Doista, zašto Tomislav Dragičević ne bi mogao postati predsjednik Republike Hrvatske? Isto pitanje moguće je postaviti i kada je riječ o Nadanu Vidoševiću, Nevenu Mimici, Zlatku Komadini, Goranu Radmanu, Željku Rohatinskom, Ivi Sanaderu, Vesni Pusić ili Draganu Primorcu. Lista potencijalnih nasljednika Stipe Mesića sve je šira, a opet, što je veći broj kandidata, to su češća medijska ismijavanja na njihov račun.

Takav stil novinarstva puno više govori o nekvalitetnim hrvatskim medijima, negoli o vrijednosti potencijalnih kandidata za najistaknutiji politički položaj u državi. Istina, pritom ne treba amnestirati ni predsjednika Mesića, koji je u nekoliko navrata plasirao imena koja smatra bliskima, od Vidoševića do Komadine i Dragičevića. Na taj način je otvorio raspravu, ali im i napravio medvjeđu uslugu, ostavljajući ih na brisanom prostoru, jer ako demantiraju glasine, tada se unaprijed odriču predsjedničkih ambicija, a ako ih potvrde, bit će prisiljeni prerano krenuti u kampanju.

No bez obzira na krivi način prezentacije, do izbora je ostalo svega 14 mjeseci, i nestranački kandidati nemaju puno vremena kako bi potencijalne birače uvjerili da baš oni predstavljaju najbolji izbor za vođenje Hrvatske u periodu 2010.-2015. U vodećim strankama odlučili su se za drugačiju taktiku, i nitko neće izlaziti s kandidatskim imenima, prije nadolazećih lokalnih izbora u svibnju iduće godine. Logika je razumljiva, prvo treba vidjeti izborne rezultate, a tek potom se koncentrirati na izbor kandidata, i sljedeću predsjedničku kampanju.

Koliko god je svako prognoziranje preuranjeno, već sada se vidi da će se treći hrvatski predsjednik/ca, suštinski razlikovati od Franje Tuđmana i Stipe Mesića. I Tuđman i Mesić su bili predstavnici određenih povijesnih epoha, kada je Hrvatska trebala upravo ovakvu vrstu lidera. Franjo Tuđman je kao predsjednik vodio Hrvatsku u trenucima uspostave državnosti i rata sa Srbijom, i taj posao je uspješno odradio. Ali njegovi kasniji potezi, kao što je autokratski stil vladanja i dopuštanje privatizacijske pljačke ili kršenja ljudskih prava prilikom oslobodilačkih akcija, u značajnoj su mjeri kompromitirali Tuđmana kao političara i državnika.

Stipe Mesić se pojavio kao antipod svojeg prethodnika, i nepobitno je promovirao bitne civilizacijske tekovine, od antifašizma i dobrosusjedskih odnosa, do hrabrog umirovljenja skupine generala koji su prijetili vojnim pučom. Ali u drugom mandatu, Mesić nije ponudio ni jednu relevantnu političku inicijativu, i umjesto toga bavio se kritiziranjem određenih pojava poput loše gospodarske politike ili neoustaških tendencija, ali na vrlo površnoj razini. Za razliku od Tuđmana koji je posjedovao dobru, međutim, i vrlo mračnu stranu, Mesićeva vladavina je pozitivna, ali i prilično nedorečena.

Zato idući predsjednik ne treba biti kao Mesić, a nikako ne smije biti poput Tuđmana. Razdoblje u kojem će Hrvatska postati članica Europske unije, traži predsjednika koji je više diplomat, a manje političar. S ove točke gledišta doista se postavlja pitanje po čemu su to predstavnici ovdašnjih političkih stranaka kompetentniji od, primjerice, Vidoševića ili Dragičevića?