Objavljeno u Nacionalu br. 677, 2008-11-03

Autor: Sina Karli

Interview

Renato Baretić - nova stranica pisca bestselera

Poznati književnik i novinar u najdramatičnijem trenutku za Nacional će od sljedećeg tjedna početi pisati redovnu kolumnu: govori o brojnim novinarskim poslovima i životu Zagrepčanina na moru

KNJIŽEVNI VIDIKOVAC Baretić je rođeni Zagrepčanin, petnaestak godina živi u Splitu, a snimljen je na poznatoj splitskoj 'vidilici' na poluotoku MarjanuKNJIŽEVNI VIDIKOVAC Baretić je rođeni Zagrepčanin, petnaestak godina živi u Splitu, a snimljen je na poznatoj splitskoj 'vidilici' na poluotoku MarjanuRenato Baretić, novinar, romanopisac i pjesnik, Zagrepčanin koji već 14 godina živi u Splitu, i sada se, kaže, često sjeti riječi svoje pokojne tete. Ona mu je govorila da “sve treba probat ali za niš se zakeljit”, i toga se, tvrdi on, i drži. Da je to tako govori cijeli niz podataka iz života i karijere tog 45-godišnjaka koji je odrastao u zagrebačkoj Dubravi, a to potvrđuje i njegova najnovija odluka da napusti novinarski posao u Slobodnoj Dalmaciji da bi od sljedećeg tjedna pisao kolumnu za Nacional - u njegovu najdramatičnijem trenutku.

Baretić je u novinarstvu od početka 80-ih godina i pisao je za brojne novine i listove. Poznat je po nekadašnjoj kolumni “Glede i unatoč” u Feralu, TV kolumnama u Slobodnoj Dalmaciji, kolumni u Globusu, no bavio se i poslovima izvan uskog novinarskog. Bio je koscenarist TV serije “Novo doba” i sastavljač je pitanja za TV kvizove, među kojima i za “Milijunaša”. Od 2003., kad je objavio prvi roman “Osmi povjerenik”, smatraju ga jednim od najtalentiranijih hrvatskih književnika. Taj je roman dobio četiri najprestižnije hrvatske književne nagrade a o njemu se mnogo govorilo i zbog izmišljenog trećićanskog jezika koji je korišten u nekim dijalozima. Objavio je i knjigu kolumni “Kadrovi kadra”, a tri godine nakon “Osmog povjerenika” Baretić je objavio roman “Pričaj mi o njoj” o poslijeratnom hrvatskom kaosu ispričanom kroz dirljivu ljubavnu priču. Upravo ovih dana u Zagrebu mu izlazi i treći roman oko kojeg je prilično tajnovit i zasad je pokazao samo naslovnicu. Nema sumnje da je riječ o svestranom no i samozatajnom piscu: svira bubnjeve i bavi se fotografiranjem, a kad ga se o tome pita, jednostavno kaže: “Volim se, uglavnom površno, baviti i drugim stvarima.”




NACIONAL: Vaš prijelaz u Nacional bio je dogovoren prije stravičnog ubojstva Ive Pukanića i Nike Franjića. Jesu li vas te tragedije pokolebale?
- Najiskrenije govoreći, pokolebalo me, naravno. I prestrašilo, baš kao što je vjerojatno prestrašilo i svakog drugog građanina Hrvatske koji se svakodnevno trudi ostati priseban usred ovoga kaosa oko nas. Imao sam, srećom, na raspolaganju još nekoliko dana da ohladim glavu i nanovo racionalno odvagnem svaki stari “za” i svaki novi “protiv” i - prevagnulo je do dna na onu stranu koju sam bio odabrao i prije Pukanićeva smaknuća. A onda sam si pustio Arsenov “Moj zanat” i sve je bilo riješeno. Ivu Pukanića upoznao sam tek prije mjesec dana, nikad se nismo ni sretali niti surađivali. Jedinu našu vezu dotad je činio moj glas 2000. za njega kao HND-ova novinara godine. Njegovi hladnokrvni tekstovi o simptomima i fiziološkim posljedicama Tuđmanove bolesti, u vrijeme dok je predsjednik države još umirao u bolnici, bili su po mome mišljenju ključni za pravovremenu demontažu jednog zastrašujućeg mita u nastajanju. Nismo se, kažem, znali do prije mjesec dana i stoga je moja užasnutost Pukijevom bezdušnom likvidacijom neusporediva s užasnutošću svih vas koji ste ga znali godinama i surađivali s njime.

NACIONAL: Nekako se podudaraju izlazak vaše nove knjige i prijelaz iz Slobodne Dalmacije u Nacional, i jedno i drugo, pretpostavljam, vrlo važne stvari u vašem profesionalnom životu. Kako ste se odlučili na svojevrsni povratak u Zagreb?
- Čini mi se da je “povratak u Zagreb” možda malo preteška, odveć krležijanska, sintagma za moj slučaj. Ostajem u Splitu, i ostajem u nadi da ću sad Zagreb viđati češće nego posljednjih godinu, dvije. Kao što sam već objavljivao romane, tako sam i već iz Splita radio za zagrebačke redakcije. Nema tu više ničeg epohalnog ni dramatičnog, čak ni na osobnoj razini. Premala smo zemlja za doživotno ukopavanje u jednoj sredini, u istoj redakciji, u istom poslu.

NACIONAL: Zašto ste se odlučili napustiti Slobodnu Dalmaciju i prihvatiti poziv iz Nacionala?
NASLOVNICA romana 'Hotel Grand' koji će uskoro objaviti Algoritam NASLOVNICA romana 'Hotel Grand' koji će uskoro objaviti Algoritam - Pogledajte bilo koje novine s današnjim datumom i usporedite ih s onima od prije točno godinu dana. Koliko je lanjskih novinarskih imena, poznatijih autora, do danas ostalo u istim listovima? Oko 50 posto. Nezapamćene su turbulencije na novinskom tržištu, novine nastaju, propadaju i mijenjaju vlasnike, i logično je da se takvo stanje odražava i na tržište novinarskog mesa. Pogotovo onoga gornjih kategorija kvalitete, u koje i sebe neskromno svrstavam. Većinu razloga mojeg odlaska iz Slobodne dobro zna, a i na vlastitoj koži jednako osjeća, barem tri četvrtine kolega iz te redakcije. Nažalost, svoje osjećaje nisu u mogućnosti artikulirati na isti način kao i nas nekoliko za koje još postoji interes i u drugim sredinama. Otišao sam, kao i odasvud ranije, ne zalupivši vrata. Samo sam ih tiho zatvorio za sobom. A što se Nacionalove ponude tiče - prihvatio sam je zato što je bila jasna, jednostavna i otvorena za dogovaranje. Osim toga došla je u idealno doba godine, ujesen. Naime, prošle zime, imate to i na internetu, u Dugopolje su se spustili vukovi. A ja, kao gradsko dijete, ne znam bojim li se ičega više od vukova.

NACIONAL: Znači li to da se vraćate nacionalnim temama nakon što ste godinama na zanimljiv način pratili događaje u Dalmaciji, i to kao Zagrepčanin u Splitu?
- Dalmaciju sam, pravo govoreći, pratio samo u reportažama i intervjuima, dok su se moje tjedne kolumne i dnevni komentari gotovo bez iznimke ticali nacionalnih tema. Štoviše, Dalmacije je u mojim tekstovima bilo s vremenom sve manje, jer se prostor za dalmatinske priče i dalmatinske ljude u Slobodnoj Dalmaciji sve više sužavao. Teško je napraviti dobru reportažu ili jak intervju na dvije i pol, tri kartice.

NACIONAL: Kako biste opisali život u Splitu sada u odnosu na vrijeme kad ste tek došli?
- Hm, manje je pit-bullova i staforda koji šeću ulicama bez uzice. Ne znam zašto, jer svega drugog je više, previše. Tranzicijski provincijski nered zamijenjen je globaliziranim kapitalističkim kaosom na provincijski način. Svakodnevica je onda, čini mi se, unatoč ratnom vremenu, ovdje bila znatno opuštenija nego danas. Nije bilo dana da oko podneva ne popijem kavu na Ujevićevoj poljani, nije bilo večeri da se nisam s Mertojaka spustio u grad, barem na sat. A stizao sam raditi sva tri posla koja sam i dotad radio u Zagrebu, samo što tamo nisam znao tko mi glavu nosi, iako sam živio u Ilici, desetak minuta pješice od dopisništva. Naravno, u to doba nisam bio muž i otac, ali čini mi se da stvar nije samo u meni. Ipak, šarma je po glavi stanovnika, unatoč eroziji, u Splitu i dalje više nego u Zagrebu, a i Jadran je i dalje nešto veći od Jaruna, pa se može izdržati.

NACIONAL: Poznato je da ste dalmatinski zet. No kako to da ste vi iz Zagreba otišli k njoj u Split a ne ona k vama u Zagreb?
- Vrlo jednostavno. Ja sam tada, 1995., u Splitu već bio više “doma” nego Maja, buduća supruga, u Zagrebu. Dogovorili smo se da ćemo početi u Splitu, a poslije što bude. Još smo uvijek na početku.

NACIONAL: Kako su vaši roditelji reagirali na vaš odlazak? Čime se bave vaši roditelji, imaju li veze s novinarstvom ili pisanjem ikakve vrste?
- Iz roditeljskog doma otišao sam kad sam imao 21 godinu i otad se brinem sam za sebe. Majka Olga, danas pokojna, bila je tekstilna radnica, a otac Albert je umirovljeni kovinotokar, pa je njihova veza s novinarstvom samo rodbinska i čitateljska. Inače, oboje su, za razliku od mene, ljudi “od ruku”: majka je imala takozvane zelene prste: što god bi posadila ili posijala, bilo gdje, raslo je u enormnim količinama i dimenzijama. A otac i dan-danas ima “zlatne ruke”, pa ako vam zatreba štogod popraviti u stanu... Ozbiljno vam govorim, evo, i kod Hodaka je radio prije nekoliko godina.

NACIONAL: Ispada da se ničim niste bavili osim pisanjem, no kažu da ste vrlo svestrani. Čime ste se još bavili u životu?
- Pokojna teta Olga Sertić, ključna osoba u mojem odgoju, ponavljala mi je: “Sve možeš probat, al za niš se nemoj zakeljit.” Toga se i držim. S ocem sam kao klinac radio ključeve, popravljao kućanske aparate, postavljao pločice i kuhinjske elemente. Po zvanju sam novinski tehnički urednik, a prvi stalni posao bio mi je - pomoćni radnik u skladištu. Imam upisano osam mjeseci takvog staža. Pokušavao sam šest puta upisati glumu, triput bio i u užem izboru, ali nisu me nikad primili, bogu hvala. Studirao sam malo politologiju, a puno više, skoro do samoga kraja, komparativnu književnost i fonetiku, gdje prijavljeni diplomski rad nikad nisam napisao. Amaterski sam fotograf i udaraljkaš s neostvarenom ambicijom da osnujem novinarski bend, “Los Periodistas”. Jako volim jedriti na tuđim brodovima; godinu dana bio sam pomoćnik u stolarskoj radionici jednog prijatelja koji je inače kontrolor leta, ali je kao kontrolor dlijeta u slobodno vrijeme radio izvrstan namještaj. Trudio sam se koliko sam mogao u pokretu “Otoče, volim te”, a zadnje dvije godine činim isto u organizaciji “Pričigina”, splitskog festivala pričanja priča. Ima koječega, ispada da se još jedino u politici i kriminalu nisam okušao... Hvala teti Olgi! I svima koji me trpe, naravno.

NACIONAL: Što vas je tih prvih godina najviše čudilo u Splitu? Gdje ste i što radili prve godine po dolasku? Je li bilo teško steći prijatelje?
 Baretić s nagradom Kiklop za roman 'Osmi povjerenik' Baretić s nagradom Kiklop za roman 'Osmi povjerenik' - Došao sam u Split krajem 1993. kao zagrebački dopisnik Nedjeljne Dalmacije, TV kolumnist Slobodne Dalmacije i, tada još inkognito, autor tjednog pregleda “Informbiro” u novopokrenutom tjedniku Feral Tribune. Budući da sam za sve njih radio i iz Zagreba, prijatelja i kolega nije mi nedostajalo. A stvarala su se i nova prijateljstva, jer je mnogima ovdje bilo simpatično to što neka budala dolazi iz Zagreba živjeti u Split, usred zime, a da nije umirovljeni oficir s astmom. Bilo je, najiskrenije govoreći - sjajno. Sa Sinišom Sunarom, fotoreporterom, prijateljem i kasnije vjenčanim kumom, prošao sam prve godine skoro cijelu obalu i otoke, od Ičića do Šipana, radeći i uživajući na svakom koraku. To su, rekao bih, bila zadnja dobra vremena za novinare stare škole.

NACIONAL: Nakon 15 godina provedenih u Splitu, biste li se željeli preseliti u Zagreb? Jeste li se ikad pokajali što ste se tamo stalno nastanili? Pomišljate li ikad što bi bilo drukčije da ste ostali u svom rodnom gradu?
- Ne, ne zamaram se time. I nikad se nisam pokajao. Zagreb mi često jako nedostaje, u svibnju pogotovo, tad je najljepši, ali jedini grad u koji bih se, evo, za pola sata bio spreman preseliti jest Berlin. To je jedino mjesto gdje osjećam da kroz moje tijelo struji ista vanjska energija kao na Visu ili kornatskom Žutu. Nisam nikakav alternativac, ali na tim mjestima uistinu mogu, sasvim fizički, osjetiti kako mi se pune baterije. A da sam ostao u Zagrebu, da, naravno, sve bi bilo drukčije. Ne znam kako, ali sigurno jako različito od ovoga. Međutim, rekao sam, ne zamaram se time.

NACIONAL: Tko sve čini grupu “utorkaša” - gdje se sastajete, što radite i što se događalo u utorak kad ste društvu obznanili da mijenjate posao?
- Riječ je o desetak likova koji, rekao bih, i danas čine najpotentniju novinarsko-književnu grupaciju u Hrvatskoj. Sastajemo se već godinama u konobi “Hvaranin”, večeramo i pričamo, nadmećemo u zajedljivosti, a novinarstvo i književnost najmanje su zastupljene teme. Jedina naša zajednička spona s književnošću je sajam knjiga u Puli, kojemu već četvrtu godinu zaredom darujemo zbirku autobiografskih priča. Dosad smo za Sajam napisali “Naše pretke”, “Našu spizu” i “Naše sprovode”, a sad su na redu “Naša putovanja”. Razni likovi proglašavali su nas ne znam kakvim književno-novinarskim lobijem, a mi se samo družimo i međusobno, da prostite, podjebavamo. U toj su konobi na policama izložene i sve naše knjige i dvije skulpture koje su Borisu Dežuloviću i meni dodijeljene kao književne nagrade. S obzirom na produkciju, gazda Vinko Radovani mora svake godine od stolara naručivati novu policu.

NACIONAL: Postigli ste fantastičan uspjeh prvim romanom “Osmi povjerenik”. Je li tajna uspjeha te priče upravo u tome što ste drukčijim očima - očima Zagrepčanina - opisali malu otočku sredinu? Jeste li očekivali uspjeh, najprestižnije hrvatske nagrade? Što vam one znače?
- Tajnu uspjeha “Osmog povjerenika”, odnosno ono što ja nakon pet godina od predaje rukopisa smatram tom tajnom, otkrit ću u “Hotelu Grand”, trećem romanu, koji treba izići do Interlibera. A što se nagrada tiče, niti sam ih tražio niti bih ih kome dao. Ne, stvarno, bio bih odavno zreo za Vrapče da sam ih očekivao, a još zreliji kad bih mislio da će me itko zbog njih više voljeti. S druge strane, kako kaže moj omiljeni urednik Kruno Lokotar: kad bi šira publika uopće doznala da u Hrvatskoj postoji toliko nacionalnih književnih nagrada, da ih “Povjerenik” nije osvojio gotovo sve? Prema Lokotaru, dakle, više je “Osmi povjerenik” popularizirao nagrade nego one njega. Nisam daleko od tog stava.

NACIONAL: Misterij trećićanskog jezika: što je stvarno, a što izmišljeno?
- Sve je u “Osmom povjereniku” izmišljeno, ama baš sve osim jedne scene - one kad otac baca malo dijete na brod koji se odvezuje i isplovljava iz luke, za Australiju. To da su roditelji između dva svjetska rata bili spremni i na takav čin, samo da spase dijete od gladi, to sam čuo od župnika iz Blata na Korčuli. Sve drugo je apsolutno izmišljeno, pa i dijalekt, a svaka sličnost sa stvarnošću je i slučajna i dobrodošla. Doista je impozantna količina izmišljenih detalja koji su se “obistinili” nakon izlaska te knjige: Ratzinger je postao papa, osvanuo je Severinin škakljivi kućni video s jednim građaninom BiH, vratile su se sredozemne medvjedice, čuo sam da su ih nekad ubijali baš onako kako sam ja opisao, javili su mi i da je na Visu svojedobno postojalo skladište lijesova... Ne mogu se sad sjetiti, ali ima toga još.

NACIONAL: Kojim jezikom vi govorite u Splitu?
- Nekim mišungom, pardon, nekon mišancon dalmatinskih riči i genetskih, malo modificiranih, akcentof. Kameleonski se, ali apsolutno mimo volje, prilagođavam sugovornicima. Recimo, sjedim doma i razgovaram sa ženom i djecom, sve po splitski, a onda zazvoni telefon, zove me brat iz Zagreba. Već u trećoj rečenici spikam kao da se nikad nisam maknuo s Klake. Onda spustim slušalicu i vratim se za stol, pa zaparlam kao da se nikad nisam digao od njega... A najgore mi je kad, u prosincu svake godine, odem s Dalmatincima u Istru, na pulski sajam knjiga. Tad se non-stop osluškujem i stalno mi je neugodno jer mi se sve izmiješa, premda mi baš u Istri ne bi ni najmanje trebalo biti neugodno zbog toga.

NACIONAL: Nakon golemog uspjeha prvog romana, je li bilo teško pisati drugi? Ima li u ljubavnoj priči ikakvih biografskih elemenata? Kako ste vi osobno proživjeli rat u Splitu?
- Glavne ratne godine, one početne, proveo sam u Zagrebu, odlazeći poslom, kao reporter Nedjeljne Dalmacije, nekoliko puta po nekoliko dana u istočnu Slavoniju i dvaput na Baniju. Kad sam se preselio u Split, tamo konkretnog rata nije bilo, S grupom Šo! Mazgoon 2004. na Lastovu na poznatom karnevalu PokladeS grupom Šo! Mazgoon 2004. na Lastovu na poznatom karnevalu Pokladeosim noćnih helikoptera s ranjenicima iz Bosne. A što se tiče ljubavne priče iz drugog romana, “Pričaj mi o njoj” - ne, u njoj nema ni zrnca autobiografskoga. Jedini stvarni, biografski, element u toj knjizi jest onaj famozni i fantomski dokument o tobože zarobljenoj novinarki, iz kojega je i izrastao cijeli roman. Bilo je, naravno, silno teško pisati nakon onolikog uspjeha “Osmog povjerenika”, zato i jest potrajalo tri godine. Ali drugi roman je prošao, i kod publike i kod kritike, znatno bolje od mojih očekivanja.

NACIONAL: Uoči izlaska treće knjige, možete li otkriti o čemu ovaj put pišete?

- O blogerskim uspomenama mladića koji je 1993., kao desetogodišnjak, rastao u jednom dalmatinskom gradu, u kupleraju što ga je vodio njegov otac. Više vam od toga ne smijem reći. Smijem, zapravo, ali nema smisla.

NACIONAL: Kako biste definirali samoga sebe: jeste li pisac, novinar, ili novinar-kolumnist, kojim redom?
- Ja sam samo pisac. Osoba koja živi od svojeg pisanja. Ništa manje, ništa više. Ali, ako smijem, volio bih naraštajima koji dolaze objasniti jednu stvar s prijelaza tisućljeća. Postoje, naime, dvije vrste kolumnista: oni koji su to postali zato što su po nečemu poznati i oni koji su to postali dugim i ne baš lagodnim novinarskim rintanjem. Ako je reportaža, kako kažu, “kraljica novinarstva”, onda je kolumna barem, ne znam, kraljica majka, ili princeza od Walesa. Svaka čast svim kolumnistima, nitko to ne bi bio da nije zavrijedio na neki način, ali mislim da bi bilo dobro razlučivati baš te načine. Doći do svoje kolumne kroz svladavanje svih “nižih” novinskih formi, ili odjednom, niotkuda, tu postoji ozbiljna razlika. Aleksandar Stanković mi je u svojoj emisiji kazao kako su ga neki kolege pitali zašto me predstavlja kao novinara kad sam ja samo kolumnist. “Samo” kolumnist?! Isprva me to malo povrijedilo, ali onda sam shvatio da je posrijedi samo reakcija novog naraštaja na evoluciju u medijima: baš kao što novootisnute novčanice obezvređuju one dotadašnje, tako i inflacija ad hoc kolumnista smanjuje rejting onih koji su godinama svladavali sve novinske forme da bi se dovinuli do kolumnizma.

NACIONAL: Kako vas doživljavaju vaša djeca, Katarina (11) i Jakov (4), s obzirom na posao koji radite - za razliku od drugih očeva više ste doma i s njima.

- Ne znam, pričekajte malo i pitajte njih kad postanu punoljetni. Postavim li se u njihov kut, to vjerojatno izgleda ovako: uglavnom jesam tu, ali zapravo nisam s njima. Ili budem s njima, ali zapravo nisam tu... Sigurno je samo jedno - u pubertetu će me zamrziti. Kao i svi svoje roditelje. A poslije ćemo vidjeti.

NACIONAL: Od idućeg tjedna pišete u Nacionalu. Sigurno razmišljate kako i s čim ćete krenuti. Što vas najviše intrigira u vezi s novim profesionalnim okruženjem?
- Ja sam kolumnist opće prakse, katkad pišem o istim “krupnim” temama kao i drugi kolege, a pokatkad o detaljima koji drugima ne zapnu za oko, koji govore o našoj stvarnosti, i individualnoj i kolektivnoj, kojiput i više od tema koje vrište s naslovnica. Malo je toga na ovom svijetu inspirativnije od života u Hrvatskoj danas.

Biografija Renata Baretića Rođen u Zagrebu 1963.
1981. upisao studij politologije
1983. honorarac Večernjeg lista
1985. upisao studij komparativne književnosti i fonetike
1989. počeo pisati za Slobodnu i Nedjeljnu Dalmaciju
1993. preselio se u Split i počeo pisati za Feral Tribune
1995. dao otkaz u Nedjeljnoj Dalmaciji, nakratko se vratio u Zagreb i radio u Novom Liberu, Erasmusu i Croatia Recordsu
1998. objavio prvu zbirku pjesama 'Riječi iz džepova', prešao u Globus
2001. s Antom Tomićem i Ivicom Ivaniševićem napisao scenarij za TV seriju 'Novo doba'
2002. vratio se u Nedjeljnu i Slobodnu Dalmaciju
2003. objavio roman 'Osmi povjerenik'
2005. objavio drugu zbirku pjesama, 'Kome ćemo slati razglednice', i 'Kadrove kadra', izbor iz novinskih TV kolumni
2006. objavio roman ‘Pričaj mi o njoj’
2007. s Petrom Filipićem utemeljio ‘Pričigin’, splitski festival pričanja priča
2008. organizirao prvu samostalnu fotografsku izložbu 'Brodske linije', prešao iz Slobodne Dalmacije u Nacional i objavio roman 'Hotel Grand'

Vezane vijesti

Banana u državi

Banana u državi

Zamišljam očaj onih likova koji su otišli u Poljsku da bi se tamo pijani tukli, pijani švercali bengalke na stadione, pijani ih tamo bacali na teren… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika