Posljednja zajednička fotografija s novinarkama Extre; Ivo Pukanić, Maja Profuntar, Ela Radić, Ružica Đukić, Zrinka Ferina, Melisa Skender, Jelena Badovinac, Nikolina Škunca i Branka PricaDanima se užasavam ovog trenutka, kad sjedam pred tastaturu i pišem ovaj tekst. Pukica moj dragi, kako? Ja ne znam, ja ne želim napisati ovaj tekst. Kažu mi, trebala bih napisati malu povijest Extre, od toga kako si je zamislio, kako si je razvijao, kako smo je zajedno radili i stalno unapređivali, kakvi su ti bili planovi s Extrom. Sjedim tu u redakciji, u uredu u koji su mi neki dan donijeli plavu sofu koja je bila u tvom uredu još onoga dana kad sam ja prvi put stupila nogom u Nacional.

Ivo PukanićPrije deset godina. Sjećam se kolegija na toj plavoj sofi, sjećam se treme prije tih kolegija, sjećam se da sam znala biti već na križanju s Draškovićevom, praktički pred redakcijom, i grozničavo sam u glavi prebirala što još predložiti. Nikad na kolegij nisam dolazila bez bar pet prijedloga za teme, znajući da ćeš mi, čim sjednem na tu plavu sofu, kao uostalom i svima, tri teme u startu otkantati. Došao si neki dan u moju sobu i rekao da mi super sad izgleda s tom sofom. Kao da si mi s njom u nasljeđe ostavio onaj elan, onu strast, ono veselje, one planove, sve ono čime sam se već prvoga dana u tvojoj redakciji zarazila.

Zrinka Ferina i Ivo PukanićSjećam se, nekoliko dana nakon što smo se upoznali, mimoišli smo se na hodniku redakcije. Nešto sam te upitala obraćajući ti se s “vi”, na što si mi smrtno ozbiljan rekao da ti nikad više u životu ne kažem vi, neka te ne vrijeđam. U ovih deset godina, od tebe sam, Puki moj, naučila ama baš sve. U tih deset godina bio si mi prijatelj, uzor, otac. Ne samo jednom rekla sam ljudima kako su mi prve tri godine rada u Nacionalu najljepše godine života.

Tada sam gutala sve čari ovog posla, upoznavala najnevjerojatnije ljude, velike zvijezde i one male osobenjake, iz dana u dan sam otkrivala koliko je ovaj posao divan. Tada sam počela putovati svijetom, sjećam se da bih na kraju svake godine pisala neki svoj mali rezime i uvijek zabilježila kako se bojim da iduća ne može biti bolja od godine na izmaku. Hvala ti Puki što si mi pružio te najljepše godine života. A onda si odjednom, vođen onim svojim instinktom, zaključio da želiš izdvojiti TV Extru koja je bila revijalni prilog u Nacionalu. Kako je prvih nekoliko mjeseci tu novu Extru uređivala Silvija Praprotnik, ja sam i dalje guštala, dapače, ubacila sam u višu brzinu i nekako se spontano dogodila rubrika “Prespavati kod” zbog koje sam ušla u domove mnogih zvijezda i zajedno s njima činila najsuludije stvari...

Nina Šmigmator, Linda Badrić i Ivo PukanićBilo je to kao mala svlačionica prije Knjazove. Ne znam točno kad ni kako, a ni zašto si u jednom trenu odlučio da ja trebam početi uređivati Extru. U izmaglici se sjećam da si mi ti to priopćio, da sam ja bez pogovora - iako nimalo sretna zbog toga - uzela prazan papir A3 formata te ravnalom i olovkom nacrtala svoj prvi špigl Extre. Užasno me bilo strah. Nije mi bilo jasno odakle ti uopće ideja da ja to mogu. Ali ni jednog trena nije dolazilo u obzir da te iznevjerim. Toliko je godina prošlo, toliko brojeva, mijenjali smo format, koncepciju, stalno povećavali broj stranica... Dugo smo se tražili s tom našom Extrom. Sjećam se, prvih si godina stalno prigovarao da treba više seksa u Extri.

Tomislav Čuveljak, Sina Karli i Ivo PukanićTu se nikako nismo mogli složiti. Oko mnogih smo se tema, prijeloma, ideja tako žučno znali svađati. Najviše si mrzio kad bih se ja namusila na neki tvoj prigovor. A lako se ne namusiti samo kad ti prigovori netko do kog ti nije stalo. Uf, znali smo uvrijediti jedno drugo i po dva dana smo izbjegavali i pogledati se. Mnogi su se u redakciji s tobom znali srčano i pošteno posvađati, a jednako tako srčano i brzo pomiriti. Mene je emotivno pogađalo kad me nakon tolikih godina ne bi razumio od prve, ponekad sam valjda očekivala da mi čitaš misli. Jer itekako dobro znam da si, ne samo mene, nego sve nas čitao kao otvorene knjige, bio si skener za ljude; sve, ali baš sve si kužio. I ja sam kužila kakve si volje ili što si između redaka htio reći, i to po pogledu, po boji glasa, po stavu tijela. Ja sam točno znala kad galamiš na nas, a zapravo se to ide nekog trećeg - kad samo onak’ mudro kimneš glavom umjesto pohvale.

Jelena Badovinac, Nikolina Škunca i Ivo Pukanić“Super vam je ova Extra”, znao bi mi reći u prolazu, ne zaustavljajući se, dolje u grafici. Ja se samo nadam, Puki, da si znao koliko nam je to značilo. Jer, Pukica naš, mi ti ništa nismo radili da bismo se svidjeli čitateljima, ni da bismo bili bolji od konkurencije, nismo radili ni zbog novca, mi smo ti svi tu radili samo da se dokažemo tebi. Samo da opravdamo povjerenje koje si nam dao. Ja ti tako zapravo nikad nisam htjela uređivati novine, godinama sam žalovala za vremenom kad sam bila novinar. Ali sam jednostavno htjela opravdati tvoje povjerenje. Znala sam ti to puno puta reći, a ti bi samo rekao: “E, sad vidiš kak’ je meni cijeli život.” Zadnji si mi put baš tu rečenicu rekao prije dvije nedjelje, došao si ujutro vidjeti kako napredujemo. Presvukao si se u motorističko odijelo i nasmijao nas do suza u njemu, a onda motorom otišao starcima na ručak u Goricu. Vratio si se predvečer, mi smo taman završavale broj, a ti si se pohvalio kak si fino papal kod mame. Kad smo ti rekle da nismo cijeli dan ništa jele, rekao si: “Ajde, cure, vodim vas kod Kineza!”

Ružica Đukić i Ivo PukanićNije prošla ni jedna subota ili nedjelja da nisi došao pogledati naslovnicu prije odlaska u tisak. Do ove. Sinoć smo u tisak poslali naslovnicu sa slikom tebe i Sare koju si imao uokvirenu na zidu u uredu. Nikad me u životu nije bilo više strah. Jer za tu naslovnicu mi nisi dao zeleno svjetlo. Ali znam, Puki, znam da sam toliko od tebe naučila, znam da već godinama fotke biram tvojim očima, teme tražim tvojim instinktom, novine slažem u ritmu kakav si mi ti pokazao. Ja znam da si od nas svih napravio vrhunske profesionalce i da si s nama bio sve zadovoljniji iz tjedna u tjedan. Znam da ne trebamo tvoje upute da bismo napravile Extru. Ali, Puki, mi trebamo tebe da budeš tu. Da telefoniraš po cijeloj redakciji, da ti odzvanja glas, da čokaš po stolovima čokoladice, štapiće, mandarine, da svojom energijom ispuniš ovu zgradu. Mi te trebamo da samo budeš tu. Ja te trebam da me zagrliš, onak’ k’o kad bi se jedno od nas vratilo s nekog puta: “Cure, jesam vam falio?!” I sve si nas grlio. Puki, znamo koliko si nas volio. Iako nisi bio pekmezast tip. I, kad god si došao sjesti s nama u Pub nakon posla, znamo da si sjeo s nama jer ti je naše društvo odgovaralo, jer si bio ponosan na nas. I nikad, nikad u životu neću zaboraviti onu večeru u Pubu, tjedan dana nakon što su pucali na tebe. Sanda ti je taj dan došla reći da ide na postdiplomski, izgrlio si je i zaželio joj sreću. Nas nekoliko cura sjelo je sa Sandom u Pub na oproštaljku.

Linda Badrić, Nina Šmigmator, Zrinka Ferina, Ivo Pukanić i Iva BiondićNegdje oko sedam si me zvao, pitao gdje sam, a curke, kad su čule da si to ti, uglas su počele vikati: “Puuukiiii, dođi s nama na piće!” I govorio si mi da ti nije do javnih prostora, do puno ljudi, no mi smo te uporno nagovarale, htjele smo te vidjeti i pričati s tobom jer u tih tjedan dana ludnice baš i nismo imale prilike za to. I došao si. S dvojicom policajaca i u bijeloj pancirki koju si malo raspustio. Zamolio si nekog tko je sjedio do zida da se pomakne i ti si sjeo tako da su ti leđa bila uza zid. Dugo ti je trebalo da skineš šiltericu, ispod oka si promatrao ljude u lokalu. Nisam znala je li tebi neugodno biti tu ili se osjećaš nesigurno. Nikad te takvog nisam vidjela. No, onda si nakon nekog vremena naručio pivo i užicao cigaretu. Svi znamo da to nikad ne radiš. Popiješ pivo i zapališ samo kad si baš opušten. Tu večer sjedili smo od sedam do dva ujutro. Sve smo te pitale i na sve, ali baš na sve što nas je zanimalo si nam odgovorio. I o pokušaju atentata i o tome što misliš tko stoji iza toga. Pričali smo o Sari, dao si nam njeno pismo za koje te molila da ga objaviš. Nisi to htio, pitao si nas kaj da radiš. Čitali smo pismo, jedna je počela i od suza nije mogla nastaviti, druga je nastavila; ti si spustio glavu, jecao, suze su ti tekle niz zajapureno lice, tresao si se. Jedva smo te smirile, a onda si u jednom trenu pogledao na sat i podigao čašu: “Cure, ajmo nazdraviti, ponoć je. Prije točno tjedan dana pucali su na mene, ovo mi je drugi rođendan.”

Ivo PukanićKucnuli smo se i ostali još dva sata sjediti; skupa smo se s tobom i smijale i plakale. Većini cura za tim stolom bilo je to prvi put da s tobom tako opušteno sjedi i imale su te toliko toga za pitati. Ja sam nekako uglavnom šutjela. Uostalom, mi smo se već toliko dugo i dobro znali da nismo trebali puno priče. Zato je ovih dana, kad svima naviru anegdote, u meni blokada. Ja kao da s tobom nikad nisam razgovarala. Jer, kako u anegdoti ili dvije prepričati odnos s čovjekom koji me formirao? Deset godina. Svaki dan. Ok, možda pokoja slobodna nedjelja i tu i tamo dva tjedna godišnjeg. Deset godina. Svaki dan. A onima koji nikad nisu radili u redakciji ne mogu ni pokušati opisati koliko je taj život intenzivniji. Kao da sam s Pukijem proživjela bar dvadeset godina. Svaki dan. I dobro i loše. I na svakome ti tom danu, Puki, hvala. I sad mi je žao kaj nismo radili ama baš svaku nedjelju i kaj sam uopće ikad išla na godišnji. Jer, to su još ti dani koje smo mogli provesti skupa. Badava svima nama sad sve nedjelje i praznici.

Ivo Pukanić na extrinom partyjuBadava kad ti više ni jedan ponedjeljak nećeš u prolazu, u grafici, onako usput reći: “Dobra vam je ova Extra.” A ne moram ti ni reći da ću, kako si mi i rekao posljednji dan, “ubaciti u šestu, s propelerom u dupetu” i ne moram ti ni reći da ćemo dati i više od maksimuma, da će na tvojoj plavoj sofi na Extrinim kolegijima frcati teme, da ćemo te učiniti ponosnim. Puki moj, bit ćemo najbolje. Vidjet ćeš! Jer to znamo, jer si nas naučio. Jedino što u ovom trenu ne znam, što me nikad nisi naučio, jest - kako se oprostiti od tebe.

Zrinka Ferina, glavna urednica magazina Extra
Branka Prica, novinarka
“Taj čovjek ima ono nešto.” Ovaj opis Pukijeva karaktera čula sam mnogo puta, i od ljudi koji su ga voljeli, kao i od onih koji nisu. To “nešto” bila je osobina oko koje su se svi slagali da je Puki ima. Bezbroj je primjera i anegdota kojima se može ilustrirati ta njegova osobitost, a sad kad svi govore o Pukiju, meni prvo pada na pamet jedna sličica koja će mi vjerojatno zauvijek ostati urezana u memoriju - trenutak u kojem sam po tko zna koji put shvatila kakav je on čovjek i zbog čega je postao moćan i uspješan. Prije dva mjeseca s prijateljicom sam otišla u Pulu gdje su klape održale koncert. Puki je također bio tamo sa Smoljom, našim fotografom, i dogovorili smo se da na povratku sutradan svi svratimo u Zdihovo na janjetinu. Prije puta za Zagreb okupali smo se u bazenu pa smo u restoran stigli gladni i iscrpljeni. Pridružio nam se i Niko Franjić kojega smo od milja zvali Čika Nikica. On je u Zdihovo stigao iz Rijeke. Kad je konobarica prišla našem stolu, priopćila nam je neugodnu informaciju da ćemo nas petero morati čekati janjetinu barem sat i pol jer je restoran bio pun i svi su već naručili meso prije nas. “Ali siguran sam da možete nešto učiniti. Molim vas, zbilja smo jako gladni i ne možemo toliko čekati”, molećivo ju je pokušavao nagovoriti Puki, no ona je objasnila u čemu je problem: “Gledajte, stol do vas naručio je pet kila, oni tamo četiri, oni dolje isto pet. Žao mi je, morat ćete čekati da se ispeče drugo janje, doista nije ostalo ni komadića.” “Ali nama trebaju samo dvije i pol kile, zar nemate toliko”, bio je uporan moj šef i opet dobio negativan odgovor konobarice, uz napomenu da drugi put rezerviramo stol i najavimo svoj dolazak na vrijeme. Kad smo već svi mislili ustati i odustati, Puki je pronašao rješenje: “Znam što ćemo. Vi lijepo zakinite one za pola kile mesa, onima oduzmite 20 deka i tako lijepo uzmite od svakoga malo. Oni sigurno neće ni primijetiti, a svi ćemo biti zadovoljni”, predložio je i šarmerski pogledao ženu koja nam je servirala ručak u roku od deset minuta. Takav je bio Puki, snalažljiv i nije prihvaćao ne kao odgovor. Zaposlenici su za njega bili suradnici, ali i prijatelji s kojima je mogao otići na ručak. I definitivno je imao ono nešto.
Ela Radić, zamjenica glavne urednice
Dragi Puki,
znaš što? Kupila sam svoje prve štikle u životu. Crvene. U srijedu sam te cijeli dan tražila po redakciji da me vidiš u njima pa da čujem tvoj komentar. Sigurna sam da bi ih popljuvao, ali Puki, ja u štiklama?! Nisam te vidjela pa sam ih htjela nositi i u četvrtak, ali sam taj dan kasnila na posao. Zrinka me nazvala oko pola 12 i rekla mi da si sazvao sastanak i da moramo kod tebe u sobu. Nisam bila još ni blizu redakcije i kad si je pitao gdje sam, rekla ti je da sam na temi. Nisam bila na temi, Puki. Zaspala sam. Izjurila sam iz kuće i nije bilo teoretske šanse da u štiklama uopće dospijem do redakcije. I ovako sam svejedno zakasnila.
Kako sam mogla znati da mi je to bila posljednja šansa da te vidim i s tobom popričam? Kako sam mogla znati da više nikad neću čuti tvoje komentare na moj stil: “Kakva je to kreacija? Što ti je to, donji dio pidžame? Koje su ti to kape? Turban?!?” Daj da barem još jednom to čujem, čisto onako. Jako mi teško pada, Puki, to što te nema. A još nisam ni svjesna da te nema. Ali to piše svugdje po novinama i govore na televiziji pa tu i tamo shvatim. I onda mi bude jako teško. Ljudi izvan redakcije mi se pomalo čude, čak i moji mama i tata, prijatelji. Ne shvaćaju. Kažu mi - to ti je bio tek šef. Nije istina. Ne znaju oni da si ti nama bio puno, puno više toga. Ali ja znam. Hvala ti, Puki, na svemu.

Nina Šmigmator, voditeljica promocije
Puki moj, pored neizmjerne tuge osjećam i neizmjernu zahvalnost za sve što si činio za mene i za sve nas u tvrtki. Uvijek si se trudio iz nas izvući ono najbolje, htio si da budemo uporni, hrabri i uspješni, baš kao i ti. Često si zbog svog načina možda bio neshvaćen, no bila sam svjedok mnogim trenucima kada si pokazivao brigu, ljubav i poštovanje prema svojim ljudima. I to smo mi: tvoji ljudi. Oni koji ti se dive i koji te kritiziraju; oni koji te vole. Nisi bio šef ni gazda, nego čovjek, naš Puki. Neposredan, veseo, istovremeno i oštar i blag. Tjerao si nas da budemo najbolji, svaki u svom poslu, kao pravi učitelj i prijatelj. Puki, s kime ću se sada svađati i tko će na mene vikati zato što mi želi najbolje? Tko će me zafrkavati po redakciji i ići mi na živce? Zvuči mi glupo sve što pišem. Jedino što bih ovog trenutka htjela jest da te vidim za tvojim stolom u redakciji i da ti dam pusu u obraz. Tvoj tragični odlazak nema smisla. Ali ima smisla sve ono što je iza tebe ostalo, što si ti gradio i ostavio nama na brigu.
Bio si borac. I ja ću se boriti.
Bit ćeš ponosan, obećajem.
Tin Horvat, grafički urednik 90minuta
U posebnom će mi sjećanju ostati naš posljednji razgovor... Bio si svoj.
Hvala ti na svemu što si me naučio.

Nikolina Škunca, urednica deska
U redakciji smo svi. Želimo završiti novi broj jer znamo da bi i ti to htio. Samo, ovaj broj je teško napraviti. Stalno mi se čini da čujem tvoj glas i očekujem da ćeš ući u našu sobu i reći: “Kaj je, cure? Je l’ radite?” Da ćeš uzeti kekse sa stola, popiti gutljaj nečije vode ili soka, ali znam da nećeš. Jedino što znam je da će ovaj broj biti baš onakav kakav si od nas tražio posljednjeg dana - prepun emocija. U mislima mi je četvrtak i tvoj poziv da dođemo kod tebe u sobu na sastanak. Nitko od nas nije znao o čemu će biti riječ. Kada smo ušle, posjeo si nas u ured i počeo razgovor s nama. Istina, ne mogu se svega sjetiti, ali ono što ću zauvijek pamtiti su tvoje riječi: “Cure, jeste vi svjesne da ste najbolja ženska redakcija u Hrvatskoj? Emocije, samo su nam emocije bitne. Pa bar ste vi žene i znate što znače emocije.” U jedno sam sigurna - da ćemo opravdati sva ona tvoja očekivanja koja si imao od nas. Užasno ćeš mi nedostajati...

Krasnodar Peršun, fotograf
“Krasni, ti buš od sad samo fotografirao, naći ćemo čovjeka koji bu te zamijenil u fotolaboratoriju.” Te Pukijeve riječi izgovorene u srpnju 1997. godine zauvijek će odzvanjati u mojoj glavi. Do tada sam u Nacionalu radio kao fotolaborant i razvijao filmove i slike za potrebe Nacionala, a tog vrućeg dana u srpnju, kada mi je Puki pregledavao fotografije sudionika ”slučaja Pakračka Poljana” koje sam morao portretirati za članak u Nacionalu, još mi je rekao: ”Kaj je, stari, jesi se usrao? Namjerno sam ti dao da to slikaš da vidim je l’ imaš muda za ovaj posao.” To je bilo sasvim u Pukijevu stilu: uvijek je prvo davao neki teški zadatak i onda procjenjivao jesu li ljudi za taj posao ili nisu. Eksplozija i veliki bljesak, dim, komadići stakla zasuli su studente i mene 23. listopada 2008. oko 18 sati u učionici Visoke novinarske škole iznad redakcije Nacionala tijekom predavanja. Prva misao bila mi je lik Pukija kako se dere na mene: ”Kaj čekaš? Idi, slikaj!” Odjurio sam kroz gužvu do fotografske sobe, uzeo fotoopremu i izletio iz redakcije. U prilazu do parkirališta vidio sam vatru i shvatio da se tuda ne može proći pa sam odjurio u Vlašku da dođem s druge strane na parkiralište na kojem se dogodila eksplozija. Trčeći, vidio sam ljude kako bezglavo prolaze, rotirajuća svjetla policije, vatrogasaca i hitne, otvoren ulaz Katoličkog bogoslovnog fakulteta kroz koji sam projurio do parkirališta. Nisam imao pojma što se dogodilo. U crnom mraku, u daljini, kod naše zgrade gorio je auto na mjestu na kojem Puki uvijek parkira svoj. Trčao sam kao sumanut prema plamtećem autu, no nekih 20 metra prije zaustavili su me policajci. Nisam uspio dalje, izgurali su me van. “Kaj nisi mogao snimiti? Kaj me jebeš”, odzvanjao mi je Pukijev glas. “Stari, ti si idiot!” Otrčao sam natrag do redakcije i sjetio sa da se sa susjedne zgrade na našem parkiralištu sigurno sve vidi. Popeo sam se na krov i počeo slikati, a uopće nisam razmišljao o tome što slikam. Tek kada sam pogledao što sam snimio, shvatio sam nešto strašno, da je stradao Puki. Tupo sam se spustio s krova. Trinaest godina dobra i zla, lijepih i ružnih trenutaka provedenih s Pukijem, ostat će zauvijek neizbrisivo.

Katja Mihovilović, novinarka
Kao i ja, Puki je bio slab na slatko. Bilo što slatko. Ako je na vašem stolu ugledao čokoladu, bombone ili bilo što drugo s visokim udjelom šećera, s tim ste se odmah mogli oprostiti. Jednom je uletio u kantinu i svojim fotografskim okom sokolovim odmah detektirao kutiju Queens sladoleda s komadićima čokolade koju smo Škunca i ja žlicama tamanile na šanku. Njegovo lice istog je trena živnulo, usne se proširile u vragolast smiješak. Bez riječi se zaustavio pored nas, Škunci uzeo žlicu iz ruke i to je bio kraj ikakve moguće diskusije. “Kaj si mislila da buš to sve sama pojela?” pitao je Škuncu, koja je samo ispalila: “Je, pa kad sam u PMS-u.” Onda je pogledao mene. “Puki, ja sam isto u PMS-u.” Na spomen te strašne riječi Puki se na tren skamenio, tutnuo Škunci žlicu u ruku i ispalio iz kantine jednakom brzinom kojom je u nju ušao.
To nije jedina priča o Pukiju i sladoledu. Zadnji dan svoga života ušao je u kantinu s jasnim ciljem - škrinja sa sladoledima. Uzeo je nekoliko komada, odšetao do studenata koji su u kantini provodili svoje pauze između predavanja, upoznao se s onima čija imena nije znao (i koji mu još nisu bili frendovi na Facebooku) i ponudio sladolede, koje su oni odbili. Prošao je pored mene, namignuo mi i to je bio zadnji put da sam ga vidjela. Kad je izišao iz kantine, teta Renata je vidjela da u škrinji fale sladoledi, ali nije znala tko ih je uzeo ni koliko. “Puki ih je uzeo? Znači, fale najmanje tri.”

Linda Badrić, voditeljica marketinga
Petak je, pregledavam špigl i očekujem da se pojaviš iza mene i pitaš toliko često postavljano pitanje: “Gdje su ti oglasi? Prodaj još jedan.” Okrećem se i vidim tvoj stol... prazan... na njemu ruža i štapići... nema te....
Volio si svoju redakciju, svoj posao, sve nas. Bili smo kao obitelj i falit ćeš nam svake minute i svake sekunde koju provodimo u redakciji. Bit ćemo još bolji, bit će još više oglasa, samo tebe više neće biti s nama, ali nosimo te u srcu zauvijek.
Jelena Badovinac, novinarka
Puki, zaposlio si me u tvrtku, a da me nisi ni upoznao. Tek nakon mjesec dana, jedne subote, sišao si u redakciju, nagnuo mi se iznad dekoltea i rekao: “Jebate, Jelo, pa mi kupili i novinarku i sise.” Dao si mi posao kad sam ga najviše trebala, na neviđeno. Bio si moj vjetar u leđa za svaku temu i govorio mi da te ne persiram. I sad kad te nema, evo, napokon ti kažem “ti”.
Maja Profuntar, novinarka
Kada su u pitanju bile emocije, Puki je bio pravi uragan. Od njegovih pokuda tresla se redakcija, što je svaku pohvalu koju bi izrekao učinilo još slađom. Prije nekoliko tjedana odlučio je, nekoliko dana prije odlaska u tisak, promijeniti izgled Inspiracije. Nakon što se dobro izvikao na nas, sjela sam za računalo s našom grafičkom urednicom Martinom i pokušavala dokučiti što on ustvari želi. U trenutku kad sam već bila spremna odustati, pojavio se sa sladoledom od čokolade i pružio mi ga govoreći: “Kad si tako vrijedna, evo ti sladoled.” Tijekom protekle četiri i pol godine često sam morala odgovarati na pitanje: “I? Kakav je Puki šef?” Bio je tip šefa kojemu si se mogao obratiti s “ti”, a zauzvrat je znao svakog od nas po imenu. I iako je bio poznat po tvrdoglavosti, nikome od nas nije propustio dati prvu priliku da se dokažemo i drugu kad pogriješimo.

Martina Strilić, grafička urednica
Kako je došao dan da ispred sebe gledam novu naslovnicu Extre s Pukijevom slikom kako grli Saru? Umjesto da sjedi uz mene i zajedničkim snagama pokušavamo stvoriti najljepšu naslovnicu s aktualnim događajima. Nisam ni sanjala da sam s Pukijem prošlu subotu napravila zadnju naslovnicu. Kada sam prije osam godina došla u redakciju Nacionala kao početnica, Puki mi je dao šansu - prenio mi je svoje znanje o fotografiji, dao vremena da naučim prelamati novine i postanem osoba kakva sam danas. Nakon četiri godine rada u Nacionalu dao mi je priliku da napredujem i postavio me za grafičku urednicu Extre. Svakim tjednom, sa svakim novim brojem željela sam mu dokazati da u tome nije pogriješio. Trudila sam se, kao što je i on davao svoje srce i dušu za novine koje stvara. Ipak, nismo se uvijek slagali u svemu. Puki je imao puno godina iskustva u biranju fotografija, ali ja bih mu uvijek iskreno rekla ako se s njim ne slažem. Pitao bi me zašto smatram da je fotografija pogrešna i sa svojim argumentima i poznavanjem kvalitete fotografija uvažavao bi moje mišljenje. Jedne subote uvečer, kad sam radila naslovnicu Extre, osjetila sam da je došao do mene. Gledao je sliku s naslovnice i odlučno rekao da povećam fotografiju. Rekla sam mu da će se slika raspasti ako je povećam i 1 cm. No, on je inzistirao. Neko vrijeme smo izmjenjivali argumente i rekao mi je da je ostavim tako povećanu. Rekla sam mu: “Puki, perem ruke od te slike. Raspast će se u potpunosti.” Tada je shvatio da ta slika nije bila pravi odabir i kao velik čovjek poštovao je moje mišljenje i priznao da nije bio u pravu. Našli smo novu sliku, kojom smo oboje bili zadovoljni.
Anegdota s Pukijem bilo je beskrajno puno i prepričavat će se godinama. Puki je duboko u svima nama i njegov trag nikad neće biti izbrisan.
Ružica Đukić, novinarka
“I, Ružo, koliko psića imaš?” pitao me Ivo Pukanić svega nekoliko dana nakon što su na njega u travnju ove godine pokušali atentat. Kada sam mu rekla kako je moja kujica Pupa pri okotu izgubila oba štenca, zagrlio me i rekao: “Tako je bilo i mom psu u Velikoj Gorici. Nemoj biti tužna, Ružo. Važno da je ona živa, bit će još štenaca.” Začuđujuće je da je čovjek koji je tih dana za dlaku izbjegao smrt imao volje i energije za nekoga tko je, ruku na srce, bio samo zaposlenik njegova poduzeća. Nikad ga nismo zvali šefe, gospodine Pukanić ili direktore. Za nas je on uvijek bio samo Puki. Jedna od situacija koje bi onima koji ga, nažalost, nisu imali prilike upoznati mogla opisati kakav je bio Puki je i ona kada smo kolegica Jelena Badovinac i ja prepričavale kako nam je bilo na koncertu Halida Bešlića. “A zašto mene niste zvale na koncert, cure?” pitao je. Rekle smo kako mislimo da je on ipak, izrazile smo se točno ovako, preurban lik za takvu glazbu. “Ma kaj vam je cure, pa ja sam čovjek iz naroda.” Silno je volio druženje, ljude. Za njega nije bilo nepoznatih brojeva na zaslonu telefona. Javljao se na svaki poziv i njegov osobni broj nikad nije bio tajni, čak ni za ljude koje nikada nije upoznao.
Pitala sam jednom, kada je u podrumu redakcije u isti glas razgovaralo dvadesetak ljudi, kako uopće može raditi tu među nama i zašto ne ode u svoju kancelariju. Rekao je kako voli biti s ljudima, a ne sam u velikoj sobi. Obožavao je svoj posao. Iako je imao mogućnost da bude na bilo kojem dijelu zemaljske kugle i uživa, on je vikende provodio s nama u redakciji. Čini mi se kako je više od svog posla volio jedino svoju kćer. Tako je jednom došao u modernim tenisicama kakve nose sedamnaestogodišnjaci i rekao: “Kakve su mi tenisice? Sara me nagovorila da ih kupim.”
Ipak, od svih situacija koje smo u redakciji zajednički prošli najviše ću pamtiti naš posljednji sastanak tog jutra kada je ubijen. Rekao je kako u Extri želi više emocija i pohvalio nas riječima koje nikad prije nismo čule od njega. Puki nam je bio kao roditelj koji ne hvali svoju djecu, ali ona itekako osjećaju koliko je na njih silno ponosan. Baš kao i ona na njega.