Zoran FerićSvijetom vlada euforija koja se pretvorila u pravu barakomaniju. Barack Obama je nesumnjivo značajan politički fenomen i razlog za optimizam poslije gotovo desetljeća kaosa i rata, ali za većinu običnih ljudi on je prvenstveno crnac u bijeloj kući, kako su ga ovih dana častili neki novinski naslovi. Za obične i one koji sebe smatraju potlačenima širom svijeta, Barack Obama je u prvom redu monumentalan ispravak jedne sramotne povijesne nepravde. Njegov izbor za najmoćnijeg čovjeka svijeta nije samo pitanje afirmacije jedne rase koja je u svakome smislu doživjela povijesnu kalvariju i u stanovitim uvjetima gotovo da je bila predodređena za ropstvo i siromaštvo, nego i svih potlačenih rasa.

Međutim on je, svojim porijeklom i svojom životnom pričom i velika nada u socijalnom smislu, u tome da će, barem kako vjeruje dobar dio njegovih birača, od Amerike konačno napraviti socijalno pravedniju državu, državu koja će u uvjetima siromaštva osigurati i srednjoj klasi te siromašnima, kojima prijeti strahovito urušavanje životnoga standarda, uvjete za dostojanstven život. U atmosferi moralnoga i financijskoga kaosa, Amerika je birala predsjednika za teška vremena i ovi su izbori masovnim izlaskom birača pokazali u kojoj je mjeri Amerikancima dogorjelo do nokata, a uvjerljivim izbornim rezultatom postalo je očito koliko je prethodna administracija bila loša. Dapače katastrofalna. Ona je, dakako, bila loša i u prvome mandatu, ali je na krilima opće paranoje i kriminalne borbe protiv terorizma dobila i drugi mandat u kojemu su Sjedinjene Države postale jedna od omraženijih zemalja svijeta.

---

Postalo je konačno bjelodano svima ono što je mnogima bilo jasno i na početku, a to je da se veliki teroristički čin dogodio upravo na početku danas toliko osporavane vladavine Georga Busha, da je Bush na neki način suodgovoran za katastrofalno zaoštravanje odnosa između Amerike i islamskoga svijeta. S druge strane, zelenim svjetlom za logore i torturu koji štite američki način života i američku demokraciju kriminalizirao je tu borbu protiv terorizma i svoju domovinu izvrgnuo ozbiljnoj javnoj osudi.Američka je administracija s jedne strane opravdavala torturu, a s druge je izvozila u treće zemlje kao opasni nuklearni otpad. Takvo licemjerje nije moglo ostani nekažnjeno. Za sada samo u obliku izbornoga rezultata. U Hrvatskoj pak, nakon veličanstvene izborne noći u kojoj je pola svijeta doslovno plakalo i rađao se jedan novi globalni optimizam, predsjednik Vlade izbor je novoga američkog predsjednika komentirao nevjerojatno mlako. Premijer Sanader je nesumnjivo želio ostaviti dojam trijeznog i trezvenog političara koji usred opće euforije hladne glave govori o američko-hrvatskim odnosima, ali ne mogu se oteti dojmu da je takav mlaki komentar izazvan i jednom očitom činjenicom: hrvatska se vladajuća politička opcija previše vezala za republikance i Georga Busha, priređivala mu veličanstven doček u trenutku kad je već bio jedan od najnepopularnijih političara ne samo u svijetu, nego i u vlastitoj zemlji, doček koji je velik dio naše javnosti shvatio kao nepotreban politički kič. Ta se pretjeranost sada može vratiti kao neugodan politički bumerang. Izbor Baracka Obame pokazao je, međutim, i svašta o nama samima. Otkrio je i ono što do sada u svojoj okolini možda i nismo uspjeli vidjeti jer kod nas nema puno Afrohrvata. To je pritajeni rasizam koji je, ako je suditi po masovnosti te pojave, duboko ukorijenjen i u ovu zemlju.

U jeku kampanje i poslije izbora čuo sam brojne komentare i vrlo očito nezadovoljstvo zato što je predsjednik najmoćnije zemlje svijeta crnac. Takve komentare čuo sam od ljudi za koje nikada ne bih rekao da u njima klija neko zrno rasizma, a kamoli fobija takvih razmjera. I tako smo mi u ovoj maloj zemlji bez crnaca svjedoci paradoksalne i tužne situacije da je država koja je pretvarala crnce u robove i gajila rasnu segregaciju do pedesetih prihvatila crnca kao predsjednika, a dobar dio Hrvata ga ne može prihvatiti ni u Americi. Komentari o tome kako je crnja ušao u Bijelu kuću izgovaraju se obično u krugu poznatih, često i u četiri oka, oni su dio nekog političkog intimiziranja, a oni koji komentiraju svjesni su strašne nepopularnosti takvih stavova. To možda i jest prvi korak ka njihovom iskorjenjivanju, ali sama činjenica što postoje u tolikoj mjeri zabrinjavajuća je.

Posebno je zabrinjavajuće što se sve to manifestira poput neke podmukle bolesti, dijabetesa ili lošeg kolesterola, nešto što se ne vidi i često ne ispliva na površinu sve dok u Dinamo ne dođe neki tamnoputi igrač. I tu nisu problem samo skinsi i neonacisti kojih ima u svakoj državi, nego ona šutljiva većina koju zapravo smeta crnac u Dinamu, crnac kao susjed, crnac kao poslovni partner ili, ne daj bože, šef, a pogotovo crnac kao muž jedine kćeri. To su oni koje bi smetao i crnac kao unuk, ali ne govore o tome i ni sami nisu svjesni u kolikoj su mjeri rasisti. Jer, i rasizam je bolest koja ima više stadija. Postoji latentna rasna netrpeljivost koja ne dolazi do izražaja u uvjetima kad nema pripadnika drugih rasa da nam se gade, ali čim se pojave, taj rasizam se budi.

Postoje i lakši oblici rasizma, to neko tiho neodobravanje, ili čak samo čuđenje što se, eto, crnja nalazi u Bijeloj kući, ali i to neodobravanje simptom je opasne bolesti. Bolesti koja generira ozbiljno nasilje i nesreću. Vladimir Šeks je pak na debati “Mediji i politika“ koju je organizirao Fakultet političkih znanosti i gdje je postavljeno pitanje koliko bi Hrvatima trebalo da na mjesto predsjednika izaberu Srbina, odgovorio da Hrvatskoj ne bi trebalo 200 godina da izabere Srbina, kao što je trebalo Amerikancima da izaberu crnca. Time je valjda htio reći kako smo tolerantniji i manje rasisti nego gospoda preko Bare. Predsjednik države možda će uskoro stvarno biti srpske nacionalnosti, ali crnac neće biti bar još 500 godina.