultat te goleme energije bili su Nacional i druga NCL-ova izdanja, kao i Visoka novinarska škola. Volio sam te naše susrete, prilikom kojih bi Puki iznosio planove i ideje, a onda bih ja davao komentare.

Milivoj Pašiček-član agencije za elek. medije RH

'Zato što je znao previše o njima, zato je Puki otišao'Svoje prave prve korake u novinarstvu moj je Puki započeo kod mene u Vjesnikovoj press agenciji. Pamtit ću ga kao izvanrednog fotoreportera i kasnije reportera koji je i kao mlad čovjek uvijek želio hodati po nekom zidu opasnosti, boreći se za novi iskorak i pravdu. Kao svojevrsni pozitivni buntovnik predvodio je niz žurnalističkih akcija u tadašnjem tabloidu TOP, koje su se u to vrijeme činile nemogućim. Tako smo zahvaljujući Pukiju prvi objavili tadašnju svojevrsnu budnicu “Ružu Hrvatske” Prljavog kazališta. Kad je počela nestajati bivša država, Puki je došao s prijedlogom da budemo prvi koji će dobiti licencu za Miss Hrvatske - i uspjeli smo. Puki je volio život. A kakav je to život bez lijepih žena. Stoga se zalagao za pokretanje revije Erotika, koja je potom potukla sve rekorde u novinskoj nakladničkoj djelatnosti. Ambiciozan i energičan, uvijek je želio više i borio se da dokaže kako on nešto može drukčije i bolje od drugih. Sjećam se kako je govorio da će jednoga dana imati svoje novine u kojima ga nitko neće ograničavati. Nije se bojao nikog. Često sam ga znao upozoravati i govoriti mu - Puki, hajde stani malo. Znaš da si se očešao o mnoge. A on bi odgovarao - Ma, šefe, ne mogu mi ništa. Znam ja previše o njima. Ti si me učio da, kad pišem, uvijek zadržim 20 ili 30 posto za završni udarac. Zato što je znao previše, zato što je imao još mnogo o njima, zato je Puki otišao na tako strašan način.

Čedo Prodanović-odvjetnik

Iz Pukijeva fotoalbuma: Hrvoje Šarinić, Borislav Škegro, Mladen Vedriš i Čedo ProdanovićPukanića sam upznao krajem osamdesetih, kao tada mladog novinara i fotoreportera. Tada je to bilo poznanstvo, ali kasnije u vrijeme kada sam počeo zastupati Nacional u medijskim slučajevima, susretao sam ga mnogo češće. Pogotovo se to događalo u vrijeme Tuđmanova režima, kada se na Nacional išlo silnim sudskim tužbama protiv nakladnika i novinara kao strategija uništavanja lista, i to kroz diskreditaciju u profesionalno-moralnom smislu te kroz financijsko uništavanje. Tu dionicu, u vrijeme režima koji nismo pozdravljali ni on ni ja, on je odvezao apsolutno časno i hrabro. Nije se uopće osvrtao na prijetnje i neugodnosti i nastojanja da ga se ne samo medijski nego i fizički onemogući. Bio sam s njim kada su ga provodili na policiju, kada smo u Petrinjskoj ulici čekali da ga pozovu na razgovor i shvatili da s nama igraju psihološke igre.

Tada smo odlučili da oni to mogu igrati s nekim drugim te smo otišli iz policijske postaje. Nakon toga je počela potraga za njim, a mi smo sjedili u Petrinjskoj, u jednom kafiću, 20 metara od policijske postaje.
Kao osoba, Pukanić je bio izrazito bistar, komunikativan, odlučan, spretan, novinar s nervom za odabir prave teme, beskompromisni ulazak u temu, a, s druge strane, imao je nevjerojatnu sposobnost komunikacije sa svima. Njemu su prigovarali kako sa svima može biti prijatelj, ali on mi je mnogo puta rekao kako novinar nema prijatelja ili neprijatelja, samo izvore informacija, te da je on spreman sa svakim sjesti i porazgovarati da bi dobio informaciju jer je informacija sve u njegovu poslu. A u tome je bio odličan. Sudbina koja ga je zadesila je apsolutno tragična. Kada se govori o takvim situacijama, onda se govori apstraktno, ali ovdje se događa da odlaze ljudi s kojima ste dijelili neke trenutke. Pa ja sam u ponedjeljak s Pukanićem trebao biti na sudskoj raspravi. Još ne mogu vjerovati da se to dogodilo. Kao što je on te stvari u jednom trenutku shvaćao ozbiljno a u drugom ih je više-manje zanemarivao i uljuljkivao se u to da su to samo potencijalne opasnosti. Ali bio je takav kakav je bio, u prvom redu hrabar. I sada, kada se to dogodilo, onda shvaćate da se tome trebalo ozbiljnije pristupiti. Ne s njegove strane nego sa strane drugih.

Đurđa Adlešič-potpredsjednica Vlade

'Ivo upozorava i svojom smrću: pokazao je da nismo sigurni'Ivo Pukanić je bio novinar koji je znao zanat i imao je strast za tim zanatom. A imao je i golemu količinu hrab rosti, do ludila. Da se to ne zaboravi, podsjetit ću na sukobe koje je imao s Franjom Tuđmanom u devedesetima. Za to je tada trebalo puno hrabrosti. Žao mi je što nisam ozbiljno shvaćala kada je govorio o prijetnjama koje je primao. Vjerujem da je mnogima u Hrvatskoj žao što ga tada nisu ozbiljno shvaćali. E, sad, ako čuješ, Ivo, sorry... Njegovim odlaskom scena u Hrvatskoj definitivno se mijenja, jer će nedostajati netko takav. Mislim da će se to vrlo brzo vidjeti. Znam da je odgojio sjajne suradnike i da je imao odlične partnere, ali bojim se da će se jako osjetiti da ga nema. Kao što je za života upozoravao na neke stvari, Ivo upozorava i svojom smrću: pokazao je da nismo sigurni. Stresao je cijeli državni vrh. To je inače znao ponekad napraviti svojim člancima. I natjerao nas je za isti stol da shvatimo da građani u Hrvatskoj nisu sigurni. Pokušavamo sve učiniti da građani budu sigurni. Prema onome što znam, poduzimaju se ozbiljne mjere. Ivo Pukanić svojom nas je smrću natjerao na to.

Zdravko Mamić-izvršni dopredsjednik Dinama

Mamić i Pukanić: protivnici na tenisu sredinom devedesetihIvo i ja upoznali smo se prije dvadesetak godina kada je on radio kao fotograf. Sjećam se da sam tada bio u naponu snage, devedesetih godina bio sam suvlasnik i direktor Dinama, a on je bio ambiciozan mladi dečko koji je već tada pokazivao velike istraživačko-novinarske afinitete. Bio je jedan od kompletnijih, ako ne i najkompletnija istraživačko-novinarska faca. To kažem zato što je bio fotograf, novinar, istraživač i menadžer, a smatram ga začetnikom i provoditeljem najjačeg istraživačkog novinarstva u hrvatskim medijima. Nakon njegova preranog i nasilnog odlaska kao ostavština ostaje značenje istraživačkog novinarstva, koje mora biti potkrijepljeno, odnosno argumentirano novinarstvo, jer on je prvo sakupljao informacije da bi nakon toga udario kao rijetko tko.

Mislim da nas je najviše vezivalo to što je bio beskrajno šaljiv i duhovit, bio je pun života. Nevjerojatno je to koliko se u njemu spojilo sposobnosti. Znate, biti takav fotograf kao on, biti takav istraživač kao on, biti takav novinar, takav menadžer, biti takav biznismen, to je nešto posebno. Dobro, znao je biti težak i isključiv u svojim stavovima, ali ljudi su ga beskrajno voljeli. Ne znam koliko je lijepo to reći u ovom trenutku, ali ja sam mu znao reći, iako to nisam stvarno mislio, “Puki, ti nemaš nijednu vrlinu do koje držim, ali ja te obožavam.” Jednostavno smo ga svi voljeli. Bio je direktan, komunicirao je s najvećim autoritetima u Hrvatskoj i svijetu na neposredan način, kao da se sa svima pikulao u pijesku. Bio je apsolutno poseban.

Robert Ježić-vlasnik Diokija i Novog lista

'Rekao mi je: 'Robi, vidjet ćeš što znači biti vlasnik novina'. Sad shvaćam što je htio reći'U svojoj iskrenosti, hrabrosti i posebnosti, Puki je obilježio važan dio hrvatske medijske scene. Takvim ga barem ja doživljavam, bez obzira na to što se možda oko nekih stvari i nismo slagali. Ono što mi je ostalo zadnje od našeg razgovora od prije mjesec dana, u vezi s nekim profesionalnim stvarima, bilo je kad je rekao: ‘Robi, vidjet ćeš što znači biti vlasnik novina.’ Tada to možda i nisam shvaćao, ali mi sad pomalo postaje jasnije da je biti vlasnik novina posebna odgovornost, a pogotovo kad se uzme u obzir da su u njegovu slučaju to bile novine koje su u jednom razdoblju hrvatske povijesti odigrale vrlo značajnu ulogu. Puki je bio čovjek koji je cijenio iskrenost i prijateljstvo, i kako god ga možda netko doživljavao, imao