PRIZOR iz filma 'Let crvenog balona' tajvanskog redatelja Houa Hsiao-hsienaProšli filmski tjedan u Hrvatskoj obilježila su dva događaja. Jedan izrazito neugodan i jedan izrazito ugodan. Prvi je izravno televizijsko prikazivanje, bez prethodne kino distribucije, zadnjeg filma Fadila Hadžića “Zapamtite Vukovar”, kojim je znameniti kulturni radnik i autor niza nezaobilaznih filmskih klasika de facto učinio za žrtve Vukovara isto što i Jakov Sedlar za žrtve Bleiburga i križnih puteva “Četveroredom” - kreativno mizernim djelcem ponizio ih je i uvrijedio. Iako se, za razliku od Sedlara, trudio biti politički više-manje korektan, zaslužni veteran diletantskom je izvedbom, štreberskom semantikom te “zanimljivom” dramaturškom koncepcijom u kojoj posebno bode oči bezličnost i doza antipatičnosti “junaka” filma, vukovarskog radijskog novinara, naspram ekspresivnog glavnog negativca, majora JNA (bosanski glumac Izudin Bajrović, jedina spomena vrijedna stvar u filmu), vratio vrijeme unazad, u doba za koje se mislilo da je definitivno zaključeno spomenutim “Četveroredom”.

Da ironija bude veća, novoosnovani Hrvatski audiovizualni centar nedavno je, naknadno, Hadžićevom uratku dodijelio milijun kuna, čime ta navodno neovisna institucija kao da želi poručiti kako ‘državotvorni’ filmovi iz 90-ih nisu pase, pa ako je država “zakazala” u financiranju Hadžićeva “Vukovara”, onda će se eto naći “pošteni” HAVC da ublaži “nepravdu”. No bilo pa prošlo, okrenimo se ljepšim temama, onom izrazito ugodnom prošlotjednom događaju - četvrtom izdanju One Take Film Festivala. One Take ide u red najozbiljnijih filmskih festivala u Hrvatskoj, a tu ozbiljnost neki, poput neformalnog umjetničkog sudirektora Motovuna Jurice Pavičića, doživljavaju (spomenuti Pavičić i piše o tome u svojim novinama izigravajući neutralnog promatrača) kao “ezoteriju” za “užu filmofilsku jezgru”, znači manifestaciju s minimalnim društveno-kulturnim značajem, osobito naspram tako “prestižnog” filmskog zbivanja kakvo je navodno Motovun, festival u koji se, ako je vjerovati predaji, zaljubljuju svi koji na njega svrate, baš kao što su se nekad, u hipijevsko doba, zaljubljivali u San Francisko. Prava je istina, međutim, da je Motovun dominantno zabavište za pseudoalternativne adolescente, tipični mainstream festival “za raju” koji godinama uspješno prodaje mit o vlastitoj različitosti, sukladno hipokriziji u koju su ljudi koji ga vode odavno ogrezli. Za razliku od Motovuna ili ZFF-a, festivala čiji je primarni cilj primamiti što veći broj ljudi i stvoriti što veću “feštu” te se onda razmetati vlastitom važnošću, One Take vode seriozniji filmofili (jednako kao i Split Film Festival, a čini se i novopokrenuti Subversive), čiji je glavni interes sam film, a ne priča i graja oko njega (mada je i ona dobrodošla, ali kao popratna pojava a ne suština stvari), stoga su njegovi programi pomno osmišljeni i praćeni filmološki utemeljenim tribinama, na dobrobit znalaca i bez potrebe podilaženja širokoj publici.

Već prvo izdanje One Takea iz 2003. pokazalo je ambicioznost organizatora - festival filmova u jednom kadru (što je njegova prijevodno-popratna sintagma) senzacionalno je otvoren Sokurovljevom “Ruskom arkom” (koju je je u natjecateljskom programu zasjenio meksički izdanak dugometražnog filma u jednom kadru, izvrsni “Tiempo real” Fabrizija Prade), a osim Sukorova, početni One Take je, u popratnom programu, prvi put na hrvatska kino platna doveo i danas slavnog, a onda u nas gotovo neznanog turskog sineasta Nurija Bilgea Ceylana, kojem je priređena retrospektiva, potom Abbasa Kiarostamija (“Deset” kao prvi film iranskog velikana prikazan u Hrvatskoj na velikom platnu), te naposljetku otkriće iz Meksika, Carlosa Reygadasa i njegov “Japan”, u vrijeme kad nitko nije mogao znati da će taj samouk ubrzo postati jedan od vodećih svjetskih autora.

Sljedeća izdanja One Takea ponudila su, među ostalim, retrospektive kultnog japanskog sineasta Hirokazua Koreede i Australca Christophera Doylea, jednog od najuglednijih suvremenih snimatelja (godinama desna ruka čuvenog Wong Kar-Waija, a snimio je i Shyamalanovu “Ženu iz vode” te “Paranoid Park” Gusa Van Santa), lijep eksperiment Michaela Winterbottoma s Godardovim nasljeđem i eksplicitnom seksualnošću nazvan “9 pjesama”, iznimni omnibus “Eros” Antonionija, Soderbergha i Wong Kar-waija, sugestivnu  Ceylanovu “Klimu” te “Tri doba”, prvi film tajvanske art-legende Houa Hsiao-hsiena viđen u Hrvatskoj na kino platnu, i ostvarenje koje je formi omnibusa dalo novu dimenziju. Ovogodišnji One Take nastavio je tu blistavu tradiciju retrospektivom Carlosa Reygadasa, čije je filmove (“Bitka na nebu”, “Tiho svjetlo”) u međuvremenu ‘prisvojio’ Motovun, ali činjenica je da se osebujni Meksikanac, nakon Christophera Doylea, u Zagrebu i osobno pojavio, kao gost One Takea, što je najznačajnije gostovanje jednog svjetskog sineasta u Hrvatskoj od dolaska Béle Tarra na splitski festival krajem 90-ih.

Za usporedbu, slavljeni i hvaljeni Motovun, navodno omiljena destinacija svjetskih filmaša, od gostiju tog ranga, dakle vrhunskih autora u naponu snage, može se pohvaliti samo P. T. Andersonom, dok ZFF ne može istaknuti nijedno ime, baš kao ni Pula. Nije suvišno pritom spomenuti da One Take u odnosu na spomenute festivale ima ‘šibicarski’ budžet, kako i dolikuje “ezoteriji za užefilmsku jezgru”, a jednako tako nije naodmet istaknuti kako je Reygadas u Zagrebu, za razliku od Andersona koji se u Motovunu samo prošetavao, pijuckao i odradio rutinsku press konferenciju, održao tribinu na kojoj je prikazao tri svoja rana kratka igrana filma i puna dva sata vodio intenzivan dijalog s okupljenim “art-ezotericima”. Naposljetku, tradicionalno glavna atrakcija One Takea, popratni program (u glavnom natjecateljskom prikazuju se kratka i eventualno duga igrana ostvarenja u jednom kadru), osim Reygadasove retrospektive ponudila je filmove okupljene pod egidom Umijeće filmskog citata. Prikazivali su se uratci koji citiraju filmove iz prijašnjih razdoblja, ali i sami citirani filmovi. Tako smo vidjeli izvrstan “Let crvenog balona” ranije spomenutog Houa Hsiao-hsiena, istodobno (realističku) elaboraciju i inverziju čuvenog (alegorijskog) srednjemetražnog uratka “Crveni balon” Alberta Lamorissa, te vatrometni “Brand Upon the Brain!” najrazigranijeg ekscentrika svjetskog filma, Kanađanina Guya Maddina, još jednu njegovu fascinantnu rekreaciju poetike (zrelog) nijemog filma prepljavljenu queer motivima, među inima nadahnutu kultnim serijalom “Vampiri” Louisea Feuilladea iz 1915. (svih deset  epizoda prikazano je na festivalu).

Manje su uspjeli “Slava filmašu!” u kojem Takeshi Kitano parodira vlastite filmove i autorsku osobu, te “Vrabac” Johnnieja Toa, humorno-melodramsko-kriminalistički pastiš Bressonovog “Džepara”, Donenovog i Kellyjevog “Pjevajmo na kiši” te Demyjevih “Cherbourških kišobrana”, film kojim je hongkonški autor izišao iz zabrana gangsterskih i akcijskih uradaka. Naposljetku, vidjeli smo i australsko-hrvatsku ultraniskobudžetnu koprodukciju “Penelopa” Bena Ferrisa, neosecesijsku art-meditaciju dugih kadrova i sporog ritma, oslonjenu na metafizičku filmsku tradiciju s natruhama Jarmana i Zafranovića, s dobrim erotskim prizorima, nedostatnom motivskom elaboracijom i enervantnom off-naracijom.