Praška škola-Marković na setu filma 'Turneja' što ga je snimao u Bosni i Hercegovini (lijevo); fotograf Nacionala Markovića je snimio u središtu BeogradaSljedećega tjedna u Pulu na Sajam knjiga stiže jedan od najpoznatijih srpskih redatelja, Goran Marković (62), koji će na sajmu promovirati novu knjigu “Male tajne” te će premijerno prikazati svoj novi film “Turneja”. Knjiga “Male tajne” opisuje događaje prije, za vrijeme, i nakon II. svjetskog rata, kad je grupa beogradskih glumaca stvarala Beogradsko dramsko kazalište, dok film “Turneja” opisuje što se zbiva sa skupinom glumaca koji se nađu usred rata u nekadašnjoj Jugoslaviji. Knjiga je u Srbiji vrlo hvaljena, dok je film “Turneja” već nagrađivan na festivalima u Solunu, Montréalu i Montpellieru, te je srpski kandidat za nagradu Oscar.

Goran Marković potječe iz glumačke obitelji, otac Rade i majka Olivera bili su među najpoznatijim glumcima nekadašnje Jugoslavije. Sin je diplomirao režiju u Pragu i dio je čuvene praške škole skupa s redateljima Lordanom Zafranovićem, Srđanom Karanovićem, Rajkom Grlićem i drugima. Već prvi njegov film, “Specijalni odgoj” iz 1977, postiže velik uspjeh, što nastavljaju i sljedeći - “Nacionalna klasa”, “Majstori, majstori”, “Variola vera” i “Sabirni centar”. U 90-ima se posvetio dokumentarcima i kratkometražnim filmovima koji su izrazito antimiloševićevski, a “Turneja” je prvi Markovićev dugometražni film nakon 13 godina. Pisao je i knjige, kazališne drame, radi kao profesor na beogradskoj Akademiji dramskih umjetnosti, a odnedavno je i savjetnik srbijanskog ministra kulture Nebojše Bradića.  

NACIONAL: U vašoj novoj knjizi “Male tajne” bavite se skupinom glumaca u II. svjetskom ratu, dok se u novom filmu “Turneja” bavite skupinom glumaca tijekom rata u nekadašnjoj Jugoslaviji. Znači li to da vam rat generira ideje za književne i filmske projekte?
  - U knjizi je II. svjetski rat dio priče o glumačkoj trupi. Obrađujem 20 godina života te trupe. U filmu “Turneja” riječ je o četiri dana što ih skupina glumaca preživljava u srcu rata u Bosni i Hercegovini, kamo dolaze iz lakovjernosti i gluposti, ili možda lakomosti, za šaku njemačkih maraka. U to vrijeme u Beogradu je vladala najveća inflacija u svjetskoj povijesti, ja sam imao na Akademiji dramskih umjetnosti profesorsku plaću od osam (8) njemačkih maraka. Ljudi su tada bili spremni za malo novaca napraviti bilo što, samo da prežive. To je ono što ove glumce vodi u taj rat. Oni nemaju pojma što ih ondje čeka, te se njihov svijet, lišen kontakta s realnošću, sukobljava sa svijetom rata koji je dijametralno različit. Mene je i u knjizi “Male tajne” i u filmu “Turneja” zanimala ideja sukoba potpuno različitih sfera, samo što to u knjizi ima povijesno-kazališnu dimenziju, a u filmu to dovodi do tragikomičnih situacija. Znate, glumci su po definiciji drukčiji ljudi, pa i od ostalih umjetnika. Budući da su vlastitim tijelom umjetnički proizvod, artefakt, oni su lišeni realnih i prizemnih veza s ovim svijetom. Oni su stalno unutar sebe i stalno preispituju sebe, pomalo su narcisoidni i tašti, ali toliko različiti da su mi poslužili kao vrlo dobar povod za analizu rata. Kad snimate film o ratu, a ovo je moj prvi film o ratu, a, pretpostavljam, i posljednji, jer nikad u svojim filmovima ne ponavljam teme i žanrove, onda je taj film nužno antiratni. Teško možete snimiti film o ratu koji će se zalagati za destrukciju i smrt ljudi. Svaki film o ratu je antiratni, samo je pitanje iz kojeg gledišta. Mogu se raditi antiratni filmovi s propagandnom notom  ili oni koji prikazuju rat iz jednog kuta, a možete prikazati rat iz kuta ljudi koji tomu uopće ne pripadaju i koji ne razumiju rat. To mi se činilo zgodnim za temu filma.

NACIONAL: Scenarij za film “Turneja” napisali ste još 1995. Zašto ste čekali 13 godina da ga snimite?
  - Tada nisu postojale nikakve okolnosti, pa ni moralne, da ga snimim. Da tada snimim film, trebao sam surađivati s režimom Slobodana Miloševića i s tadašnjom televizijom, koja je bila ratna mašinerija, što mi nije padalo na pamet. Tako sam taj scenarij napisao za svoju dušu. Nisam imao iluzija da bih mogao snimiti film. Od toga sam onda napravio kazališnu predstavu, koja je imala dosta uspjeha, na Sterijinu pozorju je, i unatoč kontroverzama i incidentnim situacijama, izazvala znatnu pažnju, a ja sam dobio nagradu za najbolji tekst. Dvanaest godina poslije, s glumcem Tihomirom Stanićem, koji je rodom iz Bosne i Hercegovine, pokušao sam da to ipak realiziram kao film. Ispostavilo se da to nije tako teško, da je jako puno ljudi podržalo film, dobili smo novac od Ministarstva kulture Republike Srbije, pa Ministarstva kulture Republike Srpske, pa Ministarstva kulture Republike Hrvatske, što je bio dokaz da ne radimo ništa pristrano niti lokalno. Onda se pridružila i jedna slovenska tvrtka te Euroimages, tako da se na film “nalijepilo” puno raznorodnih ljudi, a zatim smo okupili i raznorodnu glumačku ekipu.  

Milena Dravić u Markovićevu filmu 'Tito i ja' iz 1992. godineNACIONAL: Iako kažete da vam je ovo prvi ratni film, u posljednjih 15 godina snimali ste dokumentarne i kratke filmove koji su bili izravan rezultat rata u nekadašnjoj Jugoslaviji.
  - U dokumentarnim filmovima “Poludjeli ljudi” iz 1997. i “Nevažni junaci” iz 1999. bavio sam se fenomenom pobune protiv Slobodana Miloševića, dok je “Kordon” iz 2002. bio replika tih dokumentaraca. U svim tim filmovima zajednički nazivnik bio je bunt protiv tiranina i diktatora. Film “Poludjeli ljudi” bavio se velikim demonstracijama 1996. u Beogradu, koje su trajale nekoliko mjeseci, protiv krađa na izborima, ali te demonstracije nisu uspjele. Taj fenomen ispitivao sam kao fenomen pobunjene mase. To je film koji pokazuje kako se ponaša masa u pobuni. Pred same izbore i Miloševićev pad snimio sam film “Nevažni junaci”, koji se bavio fenomenom osobne pobune protiv Miloševića. To su portreti nekoliko ljudi koji su se pobunili i nisu više mogli izdržati. U svim tim filmovima prvi sam se put politički angažirao i zauzeo otvoren stav. Bio sam u vrlo loše stanju. Da nisam snimio te filmove, vjerojatno bih uzeo neko oružje u ruke. Ipak je bilo bolje što sam snimao filmove. Svi ti filmovi bore se protiv ugnjetavanja i gušenja slobode.

---

NACONAL: Nakon što ste 2001. snimili dokumentarac “Srbija godine nulte”, upitali ste se jesu li ljudi u Srbiji svjesni toga što im se dogodilo i zašto im se to dogodilo. Imate li danas odgovor na to pitanje?
  - Zanimljiva su reagiranja na film “Turneja”. Film je snimljen u Republici Srpskoj u Bosni i Hercegovini i ja sam u njemu prikazao događaje bez dlake na jeziku, vrlo drastično, i tamo ljudi to shvaćaju i prihvaćaju kao činjenicu. Rekli su mi da čak i škole organizirano idu gledati taj film. Znači, nema otpora. No u Srbiji je bilo drastičnih reakcija, naročito među desničarskim organizacijama. Zamislite, napao me forum koji se zove “Nova fašistička misao”. Nisam vjerovao da će se kukasti križevi i slični znakovi naći u Beogradu, koji je toliko rušen od fašista. Oni su me stalno optuživali jer sam prikazao Srbe mnogo gorima od ostalih. Nisam uopće mjerio tko je gori, nego sam kao Srbin imao obavezu da se bavim vlastitom krivnjom i udjelom u svemu tome, nisam štedio svoj narod i smatram to patriotskim činom. Ne smatram da sam zato izdajnik.

NACIONAL: Kako sada gledate na vrijeme Jugoslavije, kada ste se, kako ste svojedobno rekli, svojim filmovima borili protiv socijalizma?
  - Nisam se borio protiv socijalizma, nego protiv tzv. mračne sile i protiv pritiska na ljudsku slobodu. Znate, ja sam 1968, dok sam studirao u Pragu, doživio okupaciju tadašnje Čehoslovačke od tadašnjeg Sovjetskog Saveza i rušenje dosta idealističkog pogleda na socijalizam, “socijalizam s ljudskim likom”. Kad sam doživio šok, vidio sovjetske tenkove kako gaze ljudske ideale i želju da se živi kako se želi, zadao sam samom sebi životni cilj, a to je da se borim protiv te mračne sile. Ti programi koje si čovjek zadaje uvijek su sumnjivi, jer čovjek ne može predvidjeti budućnost. Ja sam u svojim filmovima nastojao biti subverzivan, borio sam se protiv države koja ima takav pogled na svijet, ali iza svega toga je stajao Sovjetski Savez. Međutim, kad je pao Berlinski zid, što sam smatrao najsretnijim trenutkom u svom životu, ispostavilo se daje to početak naših ovdašnjih muka i da su one stvari koje sam preživio u Pragu uvod u užas koji sam preživio ovdje. Tako je taj pad Zida donio meni osobno i ljudima oko mene jako mnogo patnje i nesreće. Nisam ni znao koliki sam gubitnik. Bio sam pritisnut time, gledao te užasne televizijske programe i te stravične propagandne atake na nas. Stao sam se osvrtati kad sam noću ulazio u svoj stan. Tek poslije, kad je pao Milošević, a Jugoslavija se raspala, shvatio sam koliko je to bilo teško i koliko je ostavilo traga na meni. Možda je to razlog zašto sam snimio “Turneju”, kao neki oblik pročišćenja, a vidim da mnogi ljudi koji dobro reagiraju na film imaju osjećaj katarze.

NACIONAL: Vaš prvi film “Specijalno vaspitanje” iz 1977. i tada i poslije ocjenjivan je odličnim ocjenama. Kako ste se osjećali kad je taj film na Pulskom festivalu ostao bez glavnih nagrada, jer su one pripale socrealističkim filmovima poput “Akcije stadion”?
  - To su bila takva vremena i tada sam bio očajan. Smatrao sam da je to velika nepravda. No puno godina poslije, 1989, moj film “Sabirni centar” dobio je četiri Zlatne arene u Puli, uključujući i onu za najbolji film. Sada ću vam reći nešto vrlo intimno. Ja sam te godine sudjelovao na tradicionalnom teniskom turniru na Verudeli. Osvojio sam drugo mjesto, a nagrada je bila “Istarska kuharica”. Onda sam u hotelskoj sobi na Verudeli imao istarsku kuharicu i četiri Zlatne arene. Rekao sam samome sebi: “Kad bi ljudi znali da mi je ova knjiga draža od ove četiri Zlatne arene, mislili bi da sam poludio i neću to nikomu reći. Rekli bi da se pravim važan i da sam kreten.” Nadišao sam to. Nagrade su bitne kad si mlad, kad pokušavaš samom sebi potvrditi da to što radiš ima smisla. Poslije se nagrade zaboravljaju. One korumpiraju. Ljudi koji vjeruju priznanjima, nagradama i vlastitom položaju na rubu su da zbog toga postanu korumpirani. S druge strane, neuspjesi i prepreke jačaju. Tako je meni film “Urnebesna tragedija”, koji je sniman u Sofiji i koji nije ispao kako je trebao, jedan od najvažnijih mojih filmova. Ja sam to preživio, vi ne možete zamisliti kakvi su to bili trenuci. Sjećam se da su mene, moju majku i Danila Stojkovića Bugari, vlasnici filmskog studija, držali zaključane u studiju kao taoce dok nisu dobili novac za snimanje. Oko tog snimanja bilo je neviđenih problema i ja sam sve to preživio. Isplivao sam, pobijedio sam nedaće.

Na snimanju filma 'Nacionalna klasa' iz 1979. godine s glumcima Danilom Batom Stojkovićem i Draganom NikolićemNACIONAL: Je li to bila sudbina studenata praške škole, da radite u inozemstvu za vrijeme rata? Lordan Zafranović je završio u Pragu, Rajko Grlić i Srđan Karanović u Americi, vi u Bugarskoj, i tako dalje.
  - Ne baš, mi smo se raštrkali, ali neki su otišli i prije rata. Rajko Grić je prije rata otišao u New York i bio profesor na New York University. Susretali smo se u raznim gradovima i evocirali uspomene. Nikada neću zabraviti 1993. godinu kada smo se Rajko i ja susreli u New Yorku. Rekao mi je tada: “Sad ću te odvesti na jedno odlično mjesto.” I odveo je u kafić u kojem su svi konobari bili Zagrepčani. Oni s bili tako topli prema meni, znali su moje filmove, bili su moji fanovi, nisam mogao vjerovati vlastitim očima. Mi taj otvoreni duh, neopterećen svim ovim događajima, možemo njegovati samo negdje u inozemstvu. Na planu kulture, osobito kinematografije, ti animoziteti ne postoje. Kad radite film, morate uzeti najbolje ljude i počinjete ih tražiti na sve strane. Ljudi se nalaze s raznoraznih prostora, ali najbolji u tom poslu. U filmu “Turneja” pala mi je na pamet Mira Furlan, koja je tada već snimala seriju “Izgubljeni” na Havajima. Producent Svetozar Cvetković i ja poslali smo joj sramežljiv e-mail s upitom bi li je teoretski zanimao moj film. Ona je pristala, prekinula snimanje serije, i došla s Havaja u Bosnu, na prvi dan zime, bilo je minus 13. To je bio znak da postoje ljudi koji su spremni poginuti za film. Ekipa je bila sjajna, iako je bilo teških trenutaka. Ja sam umalo izgubio nogu, nešto me ujelo i samo što mi nisu amputirali desnu nogu. Srećom, izliječili su me. Bili smo na ukletom mjestu, u Omarskoj, bivšem logoru, razgledavao sam terene za snimanje i nešto me ugrizlo za nogu. Nisam to ni primijetio, vratio sam se u Beograd, a noga mi je natekla i pocrnjela.  Zatim je Bogdan Diklić umalo izgubio oko, da ne spominjem lomove ruku i nogu. Snimanje je bilo vrlo teško, ali okupila se grupa ljudi koja ne pripada ničemu osim filmu.

Marković na početku redateljske karijere, kad je snimao dokumentarceNACIONAL: U knjizi “Male tajne” vaš je otac, glumac Rade Marković, i lik u knjizi, ali i izvor podataka za knjigu. Kakav je bio utjecaj vaših roditelja na vaše filmsko odrastanje?
  - Kad sam birao profesiju, odabrao sam je iz popriličnog snobizma. Imao sam 18 godina, nisam znao mnogo o svijetu u kojem živim, i donio sam odluku da ću se baviti režijom. Moj otac se nije miješao u moju odluku, ali mi je na neki način trasirao put. On je u to vrijeme puno snimao u tadašnjoj Čehoslovačkoj, s poznatim autorima kao što su Ján Kadár i Elmar Klos, te mi je rekao: “Ako si se već u tome odlučio okušati, imam tamo neke novce od filmova koje sam snimao u Čehoslovačkoj, možda bi mogao pokušati u Pragu.” U to vrijeme češki je film bio dobar, fakultet je bio dobar, ali moj otac nije inzistirao na tome. Ni sam ne znajući u što srljam, otišao sam sa Srđanom Karanovićem u Prag, u potpuno nepoznatu zemlju čiji jezik nisam znao, a novac je s vremenom potrošen. Onda se događalo nešto čudno, sa svih strana svijeta ljudi su dolazili na fakultet u Prag i to je postalo nekakvo zborno mjesto. Sljedeće godine došli su Zafranović i Grlić iz Hrvatske, pa Goran Paskaljević, pa Živko Zalar, a deset godina kasnije i Emir Kusturicaiz Bosne i Hercegovine. To je bio zanimljiv skup ljudi, koji su se okupili ne samo radi škole, jer ne postoje genijalne škole koje od vas mogu napraviti umjetnika. Mislim da je zajednički nazivnik zapravo 1968. i bunt protiv nečovječnosti i tiranije koji je započeo u Pragu, a nastavio se u Francuskoj, Njemačkoj, Americi itd. I još nešto. Ja sam, dakle, sa 19 godina otišao od svog oca, a on me pustio da počnem svoj život. Mi smo pet godina živjeli u odvratnim socrealističkim studentskim domovima. Bio sam dijete poznatih glumaca i mogao sam živjeti u boljim uvjetima, ali tih pet godina apsolvirao sam s raznoraznim Azijcima i ostalim studentima. To je za mene bilo jako važno. S druge strane, roditelji vam ne mogu udahnuti ni talent ni sposobnost, to je zabluda, talent nije prenosiv. S druge strane, to je prepreka više, jer sinovi pekara ili inženjera koji se počnu bavit umjetnošću moraju samo svladati umjetnost, a sinovi umjetnika moraju svladati i svoje roditelje.  

NACIONAL: Danas vas smatraju jednom od najsvestranijih osoba u Srbiji, jer, osim što pišete knjige i režirate, vi pišete i kazališne drame, profesor ste na Akademiji dramskih umjetnosti, i, što je vrlo zanimljivo, savjetnik ministra kulture Nebojše Bradića. Otkud i volja i snaga za sve to?
  - Ne znam, vjerojatno sam radoholičar. Osjećam da me sve to počinje sustizati tako da ću se morati prestati baviti nečim od svega toga. Postao sam savjetnik ministra kulture jer imam fiksideju - da spasim Filmski grad u Košutnjaku od propadanja. Ne znam što se događa s Jadran filmom u Zagrebu, ali ovdje je katastrofalno. Košutnjak je građen u vrijeme socijalizma kao kopija rimskog studija Cinecittà, postojale su megalomanske ideje, snimalo se 40 filmova godišnje. Sve te zgrade i taj prostor još uvijek stoje, veći je od Jadran filma, ali uopće ne funkcionira. Želim udahnuti život i spasiti Košutnjak. Ako ne uspijem, spakirat ću se i imati jedan posao manje. Baš me briga.

'Mnogi su osakaćeni'NACIONAL: Jesu li vaši dokumentarci iz 90-ih bili nadomjestak za igrane filmove, koje niste mogli snimati zbog tadašnje političke situacije?
  - Da, jesu. Puno sam u to vrijeme radio u kazalištu, a jedan film, “Urnebesna tragedija”, snimio sam u Bugarskoj 1994. Taj film nisam ni htio ni mogao snimiti u Srbiji. Taj je film nešto lošiji, jer smo ga snimali u vrlo lošim okolnostima - psihičkim, financijskim i organizacijskim. Osjećali smo se kao skupina prognanika. Bilo mi je najvažnije da ne izgubim kontinuitet rada. Mnogi moji kolege iz Srbije nisu po 10 ili 12 godina snimili film i ostali su osakaćeni.

BiografijaRođen 24. kolovoza 1946.
u Beogradu
1965. upisao režiju na filmskoj akademiji FAMU u Pragu
1970.-1976. snimio za televiziju  50-ak dokumentaraca
1977. za film ‘Specijalno vaspitanje’ dobio 14 nagrada u Puli
1978. predavač na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu
1980. film ‘Majstori, majstori’ u Manili dobio nagradu Zlatni orao
1982. film ‘Variola vera’ na Festivalu u Valencii osvojio prvu nagradu
1987. horor ‘Već viđeno’ osvojio sve prve nagrade na tadašnjih sedam festivala u Jugoslaviji
1989. film ‘Sabirni centar’ osvojio četiri zlatne arene u Puli
1991. bio predsjednik žirija
festivala u Montpellieru
1992. film ‘Tito i ja’ u San Sebastiánu osvojio Srebrnu školjku za najbolju režiju
1997. dobio Sterijinu nagradu za dramu ‘Turneja’
2008.  film ‘Turneja’ u Montréalu osvojio nagradu za najbolju režiju; objavio petu knjigu ‘Male tajne’