Boris TadićHrvatska vjerojatno neće dobiti spor protiv Srbije što ga je pokrenula protiv te države zbog zločina počinjenih u razdoblju od 1991. do 1995. godine, ali to ne znači da nije trebalo podnijeti tužbu pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) u Den Haagu. Naprotiv, utvrđivanje odgovornosti Beograda za agresiju pitanje je povijesne istine i pijeteta prema žrtvama. Možda zvuči patetično, ali takvo inzistiranje na odgovornosti za ratna razaranja i zločine, uz prethodnu pacifikaciju (odnosno denacifikaciju), dovelo je do toga da su današnja Njemačka i Japan u krugu vodećih država demokratskoga svijeta.

Za Srbiju nema nade u takav napredak, barem ne u doglednoj budućnosti. Beogradska politika - kao i pretežni dio javnosti - još se nisu odrekli velikosrpske ideje. A što je još gore, brojni recentni primjeri pokazuju kako je Srbija još uvijek faktor destabilizacije jugoistočne Europe. Pritom su manje važne izjave ministra vanjskih poslova Vuka Jeremića, koji prijeti protuoptužbom zbog egzodusa 250.000 Srba tijekom Oluje, a to je još i začinjeno "zločinima iz razdoblja NDH". Srećom, u Seljačkoj buni 1573. nije uništeno neko pravoslavno selo, jer bi Jeremić zacijelo prijetio i zbog stradanja svojih sunarodnjaka u 16. stoljeću.

Neusporedivo su važniji postupci srbijanske politike, a oni upozoravaju na to da u Beogradu nema političke volje za stvaranje normalnog društva, koje neće narušavati stabilnost spomenute regije. Niz primjera očito pokazuje da aktulna vlast još uvijek nije kadra Srbiju preobraziti u državu koja će biti normalan susjed okolnim državama. Vlast u Beogradu potpisuje sporazume o tijesnim odnosima s Republikom Srpskom, "entitetom" koji je proizvod etničkog čišćenja, i čije vodstvo, na čelu s Miloradom Dodikom, ne skriva svoje namjere da se odcijepi od države Bosne i Hercegovine. Tvorci Republike Srpske bili su ratni zločinci Radovan Karadžić i Ratko Mladić, a čvrsta suradnja s njihovim nasljednicima de facto je nastavak politike Velike Srbije.

Srbija i dalje odbija priznati Kosovo, i zbog neovisnog se Kosova upušta u diplomatske sporove s okolnim državama koje su, naprotiv, to učinile. Uzme li se u obzir da su priznanje inicirali SAD i Europska Unija, jasno je da je to konfrontacija s međunarodnom zajednicom, ali i tvrdoglavo odbijanje da se prihvati politička realnost. Najveće posljedice trpe susjedne države, iako oficijelni Beograd redovito izvrće teze i tvrdi kako su odgovorne zemlje koje su priznale Kosovo, a ne politika apartheida što ju je Milošević provodio dulje od jednog desetljeća.

Naposljetku, unutarnje odnose u Srbiji i Republici Srpskoj pokazala je i mafijaška likvidacija Ive Pukanića i Nike Franjića. Izvršitelji su došli iz Republike Srpske, prije su bili dio legalnih srpskih postrojbi, a sada se skrivaju u tamošnjim krajevima. Prema svemu sudeći, uživaju potporu dijela policijskih i obavještajnih struktura, kao što su ih uživali (odnosno uživa) Karadžić i Mladić. Umjesto čišćenja sigurnosnih službi i borbe s organiziranim kriminalom, Beograd i Banja Luka ponašaju se kao da su najorganiziranija demokratska društva, koja neki tobože bezrazložno napadaju.

U tom kontekstu valja promatrati i reagiranja srbijanskog ministra vanjskih poslova Vuka Jeremića. Obrana, a ne priznanje odgovornosti za ratove i zločine u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te na Kosovu, kao i tiha zaštita srpskog kriminalnog miljea, jasno pokazuju da je Srbija još uvijek težak balkanski bolesnik.