Zoran FerićMnogim fenomenima i ljudima stalno se iznova čudim, a neki me posebno iritiraju: oni koji ne vide trupac sekvoje u svom oku, a s pravedničkim gnjevom prebrojavaju trunčice piljevine u očima drugih. Ovoga me tjedna, kao i dobar dio ostale javnosti, zapanjio komentar Ivana Miklenića, glavnog urednika Glasa Koncila. U tekstu o korijenima nasilja u hrvatskom društvu obrušio se na medije, koji, veli, svjesno ili nesvjesno pomažu onima koji u Hrvatskoj žele kaos pa u tom kaosu love u mutnom kao krupne ribe na dnu prljave bare. Istina jest da uloga medija nije samo informirati javnost, nego i proizvoditi pozitivne učinke u istoj toj javnosti. Međutim, danas su mediji i novinari dežurni krivci ama baš za svaku svinjariju, upravo je moderno pljunuti na pretjerivanje i neprincipijelnost, kojih, dakako, ima, ali ima ih u svim medijima. Ovakav komentar u Glasu Koncila jedan je od dokaza takvoga stanja i odličan primjer pretjerivanja i pristranosti. Pa ako mediji, kako piše Miklenić, sustavno razaraju opće dobro, i medij o kojemu je ovdje riječ, Glas Koncila, nedvojbeno se svrstao među njih. I bilo bi dobro, čak i poželjno, da je poštovani urednik najčitanijeg katoličkog glasila u svom tekstu nekako naznačio da je kritičan i prema vlastitu listu.

Takvih pak naznaka nema. U tom mi je tekstu ipak najproblematičnija opasna i moralno dvojbena teza, koju nipošto ne bih očekivao od nekoga tko je odabrao svećenički poziv. Miklenić piše: “Budući da u svakome narodu i društvu ima određen, mali postotak potpuno predanih zlu, kad se dogodi zločin u takvim redovima ili krugovima, besmisleno je govoriti o ugrožavanju civilizacijskih tekovina, jer to su uvijek žrtve sukoba nelegalnih i nelegitimnih interesa. Takvi zločini doista se ne tiču prosječnih građana, niti oni zbog tih i takvih zločina imaju razloga za osobnu nesigurnost ili strah.”

Nevjerojatno je da glavni urednik tako utjecajnog glasila mafijaške obračune smatra internom cehovskom stvari, koja se ne tiče prosječnih građana. Pogotovo je odiozno kad to piše samo tjedan dana nakon što je brutalno likvidiran novinar i suvlasnik medijske kuće. Ivo Pukanić je ubijen zbog toga što je nešto objavio, a to što je objavio očito je istinito. Ljude, naime, ne ubijaju zbog klevete, tu je dovoljna i pravna država, koja u tužbama i procesima protiv novinara ima golemo iskustvo, za razliku od organiziranoga kriminala, koji za nju donedavno uopće nije postojao.

Očito, umorstvo novinara uvijek je od javnoga interesa, barem u barem donekle normalnoj zemlji. To se itekako tiče prosječnih građana, a posve je začudno da to glavni urednik Glasa Koncila ne vidi. U ovih strašnih i nadrealnih nekoliko tjedana ubijena je i Ivana Hodak, koja se po svemu sudeći ni o koga nije ogriješila, pa ako to i jest mafijaško ubojstvo, itekako se tiče sviju nas jer je okrutno likvidirana sasvim nedužna osoba, koja nije bila dio nikakva kriminalnog miljea, nego je mrtva pretvorena u poruku na koju je netko nažvrljao upozorenje ili prijetnju. Tiče li se to sviju nas? Tiče li nas se kad ljudi stradavaju zbog onoga što objave ili samo zato što su nečije dijete?

Pa čak i kad u mafijaškim obračunima stradavaju pripadnici organiziranog kriminala, kad si uzajamno pucaju u glavu ili se gađaju snajperima, to javnost itekako plaši i uznemirava. Jer i likvidacija najokorjelijega narkobosa, što ju je počinila jednako okorjela suprotstavljena interesna skupina, nije samo naisilno preseljenje na onaj svijet, nego i rječita poruka javnosti da s takvim momcima nema šale, da oni mogu svašta, pa i likvidirati vrlo čuvanu osobu, i na kraju, da takozvani prosječni građani, oni koje ne štiti nikakva interesna skupina svojim revolverima i snajperima, u sukobu s njima nemaju nikakve šanse. Javnost je pogotovo uznemirena kad takva umorstva nikako da se razotkriju, pa se stječe dojam da i politika i policija i sudstvo, čak vrlo očito, štite nasilnike i ubojice. Organizirani kriminal i može živjeti zato što se građani boje i zato što ih ni u bogatijim i organiziranijim zemljama država ne može zaštititi. Jer zaštita se svodi na odustajanje od vlastita života i trajnu osudu na životarenje pod izmišljenim imenom, negdje na gradskoj periferiji i na drugom kraju zemlje. Upravo zato sve nas se to zapravo neopisivo tiče.

A na kraju teksta Miklenić za val nasilja, koji se pojavio kao kakav iracionalni tsunami, optužuje ljevicu. Može se shvatiti da je ljevica - koju taj “duhovnik” uopće nije definirao - kriva za izgon univerzalnih vrijednosti iz hrvatskoga društva. Pa ako je prethodna teza o cehovskom sukobu moralno upitna, ova je posve apsurdna. Prvo zato što je ta ljevica u spomenutom tekstu nepoznat netko (kaže se tek da to nisu samo lijeve političke stranke), a potom i zato što je kaos u ovom društvu i etabliranje mafijaških skupina desetak godina proizvodila deklarirana desnica. Pod desnim vladama događao kriminalno se privatiziralo, suspendirala su se građanska prava i vrijednosti, uz ratno profiterstvo, sabotaže pravosuđa (kadrovske i financijske), infiltraciju notornih kriminalaca u vojsku i policiju - inflacija i deficit svega vrijednoga i moralnoga. I sad glavni urednik Glasa Koncila za to optužuje - ljevicu. Optužuje, a Crkva ozbiljno posluje s čovjekom koji leži u Remetincu osumnjičen za krađu dragulja. Baobab je to, gospodo, baobab ili sekvoja u vašemu oku.