Mihajlo Arsovski“Nagrada za životno djelo daje se onima koji se smatraju otpisanima, a ja se s time ne slažem”, kaže dizajner Mihajlo Arsovski (71), ovogodišnji dobitnik Nagrade za životno djelo Hrvatskog dizajnerskog društva, autor inovativnih kazališnih plakata i kompletnog vizualnog identiteta Teatra ITD iz šezdesetih, od pozivnica do interijera, kojemu se u utorak, 4. studenog, u Galeriji Studentskog centra, mimo njegove volje i podrške, otvara retrospektivna izložba “u čemu ne želi sudjelovati”.

“Ne želim tu izložbu i neću doći na otvorenje”, nastavio je Arsovski, jedini hrvatski dizajner čije se ime nalazi u svjetskoj enciklopediji dizajna. “Ne želim se ni fotografirati jer više nisam mlad i lijep kao u doba kada su me kao 25- godišnjaka fotografirali na proplanku dok sam bio na radnoj akciji. Molim da me ne primjećuju, to mi je najbliže. I molim prijatelje da poštuju moj stav”, zatražio je Arsovski.

Autor brojnih kazališnih i filmskih plakata godinama ne sudjeluje u javnom životu grada, ne daje intervjue i ne odlazi na izložbe, osim najbližim prijateljima, kao što je slikar Mladen Galić. Neki ga smatraju čudakom i ekscentrikom, no svi se slažu da je inovirao hrvatski dizajn. Kad su mu svojedobno predlagali retrospektivu, bez razmišljanja je odgovorio: “Može, ali kad umrem!" Arsovski se nije pojavio ni na dodjeli nagrade HDD-a pa je vragolasto zaključio da “nitko ne zna kako on izgleda”. Nije došao ni na izložbu u Galeriju ULUPUH 1996. gdje mu je Ivan Picelj organizirao prezentaciju serije plakata za kampanju “Mala zemlja za veliki odmor”, napravljenih početkom devedesetih za Hrvatsku turističku zajednicu. Asistent mu je bio pokojni profesor Radovan Ivančević, koji je organizirao, kako se pričalo, odlazak helikopterom na odabrane lokacije “pa zato ima puno snimaka iz zraka”.

---

Plakat za prijelomnu Brešanovu 'Predstavu Hamleta u Mrduši Donjoj'Unatoč tim pričama, Hrvatsko dizajnersko društvo odlučilo mu je prirediti izložbu i to u istoj galeriji u kojoj je 1972. godine bila njegova prva i jedina velika izložba, koju je tada napravio Želimir Koščević. “Bit će izloženo više od 80 najboljih plakata, koji su posuđeni iz Muzeja za umjetnost i obrt te iz privatne zbirke Branka Vodeničara, nekadašnjeg majstora zvuka u Teatru Itd”, rekao je Dejan Kršić, koji je napravio koncept izložbe. Bit će predstavljena i monografija za koju su tekstove napisali sveučilišna profesorica i njegova dugogodišnja prijateljica Jasna Galjer, dizajner Željko Serdarević, predavač na splitskoj Umjetničkoj akademiji Mirko Petrić i Kršić.

“Živim za sebe, a vama je najbolje da zaboravite sve ovo o čemu smo razgovarali, jer stvarno nema smisla pisati o meni - koga ja zanimam?”, nastavio je Arsovski, inače vrlo ugodan i brbljav sugovornik, sklon filozofskom pristupu životu. “U Zagrebu više nikoga ne zanimaju vrijedne stvari i one propadaju. Sve je propalao i stid me je razgovarati s Hrvatima, no nisam razočaran. To vam je kao kad dirigent na početku koncerta da pogrešnu intonaciju i onda orkestar do kraja svira falš”.

Arsovski se najviše druži s umjetnikom Ivanom Piceljem, i to u kavani Argentina ili u kafiću Kolding u središtu grada. Družio se i s pokojnim slikarom Zvonimirom Lončarićem. Supruga mu je Vesna Arsovski, profesorica, prevoditeljica i lektorica, a kći Ivana Arsovski radila je kao producentica. Mihajlo Arsovski je rođen 1937. u Skoplju u Makedoniji u obitelji predratnog ljevičara i revolucionara, koji je završio u bugarskom zatvoru. Kad je završio Drugi svjetski rat, njegovi “drugovi iz revolucionarnog pokreta zauzeli su važne položaje u društvu, međutim, on je zbog zatvora zakasnio na dodjelu važnijih funkcija i postao neki načelnik u Velesu.” Cijela obitelj ubrzo se preselila u Zagreb gdje je Mihajlo Arsovski išao u školu sa sinom Miroslava Fellera, publicista, filozofa i pisca, i velikog zanesenjaka oglašivačke struke, koji je osnovao prvu oglašivačku agenciju Zavod Imago i organizirao prvi sastanak oglašivača još 1928. godine na Sušaku. Arsovski često spominje ranu Fellerovu zbirku poezije smatrajući je remek-djelom, a pamti ga kao velikog znalca umjetnosti, koji ih je upućivao u tajne dizajna i prenosio im informacije iz svijeta. Feller ih je nagovarao da upišu studij arhitekture. Uz arhitekturu, studirao je i povijest umjetnosti, ali nije diplomirao. No kažu da je vrlo obrazovan, načitan i u radu precizan. Govorilo se da se godinama prebacivao s fakulteta na fakultet samo zato da izbjegne vojsku, što mu na kraju nije uspjelo tako da je ipak završio u kasarni tadašnje JNA na krajnjem jugu bivše Jugoslavije. Legenda o Arsovskom kaže da se u Zagreb vratio - pješice.

Zaštitni znak Teatra &TD u Zagrebu djelo je Mihajla Arsovskog“Njegovi plakati i likovne opreme knjiga iznimno su kvalitetni i Arsovski se kao dizajner ne može ni s kim uspoređivati”, kaže Jasna Galjer, autorica teksta u monografiji. “Opisuju ga kao samoukog umjetnika što se navodi i u katalogu 7. izložbe jugoslavenske grafike 1972. godine kada je dobio i nagradu za svoj rad. Međutim, on tvrdi da nije samouk jer je od početka karijere surađivao sa slikarom Otonom Glihom i arhitektom Vjenceslavom Richterom od kojih je puno naučio."

Još na studiju surađuje u grafičkoj pripremi sitotiska Studentskog centra, koju je pokrenuo Brane Horvat. Tu je tiskao Glihine grafike za koje su mnogi kasnije tvrdili “da su najbolje”. Zatim je kao stalni član Richterova tima radio postave paviljona na Svjetskim izložbama, primjerice, u Montrealu. Kad se vratio iz vojske nastavio je raditi kao samostalni dizajner - opremao je knjige za Centar društvenih djelatnosti SSOH-a. Kasnije je puno surađivao s tiskarom Zrinski u Čakovcu, “jer je bila brza i efikasna, a napravili su sve što se od njih tražilo - od tiskanja do popravka cipela i nošenja svježeg sira i vrhnja”.

Arsovski je dizajnirao i časopis Pop ekspres“Arsovski je bio potpuno drukčiji od svih ostalih dizajnera u bivšoj zemlji”, nastavlja Jasna Galjer. “Radio je vrlo karakteristične naslovnice pjesničkih zbirki Zvonimira Mrkonjića: u jednoj je tekst plasirao na lijevu stranu što je bilo potpuno nekonvencionalno, neočekivano i kosilo se sa svim teorijama percepcije. Uobičajeno je da se tekst stavlja na desnu stranu, a on ih je ostavio prazne. Također, imao je specifičan odnos prema materijalu i to se vidi na ranim plakatima. Prvi njegov poznati rad iz 1959. godine napravio je u skladu s apstraktnim tendencijama tog doba, s konstruktivističkim rasterom plohe u dvije boje, na tragu exatovske estetike. “

Arsovski je poznat po studioznom i temeljitom radu, tako da je uvijek temeljito proučio tekst knjige koju je opremao. Zbog toga je ponekad probijao sve rokove. Jednom je toliko kasnio da su mu urednici došli kući da vide u kojoj je fazi. Naravno, nije bio gotov. Kako se ne bi trebao suočiti s urednicima, navodno je izišao kroz stražnja vrata namjerno ostavljajući stope u snijegu, a supruzi je naložio da im kaže kako ga nema. A on se vratio u kuću hodajući točno po vlastitim stopama u snijegu i čekao da naručitelji odu.

Oglas za studentski festival 1966.Na svjetskoj raziniArsovski je dizajnirao vizualni identitet Studentskog centra 60-ih i 70-ih, kada je SC s kazalištem i galerijom bio vodeće umjetničko središte sa svjetskom razinom likovne i teatarske produkcije. Svojim dizajnom uklopio se u taj proboj, ali mu je i sam znatno pridonio.