Objavljeno u Nacionalu br. 678, 2008-11-10

Autor: Robert Bajruši

32 godine čekanja Julie Bušić

'Gledajmo u budućnost, ne trebamo znakove prošlosti'

Julienne Eden Bušić upravo je objavila knjigu o tome kako je proživjela 32 godine razdvojenosti od svojeg supruga, Zvonka Bušića, a za Nacional govori o njihovu ponovnom zajedničkom životu

'LJUDI NE POZNAJU PRAVU LJUBAV' 'Ako znate što je prava ljubav, onda nije teško čekati', kaže Julie Eden Bušić'LJUDI NE POZNAJU PRAVU LJUBAV' 'Ako znate što je prava ljubav, onda nije teško čekati', kaže Julie Eden Bušić'Napisala sam ukupno 29 pisama. U u svakom sam se na početku obraćala cenzoru koji je kontrolirao svaku riječ koju sam napisala, a istodobno sam vodila unutarnji dijalog sa samom sobom, stvari koje se Zvonku nisam usudila poslati, ali sam ih morala ispucati, tako da je knjiga napisana na tri razine: cenzorima, Zvonku i meni samoj. Tako sam, posljednje dvije godine, vodila tri paralelna dijaloga, a ispalo je da većina pisama nije stigla do njega, što govori o strogosti cenzora. Mislila sam kako bi bilo dobro ovo bogato iskustvo podijeliti s ljudima, jer se od patnje može mnogo naučiti, upravo je to dar, jedina istina u životu”, opisuje Julienne Eden Bušić, svoju najnoviju knjigu “Tvoja krv i moja”. Radi se o 29 pisama koje je posljednjih godina slala suprugu Zvonku Bušiću, dok se nalazio na izdržavanju dugogodišnje kazne u američkim zatvorima.

Julienne Eden Schultz rođena je u Oregonu, a 1969. u Beču je upoznala hrvatskog političkog emigranta Zvonka Bušića. Već iduće godine, na Dan Republike 29. 11. 1970. s nebodera na Jelačić placu, bacala je letke u kojima je kritizirana Jugoslavija i socijalizam. Idućih godina živjeli su u Njemačkoj i SAD-u, gdje su u rujnu 1976. oteli zrakoplov koje je iz New Yorka letio za Chicago. Plan je bio sumanut: mislili su Boeingom preletjeti Jugoslaviju, i iz aviona bacati letke s antijugoslavenskim sadržajem. Ali sve je pošlo naopako, nisu stigli dalje od Pariza, a u New Yorku je, pri demontiranju Bušićeve bombe, poginuo američki policajac. Zvonko i Julienne Bušić osuđeni su na kazne doživotnog zatvora.

Sve što se dalje dešavalo, dobro je poznato. Ona je puštena poslije 13 godina, i 1995. se doselila u Hrvatsku. Na sve načine je pokušavala lobirati za Bušićevo puštanje iz zatvora, što se napokon desilo prije nekoliko mjeseci. Posljednjih godina je, u strahu da bi javnim istupima otežala položaj Zvonka Bušića - odbijala davati intervjue, tako da razgovor za Nacional predstavlja prvi opširniji istup nakon višegodišnje šutnje. I nju i supruga izuzetno su uzbudile neke teze u nedavnoj Latinici, posvećenoj terorizmu.




NACIONAL: Latinica se opet bavila vama prošli tjedan?
- Da, i nažalost, opet je bilo laži. Samo jedan primjer: naslov letka kojim smo se obratili hrvatskome narodu nije bio naslovljen kao što tvrde u Latinici “poziv na borbu protiv srpske hegemonije” nego “poziv na dostojanstvo i slobodu”, pa mogu si samo misliti s kakvom je namjerom iskrivio naslov letka.

NACIONAL: Zašto ste čekali 13 godina između prve i druge knjige?
- Zato što sam sve te godine bila u strahu i pod pritiskom da bi ovakva knjiga ugrozila Zvonka ili škodila mu, da bih mogla nešto reći ili napisati što bi skrivilo da na kraju ne bude pušten, i da umre u zatvoru. To je bilo strahovito teško, jer sam i ja na neki način bila u zatvoru, samo bez zida. Pisala sam i pisala, ali ništa se nisam usudila poslati. Tek kada smo se odlučili da ćemo raditi što nam je volja, da nam je dosta živjeti u strahu, dobili smo vijest da će Zvonko biti pušten. A kratko nakon toga knjiga je objavljena, jer je ionako već bila napisana, i više nije bilo straha.

NACIONAL: Američke vlasti su stroge kada se radi o osobama koje su osuđene za terorizam?
- U stvari nismo uopće osuđeni za ”terorizam“, kako se stalno ponavlja u medijima, nego za ”otmicu s posljedicom smrti“, iako nehotice. Problem s vlastima je da pritom ne brinu za pojedinačne slučajeve, iako među osuđenicima postoje velike razlike. U posljednjoj fazi, Zvonko je premješten u zatvor u Indiani, u kojem je formirana posebna jedinica gdje su smješteni takozvani islamski teroristi ”drugog ranga“. On je tri desetljeća u kategoriji ”terorista“, a zatvorske vlasti su trebale i nemuslimane s kojima će popuniti novootvorenu jedinicu. Smjestili su ega tamo, jer Zakon zabranjuje vjerske podjele u zatvorima. Kasnije je došlo još nekoliko nemuslimana, tako da više nije bio jedini koji nije osuđen kao islamski ekstremist. Meni je u posljednje dvije godina najteže pala zabrana nakon punih 30 godina da se i najmanje dodirnemo tijekom susreta, dijelio nas je stakleni zid, i mogli smo pričati isključivo telefonom. Slamalo mi se srce jer ga nisam mogla primiti za ruku. No, treba reći da nije imao problema s drugim zatvorenicima. U zatvoru se treba znati ponašati i komunicirati s JULIE EDEN BUŠIĆ sa suprugom Zvonkom u ZagrebuJULIE EDEN BUŠIĆ sa suprugom Zvonkom u Zagrebudrugim osuđenicima, i zapravo su mu egzistencijalni uvjeti bili najbolji, u čitavoj 32-godišnjoj robiji.

NACIONAL: Zašto?
- Prvi put, poslije dugog vremena dobio je vlastitu ćeliju, a to je prilični privilegij, na opasnim mjestima poput američkih zatvora. Poslije više od dvadeset godina, napokon je mogao gledati sunce i zvijezde ili osjetiti kišu. Posljednje dvije godine jedinica u koju je smješten, vježbala je u velikom kavezu koji je bio vani. Svjesna sam da zvuči ironično kada se kaže da se najbolje osjećao u kavezu, ali doista je tek tada mogao osjetiti sve ono za što je dva desetljeća bio prikraćen.

NACIONAL: Koji motivi moraju postojati da bi se nekoga čekalo 32 godine?
- Ako znate što je prava ljubav, onda nije teško čekati. Mislim da većina ne zna pravu ljubav, jer za njih je to ono tjelesno i površno, ali onima koji shvaćaju pravu ljubav, nikakvo čekanje nije teško. U neku ruku, smiješno je kada me pitaju kako sam uspjela. Nisam se niti trebala potruditi jer nas dvoje povezuju ne samo duhovna ljubav, nego i veliko prijateljstvo, a to prijateljstvo je temelj koji je sve ovo vrijeme držao našu vezu. To je u stvari sve što smo imali.

NACIONAL: Zacijelo su vas često pitali kakav je osjećaj biti supruga terorista?
- Do sada me to nitko nije pitao. Ali zašto isključujete mene kada sam i ja sudjelovala u svemu i odslužila 13 godina zatvorske kazne? Ako je on terorist, onda sam i ja. Naš je sudac, na primjer, izjavio bezbroj puta da nas ne smatra teroristima ni zločincima, a on je bio najupućeniji u sve u našem slučaju. Međutim, držim da je to vrlo površno zaključivanje, i sami znate da su u određenim životnim razdobljima bili etiketirani kao teroristi nobelovac Nelson Mandela, Joschka Fischer, Ariel Sharon, Gerry Adams, Menahem Begin i nobelovac Jaser Arafat. Ljudi jako površno shvaćaju pojam terorist. Gledajući u povijest, ako ste na kraju bili pobjednik, tada će vas proglasiti herojem, a u suprotnom će reći da ste terorist. Bila sam članica grupe i dobro znam da nikoga nismo htjeli ozlijediti, a kamoli da netko umre. Pravi teroristi žele ubijati nevine ili sijati strah među ljudima, oni nemaju savjest, niti suosjećanje. Naš postupak trebao je biti nešto poput kazališne predstave kojom smo namjeravali ukazati na kršenje ljudskih prava u tadašnjoj Jugoslaviji, i to da režim ubija ljude, a neistomišljenike stavlja u zatvor. U to vrijeme Amerika je bila veliki prijatelj s Titovim režimom i da smo izišli demonstrirati na ulice, ne bismo ništa postigli.

NACIONAL: Kako biste danas opisali Zvonka Bušića?
JULIE EDEN BUŠIĆ- njezina nova knjiga 'Tvoja krv i moja' koju je objavila Mozaik knjiga iz ZagrebaJULIE EDEN BUŠIĆ- njezina nova knjiga 'Tvoja krv i moja' koju je objavila Mozaik knjiga iz Zagreba - Zvonko je vrlo tolerantna osoba i voli razgovarati s ljudima, a uvijek je spreman prihvatiti tuđe argumente ako su jači od njegovih, pa i promijeniti mišljenje. Morate imati na umu da je on 32 godine u zatvoru stalno čitao, pročitao je više od 2500 knjiga i u mnogočemu je prihvatio nove ideje i razmišljanja. Pogrešno je razmišljati u stereotipima, i on i ja smo u nekim stvarima više liberalniji, a u nekim drugim smo konzervativniji, kao, pretpostavljam, cijelo čovječanstvo. Meni je užasno glupa ta umjetna podjela na ljevičare i desničare koja se stalno ponavlja u medijima i u politici. Ljudi nisu klišeji.

NACIONAL: Zbog čega ste se 1995. doselili u Hrvatsku?
- Moja obitelj ima europske korijene i oduvijek sam željela živjeti u Europi. S tatine strane, preci su Nijemci iz Ukrajine i Šveđani, a s mamine dolaze iz Irske i Škotske, dakle u meni teče puno europske krvi. Kada su me pustili iz zatvora, nekoliko godina sam vodila hrvatski ured u San Franciscu, a onda sam došla u Zagreb. Moj dolazak u Hrvatsku, na neki je način olakšao i unutarnje osjećaje u Zvonku jer tada je osjećao kao da je i dio njega u domovini, a osim toga mogla sam mu iz prve ruke javljati kakva je ovdašnja situacija i novosti iz obitelji. Jako volim živjeti u Hrvatskoj, a nisam jedini član naše obitelji koji tako razmišlja jer prije nekoliko godina u Dalmaciju se doselio i moj brat s obitelji, koji je profesor biologije mora.

NACIONAL: U kakvim ste odnosima bili s Franjom Tuđmanom koji je bio snažno angažiran na oslobađanju vašeg supruga iz američkih zatvora?

- U dobrim odnosima. Bila sam zaposlena u predsjedničkom uredu i on je doista pokušavao napraviti sve da se Zvonko vrati u Hrvatsku. Ali želim istaknuti da nije samo predsjednik Tuđman želio povratak Zvonka Bušića: Ivica Račan, Dražen Budiša, Vlado Gotovac, Zlatko Tomčić i Ivan Jakovčić, kao tadašnji predsjednici oporbe, također su uputili pismo američkoj državnoj tajnici Madeline Albright, u kojem su tražili njegov povratak u domovinu. Tako da nije samo predsjednik Tuđman pokušavao vratiti mog muža, nego i mnogi drugi nakon što su se podrobnije upoznali s našim slučajem. Kada je Danijel Ivin postao predsjednik HHO-a, također je uputio pismo u kojem je tražio oslobađanje Zvonka Bušića. Treba reći da su nas podržali i brojni američki i drugi biskupi, političari i nekadašnji američki diplomati, državni tužitelji, i drugi ugledni ljudi, i svima njima koji su se založili za Zvonka dugujemo veliku zahvalnost.

NACIONAL: Rezerve prema vašem suprugu pojačale su se u trenutku kada je stigao u Hrvatsku. Tada su ga na aerodromu dočekali brojni kompromitirani pripadnici desnice kao što su Ivić Pašalić, Marko Perković Thompson, Ljubo Ćesić Rojs i Anto Kovačević.
 - Ne želim da se ljude etikira, ni s desne ni s lijeve strane. Previše se to radi, pogotovo u medijima, kao što je i vaš novinar Jurdana rekao prije nekoliko dana, slažem se potpuno s time. Ali zar mislite da smo mi slali pozivnice ljudima koji su nas dočekali na aerodromu? Zvonko je protekle 32 godine proveo u zatvoru, nikoga nije ni poznavao na aerodromu osim obitelji i nekoliko starih prijatelja, a ja nisam imala pojma niti sam o tome uopće razmislila, tko će se pojaviti na Plesu. Pretpostavljam da su neki došli po potrebi, drugi po želji, i iz poštovanja prema njegovoj golemoj žrtvi, pa ima i nekih koji su vjerojatno došli vidjeti kako izgleda čovjek koji je dulje od bilo koga u hrvatskoj povijesti proveo u zatvorima, a ako neki koji su nas dočekali nisu bili po nečijoj volji, to se nas ne tiče. Tamo se okupilo šareno društvo, čak i neki ”ljevičari“, a čula sam da je bilo nekoliko baptista i jedan bivši trockist, iako se sada vjerojatno srami zbog mladenačkog zanosa. Ali jako mi smeta kada vidim lažne izvještaje u kojima se piše ili govori da su nas dočekali pojedinci u ustaškim uniformama, kao na primjer nedavno u ”Latinici“. Imam kod kuće cjelokupnu snimku dočeka i na njoj se ne vidi ni jedna takva osoba, pa čemu služe takve laži? Javnost ionako ima vrlo malo povjerenja u medije. Ali, ako vas zanima naše mišljenje o znakovlju iz prošlosti, mi mislimo da je to nepotrebno i štetno za Hrvatsku. To je besmisleno, trebamo gledati u budućnost, a ne u prošlost.

NACIONAL: Prošla su tri mjeseca otkako se Zvonko Bušić vratio u Hrvatsku, kako mu izgleda stanje u ovoj zemlji?
- Iako nevoljko govorim u njegovo ime, mogu reći da je presretan što je ovdje i sve mu je prekrasno. Kada živiš 32 godina u ćeliji od 3-4 metara, a sve lijepo u životu postoji samo u tvojoj glavi, onda nije čudo da je on oduševljen. Zvonko je optimist po naravi i uvijek pokušava ljude uvjeriti da postoje izgledi za napredak u budućnosti, da je sve do nas. Osim toga, vlade su prijelazne, ako smo nezadovoljni, možemo ih promijeniti. Primjećujem da ga jako živcira kada ljudi počnu kukati i govoriti da ništa ne valja ali nemaju ni prijedloge, ni ideje kako poboljšati situaciju, pa bolje da šute.

NACIONAL: Kada spominjete budućnost što vas dvoje planirate raditi u nadolazećim vremenima?
JULIE EDEN I ZVONKO BUŠIĆ 1974. u Oregonu za DanJULIE EDEN I ZVONKO BUŠIĆ 1974. u Oregonu za Dan- Ja ću i dalje pisati, ali konačno o drugim temama. Imam talent za pisanje i namjeravam se time baviti. Zvonko također želi nečime pridonijeti ovoj zemlji ali će mu trebati malo vremena. Nakon što se vratio, sprijateljili smo se s grupom stopostotnih ratnih invalida. To su ljudi veselog duha čiji optimizam nas je opčinio. Na promociji knjige ”Tvoja krv i moja“ u Mimari, njima smo donirali prihode i mislim da će Zvonko u budućnosti i dalje surađivati s ovim hrabrim ljudima, a vjerovatno će se baviti i nekim drugim stvarima. Ali najprije se treba upoznati s ovdašnjom situacijom i ljudima. Svakodnevno mu mnogi poznati i nepoznati ljudi prilaze i žele popričati s njim ili mu nešto sugerirati, i on se u svemu još uvijek slabo snalazi. Uglavnom, nastojat će pridonijeti i to u pozitivnom, a ne u negativnom smislu.

NACIONAL: Koliko znam, Zvonko Bušić posjećuje svoje rodno selo. Kako doživljava promjene u Hercegovini, koju nije posjetio 40 godina?
- Jeste li pročitali poznatu knjigu Tho masa Wolfea ”Nema povratka kući“? Zvonko na to ovako gleda, njegovo rodno selo koje je sve ove bolne godine bilo toliko živo u njemu, koje ga je hranilo, hrabrilo, snažilo, više ne postoji, bar kako ga se on sjećao. Rekao mi je da je mogao prepoznati mjesto samo po nepromijenjenom brdu, ali kada se penjao, primijetio je da se i brdo promijenilo, nema više ovaca i koza, ni ljudi, nije više golo kao nekad, sve je zaraslo. Ali to je sudbina svakog tko je dugo izbivao iz rodnog kraja. U zatvoru se živi u prošlosti jer se ništa drugo nema, ali kada se iziđe, mora se živjeti u sadašnjosti i za budućnost. A to i nije baš loša životna pouka.

NACIONAL: Oboje ste mi prepričavali da čisti i kuha, ne ponaša se kao “macho”. Kako izgleda vaša svakodnevnica?

- On upali svjetla, ja ih ugasim, jer nema naviku ugasiti svjetla. To je bila stvar stražara. Zvonko otvara ormare, ja ih zatvaram, jer u zatvoru nisu imali vrata na ormarima pa ih nema naviku imati a kamoli zatvoriti. Nekoliko sam puta već udarila glavom u njih, i bilo je krvi. Ja ga požurujem, on si uzima vremena, jer su u zatvoru rastegnuli vrijeme do kraja, zato što je svaki dan bio isti, dosadan, prazan. Ja sve razbacujem a on sve slaže, jer je u zatvoru sve bilo i moralo biti na mjestu. Po njemu imam svega previše i počeo je sugerirati da se trebam riješiti bar 10 para cipela, i to kao početak velikog ”čišćenja“. On uglavnom pere suđe zato što nije zadovoljan mojim skromnim naporima. U zatvoru su mnogi zaraženi opakim bolestima pa se moraš čuvati bakterija, što znači temeljito čistiti sve, ne samo jednom nego više puta. Da bih mu nakon toliko teških godina čim više ugodila, prepustila sam mu teška srca taj posao, oboje smo zadovoljni. Što se tiče kuhanja, od njega sam naučila kuhati prije 40 godina, jer tada nisam ništa znala, pa nije čudno da još uvijek kuha, i to jako dobro. Nema nikakvih kompleksa oko toga, jer je siguran u sebe. Da ga ne bih previše hvalila, neki je dan napravio užasan umak od sira koji smo morali baciti. Naša svakodnevnica se sastoje od malih stvari koje su nam nedostajale toliko godina, šetnjama u dvoje, dugim razgovorima koji više nisu strogo vremenski ograničeni ni cenzurirani, jednostavnih stvari koje većina uzima zdravo za gotovo.

NACIONAL: Možda je pitanje malo nepristojno, ali od čega živite?
- Ja sam u mirovini, a honorarno radim kao prevoditeljica i urednica. On još ništa nije zaradio, i iz principa ne želi ništa tražiti od države, iako bi po zakonima mogao dobiti neku naknadu. Kad bude potrebno, ima dosta talenata, tečno govori tri jezika, na primjer, a ima i nekih vještina, recimo, u kuhanju i pranju pa nećemo nikada biti gladni ni prljavi. Inače, nismo zahtjevni, najvažnije je pojednostaviti život, riješiti se nepotrebnih ”stvari“. Što više imaš u stvarima, time si dalje od pravih životnih užitaka.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika