Objavljeno u Nacionalu br. 681, 2008-12-02

Autor: Tanja Simić

Kazališni grubijan u 'Mamutici'

Bizarni zločini u najvećoj zagrebačkoj zgradi

Sreten Mokrović, zagrebački kazališni i televizijski glumac, u hvaljenoj HTV-ovoj seriji 'Mamutica' glumi domara koji u divovskoj zagrebačkoj zgradi rješava neobične kriminalističke zaplete

SAMOZATAJNA ZVIJEZDA Iako za svoju glumu dobiva odlične ocjene kritičara, Sreten Mokrović ne uživa u istupanju u javnosti; na slici na snimanju serije 'Mamutica', ispred istoimene divovske zgrade u TravnomSAMOZATAJNA ZVIJEZDA Iako za svoju glumu dobiva odlične ocjene kritičara, Sreten Mokrović ne uživa u istupanju u javnosti; na slici na snimanju serije 'Mamutica', ispred istoimene divovske zgrade u TravnomNekad davno Poštar Duje iz dječje televizijske emisije, nešto kasnije jedan od izbacivača iz istoimene predstave Teatra Exit, Zeko iz &td-ove “Žabe” i Marin iz ZeKaeM-ovih “Krijesnica”, postao je domar. To je nova uloga zagrebačkog glumca Sretena Mokrovića, koji u novoj kriminalističkoj TV seriji “Mamutica” producentske kuće Drugi plan igra glavni lik. Riječ je o umirovljenom policijskom inspektoru koji, iako sada domar u Mamutici, i dalje živi kao da još uvijek radi u policiji te rješava zločine počinjene u toj divovskoj zgradi u zagrebačkoj četvrti Travno. Serija se odnedavno jednom tjedno emitira na HTV-u, odudara od ostalih hrvatskih TV serija i poprilično je hvaljena.

NACIONAL: U moru trenutačno aktualnih televizijskih serija, čije se epizode snimaju velikom brzinom, često i jedna dnevno, “Mamutica” se radi nešto drukčije. O kakvom je projektu riječ?
  - “Mamutica” jest pokušaj da se produkcijski napravi korak dalje u kvaliteti. Snimamo polako, s puno ponavljanja, jednu epizodu često i nekoliko dana. No ona  se razlikuje od drugih serija i po nečem drugom: izborom kvarta i tema kojima se serija bavi išlo se na neki način prema dokumentarizmu, prema tome da to bude autentična hrvatska priča prepoznatljiva samo nama, koja se ne naslanja na zapadne, američke ili meksičke uzore. Izbor socijalne sredine u kojoj se radnja događa, dakle Mamutice u kojoj ima oko šest tisuća stanovnika, daje uvjerljivost jer upravo je to nekakav zagrebački prosjek, zagrebačka većina.



NACIONAL: Uz književnika Vladu Bulića, autor scenarija je i Nenad Stipanić, bivši privatni detektiv i zaštitar. Koliko je on crpio ideje za seriju iz vlastitih iskustava u tim profesijama?
  - To su priče naših susjeda, priče nastale na temelju stvarnih događaja, koje su scenaristima bile inspiracija. Nenad Stipanić je definitivno u seriju unio svoja životna iskustva s kriminalnim i socijalnim miljeom, kojim se bavimo u seriji. No tu se ne radi o klasičnoj crnoj kronici, to su često priče u kojima se dogodi zločin i stvar se čini vrlo jednostavnom, ali se kroz neke bizarne nesvakidašnje sitnice otkrije da stvar nije tako jednostavna. Uvijek iza očekivane priče stoji neko iznenađenje, koje sugerira da stvari ne treba uzimati zdravo za gotovo, što mislim da je glavna kvaliteta scenarija.

NACIONAL: Često ste igrali slične, pomalo rabijatne likove poput mafijaša, trgovca oružjem, izbacivača, a posebno ogorčenih ratnih veterana - za što ste dobili Nagradu hrvatskog glumišta 2006. kao glavni lik &td-ove predstave “Žaba”. Jeste li ikad imali dojam da ste stavljeni u neke okvire?
  - To su sve likovi koji obilježavaju naše vrijeme i logično je da takve teme inspiriraju naše pisce i redatelje - što se posebno odnosi na likove ratnih veterana. Upravo su to najzanimljiviji likovi, jer to što se događa s čovjekom i ljudskom dušom kad preživi takve stvari je i najintrigantnije. Zato mi je drago da su me redatelji vidjeli u takvim likovima, jer ne znam koji bi likovi bili zanimljiviji od onih koji imaju tako dubok, ljudski, svima nama prepoznatljiv problem.

NACIONAL: Bilo je zanimljivih situacija na snimanju, od toga da su vas gađali jajima i teglom za cvijeće do toga da je bilo teško dobiti suglasnost stanara za snimanje na toj lokaciji jer su se neki od stanara bojali da će im pasti cijena stanova zato što se u seriji u toj zgradi događaju zločini.
  - Za cijene stanova i teglu s cvijećem ne znam, ali za jaja znam - proletjelo mi je nekoliko centimetara od glave. Mogu razumjeti da ima ljudi kojima smetamo, pogotovo kad se po noći cijeli kvart stiša i samo se još mi čujemo. Ipak, pretpostavljam da se radilo o nekom dječjem nestašluku, ali da je pogodio nekog u glavu s te visine, ne bi bilo dobro.

NACIONAL: Je li vas već netko gađao dok ste glumili?
  - Jest, u Dubrovniku dok smo radili “Play Držić” u režiji Ivice Boban. Imali smo probe do dva-tri ujutro i isto su nas stanari gađali jajima. Načelno nemam ništa protiv toga da nas ljudi gađaju, ali neka to naprave javno, neka dođu u kazalište, ponesu paradajze i učine to s nekim stavom, da se možemo gledati oči u oči, a ne da se gađamo poskrivećki, u sigurnosti svojih kuća. Ovako je to vrlo upitno, rubno ponašanje.

NACIONAL: Osim “Putovanja u Vučjak” iz 1984. te nedavno emitirane serije “Dobre namjere”, rijetko vas se moglo vidjeti u sve brojnijim domaćim TV serijama. Znači li to da pažljivo birate projekte u kojima ćete sudjelovati?
SA SNIMANJA 'MAMUTICE', nove televizijske kriminalističke serije koja se odnedavno emitira na HTV-u, u kojoj glavnu ulogu igra Sreten Mokrović; na slici s glumicom Ecijom Ojdanić koja u seriji glumi njegovu bivšu suprugu JelenuSA SNIMANJA 'MAMUTICE', nove televizijske kriminalističke serije koja se odnedavno emitira na HTV-u, u kojoj glavnu ulogu igra Sreten Mokrović; na slici s glumicom Ecijom Ojdanić koja u seriji glumi njegovu bivšu suprugu Jelenu  - Da, neke ponude sam odbijao, iz raznih razloga. No najvažniji je taj što mislim da se glumac mora vidjeti u nekom tekstu te da ne treba pristajati na sve varijante koje mu se nude. Iz mnogih drugih, ali i iz tog razloga se kao glumac u serijama nisam često pojavljivao. Gluma je ono što me ispunjava bez obzira na medij, ali mogu reći da bih se volio više pojavljivati na filmu.

NACIONAL: Paralelno sa snimanjem “Mamutice” pripremate i ovotjednu premijeru predstave “Polet” u ZeKaeM-u u kojoj imate glavnu ulogu. Riječ je o neuobičajenoj koprodukciji, o čemu se radi?
  - Radi se o tekstu suvremenog francuskog dramatičara Gillesa Granuilleta, koji režira također Francuz Jean-Claude Berutti. To je jedna vrlo zanimljiva francusko-belgijsko-hrvatska produkcija: igramo na pozornici izgrađenoj u Saint-Etienneu koja je nekidan stigla u Zagreb, a na kojoj je ta ista predstava igrana u Francuskoj, na francuskom. Nakon naše premijere francuska postava će gostovati kod nas, a i francuska će publika moći vidjeti našu, hrvatsku verziju. Tekst je jako zanimljiv, govori o sudbini obitelji iz jednog malog grada, čija je jedna od članica u sebi otkrila lezbijske sklonosti. Ja igram njezina brata, dobrog, uzornog oca obitelji koji čitav život na tradicionalan način služi društvu i koga sestrin izbor duboko pogodi jer ga sredina osudi, izolira, te čak dovede do bankrota. Upravo mi je to bila najveća kvaliteta ove suradnje: otkriti da, koliko god nas dijelio jezik, granice i zemljopisna udaljenost, suštinski smo vrlo slični - u svima nama čuči jedan konzervativac, jedan policajac koji nas drži u lisicama i ne da da živimo.

NACIONAL: U ZeKaeM, gdje ste i započeli svoju glumačku karijeru, vratili ste se prije nekoliko godina nakon dva desetljeća provedena u ansamblu Gavelle.
  - Vratio sam se prije dvije i pol godine, nakon puno promišljanja i dvoumljenja. Provesti 22 godine u jednom kazalištu znači vezati se za ljude, za prostor, za sve. Međutim, upravo to daje jednu vrstu komoditeta, sigurnosti, što nije pozicija koja može biti kreativna. Budući da sam tamo često gostovao, inicijativa kolega da prijeđem u ZekaeM postojala je već dulje vrijeme i - koliko god sam se pitao je li u redu da to napravim - nisam se dugo mučio oko toga. Stavio sam na papir sve svoje dileme i shvatio da je sve puno jednostavnije nego što mi se činilo, da nitko neće patiti ni u jednom slučaju. Uostalom, promjena uvijek donosi neku novu kvalitetu.

NACIONAL: Kako pamtite ZeKaeM prije 20 godina i svoje prve kazališne angažmane?
  - To je bila neka sasvim druga situacija: ZeKaeM tada još nije imao svoju scenu, imali su malu dvoranu u obliku slova L u Preradovićevoj i radili su pretežno predstave za djecu. Umjetnički direktor kazališta tada je bio Božidar Violić, koji je u to vrijeme davao zaista svjetske predstave, i on me pozvao da sudjelujem u predstavi “Orgije monaha”. Bilo je to 1979., a ja sam imao 21 godinu i još sam studirao. Bio sam najmlađi među njima i Violićev poziv nije bio mala stvar.

NACIONAL: Međutim, vrlo ste brzo prešli u Gavellu.
  - Da, nisam se najbolje osjećao u tom repertoaru koji smo radili, s obzirom na to da su se pretežno radile dječje predstave. Osim toga, često se putovalo jer se ta dvoranica nije smatrala pravom ZeKaeM-ovom scenom, i imao sam jako malo vremena baviti se drugim stvarima. Zato sam bio oduševljen kad me tadašnji ravnatelj Gavelle Petar Veček pozvao u to kazalište, s obzirom na dramski repertoar i mogućnost koju mi je to otvaralo, da ostvarim neke svoje glumačke ambicije. Bila je velika čast tako mlad ući u to kazalište, u čijem su ansamblu bili Fabijan Šovagović, Pero Kvrgić, Rade Šerbedžija, Semka Sokolović, Krešimir Zidarić, Emil Glad i drugi.

NACIONAL: Sa Šerbedžijom ste na akademiji osnovali kazališnu skupinu Akter, koja je tada radila za to vrijeme pomaknute, nekonvencionalne predstave. Zbog jedne od njih ste skoro završili i u zatvoru?
 U PREDSTAVI 'TIRZA' kazališta Gavella Mokroviću je partnerica bila Jelena VeljačaU PREDSTAVI 'TIRZA' kazališta Gavella Mokroviću je partnerica bila Jelena Veljača - Šerbedžija je tada bio mladi profesor na akademiji, već velika zvijezda, koji nam je predavao scenski govor. Želio je od tog predmeta napraviti nešto novo, preispitati što je to zapravo scenski govor, tako da smo se počeli baviti narodnom poezijom na vrlo neobičan način - s puno pokreta, plesa i pjevanja. Nakon toga smo se počeli baviti drugim stvarima, sasvim novim za to vrijeme, poput antipsihijatrije. No nisam s Akterom skoro završio u zatvoru, bilo je to u Dubrovniku gdje sam s kolegom Radovanom Milenkovićem igrao u našoj predstavi “Izlaz”. Dobio sam za nju 40 dana zatvora od dubrovačkog suca za prekršaje, ali sam kaznu izbjegao jer sam se žalio Vrhovnom prekršajnom sudu u Zagrebu. Sudac je došao pogledati predstavu i zaključio da tu nema nikakve osnove za prekršajni postupak. Kažnjen sam bio za “vrijeđanje samoupravnih rodoljubnih osjećaja građana”, pri čemu su se oni gromoglasno smijali i pljeskom odobravali. Ali našla su se tamo dvojica koji su se vjerojatno prepoznali u toj predstavi, koja je govorila o ljudskoj gluposti, šovinizmu, nacionalizmu, birokratima i mitomanima, i prijavili nas.

NACIONAL: Jedan od prvih velikih kazališnih hitova u kojima ste glumili su “Izbacivači” Teatra Exit. Ta je predstava Tarika Filipovića i Renea Bitorajca lansirala među medijske, čak i estradne ličnosti, dok se o vama piše kao o samozatajnom glumcu koji “uspješno čuva dignitet svoje profesije i odolijeva svim napastima estradizacije, kiča i brze slave”. Kako to komentirate?
  - Nije da se ne volim pojavljivati u javnosti niti davati intervjue, ali vrlo rijetko imam priliku to napraviti na način na koji bih želio. Zato ne volim davati izjave i prepustiti da ih netko preokreće, izvrće i kontekstualizira, što se nekiput dogodi. Ovo što Tarik i Rene rade, rade izvrsno i pretpostavljam, da sam imao želju drukčije se profilirati, to bih i učinio. Meni je zanimljivo raditi baš ovako kako radim.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika