Puki je kupio najnoviji model motora marke Honda Rune; tek je posljednjih mjeseci otkrio svoju ljubav prema motorima i bio je jako ponosan što je bio jedan od rijetkih u Europi koji imaju taj modelNaš posljednji sastanak, nas ženskog dijela redakcije, s Ivom Pukanićem bio je šest sati prije njegova ubojstva. Pozvao nas je svoj ured na četvrtom katu zgrade u Vlaškoj 40, posjeo nas i rekao: “Cure najbolje ste u državi, molim vas, vi ste žene, vi imate emocije, imate to u sebi. Sve to prenesite u novine. Dajte ljudima priču koja će ih ganuti, nemojte biti grube, ali budite realne. Samo ispričajte priču.” Njegove posljednje riječi dale su nam, kao i uvijek do sada, vjetar u leđa, ali na žalost nije dočekao da to i ispunimo. Upravo zato pokušat ću ovaj tekst napisati prema njegovim uputama: emotivno, realno, bez patetike, onako kako bi on to volio. Mrzio je dramatiziranje, a sam je bio takav. Od svega je pravio dramu. Jednom je prilikom, vrativši se s Europskog nogometnog prvenstva shvatio da je nestalo šest plastičnih čaša iz kojih je na stadionu pio coca-colu i napravio je takav urnebes u redakciji da nismo znali bismo li se smijali ili pobjegli. Na kraju ih je fotograf ponovno kupio na polufinalnoj utakmici i donio mu ih. Puki je jednostavno sve morao imati sad i odmah, a uglavnom se radilo o sitnicama. Čast mi je da sam upravo ja dobila zadatak napisati tekst o Pukiju, ne o onome zašto ga više nema, nego o onome kakav je bio.  Zapravo, ovo je tekst svih nas koji radimo u NCL Media grupi.

S RODITELJIMA, majkom Dragicom i ocem MiomOstavio je prazninu koju će vrlo teško netko popuniti. Svi mi, koji već treći dan sjedimo u zgradi, imamo isti film u glavi. Stalno očekujemo da će Puki odjednom sići niz stepenice, s vrećicom štapića ili keksa i reći: “Daj, kaj vam je ljudi, kako je vama Bog lijepo dao. Sjedite tu i pijete kavu, dajte odite raditi novine.” Još uvijek zvone njegove omiljene rečenice fotografima koje su zvučala otprilike ovako: “Stari, to ti je sve u kurcu! Si ti gledao uopće kroz objektiv? Gle, ti si idiot! Reci mi točno novine u kojima bih ja mogao objaviti ovu tvoju pizdariju?” Gledam u njegov Hi-tech radni stol preko puta svojeg na kojem stoji plišani “The Dog”, njegovu kričastozelenu fotelju i mali tabure iste boje na kojem je petkom popodne, kad se razgovaralo o količini oglasa u broju, sjedila sadašnja direktorica marektinga i vodila s njim već standardan razgovor koji se završavao uvijek ovako: “Linda, daj me nemoj jebat uvijek!”

Na vjenčanju nećakinje Ivane Matić i Tristana KarasaPuki je psovao kao kočijaš i većina riječi mu je bila popraćena psovkama. Ali koliko god se to vama činilo čudnim, mi smo na to navikli. Psovke su mu pristajale, a mi smo ga zbog toga voljeli. Nekad je znao toliko pretjerati da bismo uz osmijeh samo kolutali očima. Uvijek ga je bila puna redakcija. Mahao je rukama, oponašao, bacao papire i urlao. Nasmijavao nas, brinuo se za nas, ispitivao kako smo, hvalio nas i davao podršku.    Imao je potrebu komentirati apsolutno sve što se događa, bilo nama, bilo njemu ili bilo kome drugom. U njemu je uvijek čučao novinar koji nije propuštao ni jednu informaciju. Sjećam se, jednom mi je prilikom zavrtio prstima ispod nosa i rekao: “Jelo, moraš biti pas tragač. Kad nanjušiš, ne puštaš, jel kužiš?” Puki je uvijek slijedio trag za koji često nismo ni slutili da nas može negdje odvesti.        

S Ivanom i Tristanovom djecom Anjom i Jakobom za koje je bio jako vezan, a djeca su ga zvala SpidermanBio je, valjda, jedini urednik koji je toliko volio “svoje žene” u firmi. Nijedna od nas nije mogla proći hodnikom, a da on nije prokomentirao naš izgled. Primjećivao je sve, od štikli do šešira. I uvijek ispitivao gdje smo što kupile, bilo da se radi o novinarkama ili tajnici. Kako se tek veselio kad smo bile ušminkane i dotjerane. Imao je običaj predstavljati nam svoje prijatelje i pitati jesu li zgodni i pri tom uvijek dati do znanja da je on već dogovorio neku “kombinaciju”.
Pukija smo u redakciji voljeli, javnost ga je cijenila, a mnoge kolege poštivale. Mnogi su ga se bojali, a neki i mrzili jer je otkrio njihove nezakonite poslove. Nama ga je uzeo netko kome je smetao. U svojih je 47 godina postigao veliku novinarsku karijeru, a njegovo će ime ostati zapamćeno u povijesti novinarstva.   

U KUHANJU Puki se okušao na predstavljanju novog izdanja Newsa, onog u Koprivnici, u rujnu prošle godinePuki je rođen je 21. siječnja 1961. godine u Velikoj Gorici, u skromnoj obitelji bio je najmlađe dijete, ima još dvije sestre. Svoj prvi posao fotografa početkom 80-ih dobio je u tadašnjoj Vjesnikovoj Press agenciji, a radio je i za visokotiražni Start i Studio. Tada se bavio isključivo fotografijom. Godine 1990. Denis Kuljiš, Sina Karli i Ninoslav Pavić osnovali su tjednik Globus u kojem je on uređivao revijalni prilog BEST. Znao im je reći, kako ne zna zašto mu služe suradnici kad on to sve može sam napisati i naslikati. Veća grupa osnivača Globusa odvojila se i osnovala 1995. godine tjednik Nacional, a nakon svađe s dijelom suvlasnika Ivo Pukanić otkupio je tjednik i od tog dana počeo stvarati novine koje su u ovih 13 godina postojanja postale simbol neovisnog hrvatskog novinarstva. Već u prvom broju Nacionala objavljen je ekskluzivni intervju s Mladenom Naletilićem Tutom koji je tada digao na noge cjelokupnu hrvatsku javnost. 

Ruski terijer Vita bila je Pukijeva ljubimica; s njom je često išao na izložbe pasa, a o njoj i njegovu drugom ruskom terijeru Rexu brinuli su se njegovi roditelji u Velikoj GoriciBila je to samo jedna u nizu ekskluziva zbog koje je imao problema s tadašnjim državnim vrhom. Zbog broja u kojem je raskrinkano namještanje u nogometnom prvenstvu Hrvatske Pukanić je optužen za otkrivanje državne tajne, a zbog intervjua s odbjeglim generalom Antom Gotovinom mjesecima je praćen i saslušavan, ne samo on nego i njegovi bliži suradnici. Veliku prašinu podigao je i kad je Nacional objavio “aferu Dubrovačka banka” koja je bila početak kraja političke vlasti Ivića Pašalića. Ivo Pukanić nije bio samo predsjednik uprave Nacionala. Bio je urednik, novinar, razumio je fotografiju i osmišljavao dizajn novina. Proglašen je novinarom godine 1999. godine. Nakon toga dobio je i nagradu Hrvatskog novinarskog društva i za istraživačko novinarstvo 2000. godine te nagradu za intervju godine s generalom Antom Gotovinom 2003. godine. Isto to društvo ove ga je godine zbog problema koje je imao s bolesnom suprugom isključilo iz HND-a. Puki je volio voditi glavnu riječ, ali znao je slušati i uvažavati kolege i prihvatiti argumentirani prigovor. Ako Pukija ne bi bilo u redakciji kad bi se završavao broj, grafičar Tomislav, njegov nećak često je u šali znao reći: “Ljudi bolje da ništa ne radite, jer kad on dođe, ionako će sve to srušiti.”  

TIJEKOM nadogradnje NCL-ove zgrade s Milanom Bandićem i jednim od radnika u prostoru koji je kasnije postao njegov ured na trećem katu; Puki ispred obnovljene zgrade NCL-aBavio se marketingom i prodajom oglasa, ali sudjelovao je i u svim projektima koji su se ticali izdanja unutar kuće. Mnoge od njih predložio je sam, baš kao i osnivanje Visoke Nacionalove škole. Pukanić je bio spretan i vrlo je brzo realizirao svoje ideje. Tako je i škola primjerice realizirana u samo šest mjeseci. S Ksenijom Borščak, dugogodišnjom direktoricom marketinga bio je u stalnom sukobu pa ju je u jednoj od svađa gađao telefonom. “Poslala sam ga u kurac, zalupila mu vrata i nakon pet minuta me nazvao da mi pokaže novi mobitel. Svađali smo se i obožavali. To je bio Puki. Bio je čovjek koji nam je pomagao onda kad nitko nije mogao i davao nam energiju i motivaciju opet kad nitko nije mogao.”   

ODVJETNIK Marijan Pedišić bio mu je veliki prijatelj; nakon njegove smrti, Puki je pomogao u osnivanju Zaklade za edukaciju onkologaNikada ni s čim nije bio odmah zadovoljan. Uvijek je mislio da možemo bolje i često je imao pravo.  Skakao je s teme na temu a kolegiji Nacionala često su bili prava sapunica. Sve na kolegiju izluđivao je njegov mobitel koji je zvonio u prosjeku svakih pola minute pa su sastanci trajali uvijek dulje nego su trebali. Rijetko se kad na kojem kolegiju razgovaralo samo o temama.

Sa Željkom Bagićem, pored velikog prijateljstva, povezivala ga je i ljubav prema motorimaPuki je uvijek želio razglabati o svemu, najviše o seksu, aktualnim događanjima a strašno je volio sitne tračeve o nama. Toliko nam je puta znao natjerati suze od smijeha. To ga je zabavljalo, a on je svojim glupostima zabavljao nas. Primjerice, na jednom od kolegija, kolegicu novinarku Orhideu Gauru koja je bila tek tri mjeseca u firmi, zadirkivao je i prozvao je Hloverka. Volio je podbadati svoje suradnike, ali na način koji nikoga nije vrijeđao. Puki je bio čovjek koji bi s drugog kata zgrade krenuo u prizemlje pogledati slike koje vise na zidu, no putem do prvog kata zazvonio bi mu mobitel pet puta, sreo bi isto toliko djelatnika s kojima je uvijek našao nešto o čemu bi razgovarao i na kraju uopće zaboravio na slike, ipak ih je pogledao drugi dan.

Sa sestrom Ankom i ocem Miom ispred rodne kuće njihove mame DragiceNjegov način ophođenja s ljudima bio je osebujan. Bila sam u šoku kad sam ga prvi put čula kako urla po redakciji. Glasan i eksplozivan vrlo je teško skrivao emocije. Ako je nešto htio reći nije baš birao trenutak i situaciju u kojoj bi to rekao. Volio je u svemu imati posljednju riječ i volio je dati svoj pečat novinama. Radio je i kad nije radio. Veliki dio vremena provodio je upravo u redakciji jer je htio znati što se točno radi. Svoju energiju prenosio je na svoje suradnike, pa čak i kad je galamio. Poznavali smo ga dobro i znali smo da se nakon deset minuta neće ni sjećati zašto je galamio. Nije bio zlopamtilo, redakciju je smatrao svojim domom, a nas svojom obitelji. Stvorio je takav odnos sa suradnicima da su svi imali pravo reći što su htjeli. Kod njega se problemi uglavnom nisu rješavali na miran način, ali za sve je imao rješenje.

Prije četiri godine, Puki je išao u Zambiju, Bocvanu i Namibiju na testiranje terenskih vozila i safariNacional je pretvorio u obitelj koja se međusobno voli, poštuje, svađa, raspravlja, veseli i tuguje. Baš kao i svaka druga prosječna obitelj sa svakodnevnim problemima. Božićne domjenke započinjao je rječima: “Tko je tu, drago nam je, koga nema, ko ga jebe!” Ivo Pukanić je bio veliko dijete koje se veselilo svim novim igračkama koje su se pojavile na tržištu. Bio je naprosto ovisnik o gadžetima. Na stolu u njegovu uredu je gomila stvari za koje nitko ne zna čemu služe. Iako nije pušio i pio alkohol, u uredu mu stoji humidor s cigarama. Nedavno je kupio Keyton masažnu fotelju u kojoj su uglavnom sjedili drugi, a poput tinejdžera imao je i kolekciju lopti za različite sportove. Pored kompjutera stajao je PlayStation 3 i X-box. Sjećam se da sam se silno smijala kad sam prvi put vidjela kako mu izgleda radno mjesto u redakciji. Hi-tech dizajnerski stol i stolica u kombinaciji bijele i kričavo zelene boje na kojem leži veliki plišani pas, tzv. THE DOG. Obožavao je kompjutere i s ponosom možemo reći da smo tehnički najopremljenija redakcija u Hrvatskoj. Bio je lud za kompjuterima i šefa informatike zvao je dnevno dvadeset puta telefonom. “Igore, daj dođi tu, ovo si sve krivo složio, to ništa ne funkcionira. Stari, ja to uopće ne mogu upaliti!” Nije imao strpljenja dugo proučavati upute i sve je moralo odmah savršeno raditi. Ako nije znao kako nešto radi, nije htio priznati da ne zna. Obožavao je tehniku i morao je imati sve što se pojavilo novo, od najnovijiih modela mobitela do novog automobila.

U studenom 2006. Puki je s prijateljima iz INGRA-e posjetio i Alžir, točnije pustinju SaharuMeđu prvima u svijetu je kupio automobil Lexus H 600, automobil pored kojeg je tragično i preminuo. Veselio se kao malo dijete kad nam je u dvorištu demonstrirao kako auto parkira sam. Uvijek je govorio da bi se u životu volio ponovno roditi kao Ante Mihić, urednik koji se bavi automobilima. “Stari, pa ti kurca ništa ne radiš. Voziš najbolje aute, hodaš svijetom po promocijama, spavaš po skupim hotelima i ševiš. I umjesto da to ja radim, ja sam to dao tebi!” Puki je uvijek izvodio gluposti po redakciji pa je tako jednom prilikom dobio na poklon Segway romobil s kojim se vozio po hodniku na prvom katu i maltertirao sve ostale da voze i oni. U ljeto ove godine donio je komplet za badminton i natjerao svoja dva urednika, Plamenka i Marka da igraju u dvorištu.

S KNJIŽEVNIKOM Paulom Coelhom u Berlinu, na nogometnoj utakmici Hrvatska - Brazil na Svjetskom prvenstvu 2006.Možda će vam se činiti čudnim, ali u 13 godina tvrtke možda je samo jedna osoba dobila otkaz. Nije volio otpuštati ljude pa je čak i ono zbog čega bi se u drugoj firmi dobio momentalni otkaz on abolirao. Primjerice nije otpustio novinara koji se za vrijeme, još vrlo turbulentnih situacija na Balkanu, na jednom od domjenaka toliko napio da je povratio po visokom predstavniku za BiH. U povijesti Nacionala plaća ni jednom nije kasnila. Puki je bio kao “baba s placa” - razgovarao bi apsolutno sa svakim i javljao se na nepoznate brojeve telefona. On za nas nije bio šef, on je bio Puki. Nije volio da ga persiramo i odlično je reagirao u situacijama koje su bile od velike važnosti za svakog od nas. Bilo da se radilo o zdravstvenim problemima ili sređivanju stambenih kredita kako ne bismo morali dugo čekati. Rijetkost je da jedan gazda za vjenčanje pokloni djelatniku sedmodnevni medeni mjesec u Portugalu kao što je on našem šefu fotografa.

SLAVICA ECCLESTONE bila je Pukijeva dugogodišnja prijateljicaPosvećivao je pažnju svima nama ponaosob i u nekim banalnim situacijama svi smo dobivali na vrijednosti. Znali smo da ako zapne bilo gdje, Puki je tu. Naši problemi bili su njegovi, a njegovi naši. Čini mi se da ćemo još dugo svi tiho u sebi osluškivati njegove korake po redakciji i priželjkivati da nam ukrade kolače sa stola. Vjeruj nam Puki, ništa nam u ovom trenutku ne bi bilo draže nego da nam kažeš: “Kaj je komadi, ste dobro?” Zasad, mi se samo pitamo, hoće li se nakon tvojeg odlaska dragi Puki, netko drugi toliko brinuti za nas?