Zoran Ferić“U  brodu smo u kojem svi zajedno moramo veslati, u nadi da ćemo za godinu dana opet upaliti motor.” Ovu metaforu izrekao je predsjednik Vlade pozivajući na opću štednju i razumno ponašanje u teškom trenutku, kad svi vidimo da dolazi kriza i kad nas je paralizirala svijest da smo u tim globalnim kretanjima poprilično nemoćni te da nas inflacija, gubitak radnih mjesta, smanjenje i zamrzavanje plaća, pad životnog standarda i siromaštvo neće zaobići. A ova metafora o brodu dala bi se još itekako pojasniti. Na primjer, taj brod je, čini se, trošna srednjovjekovna galija, u kojoj je većina okovana u potpalublju za velika vesla, nikada ne vidi sunca, jedu kruh i vodu i trpe svakodnevno bičevanje. Pokuša li tko pobjeći, odrežu mu nos, a ako ustraje, onda i uši. Galiotima slome noge da ne mogu bježati, a kad umru, bez ikakve ceremonije bacaju ih u more. Sretnija manjina u ovoj državi udara u bubnjeve ritam veslačima u potpalublju, ili uživa na palubi odlučujući kuda će i kamo ploviti ta tužna lađa. Ovakve slike u meni priziva premijerova metafora broda i sve mi se čini da ona ne može mobilizirati - baš nikoga.

Politička oligarhija osigurala si je vlast, tajkunska pak elita ima monopol na novac i zaradu, najčešće u vezi sa svojim političkim kolegama, činovnici državnog aparata fino su uhljebljeni da ne rade ništa, a od radništva i takozvanog srednjeg sloja, ma što to značilo, očekuje se da stave zube na klin i žvaču zrak. Ovih se dana u novinama i na televiziji često čuje floskula da siromašni ne smiju iznijeti najveći teret krize na leđima, ali da će živjeti u nemogućim uvjetima. No mi, koji već stanovito vrijeme živimo ovdje i pamtimo razne vlasti i režime, nekako ne možemo povjerovati u iskrenost vladajuće klase ove zemlje. Da povjerujemo, trebalo bi nešto u odnosu politike prema građanima, ali i prema vlastitome poslu, radikalno izmijeniti. Franklin Delano Roosvelt  postao je predsjednik SAD-a 1933., za vrijeme najžešće ekonomske krize. U nastupnom govoru kao predsjednik je sunarodnjacima uputio poruku ohrabrenja, rekavši da je jedino čega se Amerikanci trebaju plašiti jest strah sam, “bezimen, nerazborit, neopravdani užas koji paralizira naše napore potrebne da povlačenje prometnemo u napredovanje.” Strah je, dakako, ozbiljna bolest, ali u ponekim situacijama pretvara se u pravu nacionalnu katastrofu.

Burze, banke, fondovi, i sve što ima veze s financijama, na strah obično reagiraju urušavanjem koje je katkad nalik na snježnu lavinu. Masovna psihoza straha može biti kraj svake države i njen financijski, a zatim i politički bankrot. U Hrvatskoj pak strah je, kad se govori o ulaganju i financiranju, kronična bolest. U ovih 18 godina, otkako postoji samostalna Hrvatska, životne ušteđevine gubile su se na razne načine. Najprije bi ljudi izgubili takozvanu “staru štednju”, koja im je poslije na razne načine, ali neadekvatno i uz zakašnjenje vraćana. Nije naodmet spomenuti da se taj gubitak ušteđevine dogodio u trenutku kad građani nisu imali nimalo povjerenja ni u banke ni u domaću valutu. Nepovjerenje u banke je, reklo bi se, naša tradicija. I za to, dakako, nisu krivi građani, možda toliko ni banke, koliko neodgovoran odnos države prema bankama i novcu onih koji je financiraju, koje bi idržava trebala zaštititi.

S osamostaljenjem države, naoko uspješne banke propadale su hrpimice, uzrokujući, osim egzistencijalnih i financijskih tragedija, i masovni strah i nesigurnost. Dubrovačka, Glumina, Komercijalna, sve su te banke sa sobom odnijele i dijelove života svojih komitenata. U međuvremenu se dogodio i sramotni financijski inženjering, otvoreni kriminal za koji su, po svemu sudeći, kažnjeni sitni igrači i izvršitelji, dok je veći dio tako prikupljenog novca nestao kao da je u zemlju propao. Slučaj Ljubljanske banke još je povremeno u medijima. Situacija je stoga vrlo labilna i opasna kad se pojavi prvi znak ozbiljne krize. Ono što je Roosevelt poručio Amerikancima 1933. vrijedi i za nas 2008. Najviše se trebamo bojati vlastitoga straha. I nepovjerenja, dodajmo. Stoga je iznimno važno - ne vratiti to povjerenje, jer ga nikada nije ni bilo - nego ga steći. Oni koji nas vode trebali bi biti najbolji od nas. Znamo da, nažalost, nisu. No, građani ove zemlje bili bi kadri i oprostiti određene ljudske slabosti, ako se “u ovom strašnom času”, kad katastrofa globalnih razmjera kuca na vrata naše političke i poslovne elite, ponesu kao što nikad nisu: odgovorno i požrtvovno. Političke elite, i vladajući i oporba, moraju se zaista potruditi da prvi ponesu teret krize.

Zamrznuti plaće smije samo onaj tko je sebi zamrznuo plaću, pozivati na štednju može samo onaj tko je i sam prisiljen štedjeti. No zamrznuti plaću od 18.000 ili 50.000 kn nije isto kao i zamrznuti crkavicu od 2500 kn. Stoga je nužno da premijer, ministri, saborski zastupnici, čelnici oporbenih stranaka, čelnici sindikata i uopće svi oni koji nešto rade u politici, i za to dobivaju novac, sami sebi drastično smanje plaće. Neka svi godinu dana imaju prosječan osobni dohodak u Republici Hrvatskoj. Tada ćemo biti na brodu na kojemu svi ravnopravno veslamo. Ukidanje božićnih domjenaka i sve takve mjere štednje samo su mazanje očiju. Roosevelt, paralizirani čovjek u kolicima, oživio je zemlju paraliziranu strahom i krizom. To je mogao jer su mu vjerovali. Napoleon, mali čovjek, a veliki vojskovođa, za dugih je marševa silazio s konja i marširao s vojnicima. Možda je sad vrijeme da i politika i krupni biznis na trenutak zaborave na profite i okrenu se općem dobru.  Živimo u prividu da je jednoumlje završilo, a ipak svi mislimo na isto: na pare, na lovu. Neki, doduše, zato što su na to prisiljeni, a drugi zbog neutoljive strasti da imaju što više.