Objavljeno u Nacionalu br. 681, 2008-12-02

Autor: Damir Radić

Film

Scott nije hrabar na Bliskom istoku

Lik Ferrisa traži oslonac u šefu jordanske tajne službe

LEONARDO DI CAPRIO (lijevo) kao agent CIA-e Feris i Russell Crowe kao njegov šef Hoffman u filmu 'Tijelo od laži'LEONARDO DI CAPRIO (lijevo) kao agent CIA-e Feris i Russell Crowe kao njegov šef Hoffman u filmu 'Tijelo od laži'U predahu između dva ambiciozna festivala, pretprošlog tjedna završenog One Takea i prekjučer započetih Filmskih mutacija: festivala nevidljivog filma (posvećenog temi erosa i politike, s nizom raritetnih undeground radova japanske i anglo-američke provenijencije), prisiljeni smo iznova svratiti pogled na tanušan redovni repertoar naših kina, kojim uobičajeno dominira hollywoodska konfekcija. Doduše, prošli nam je tjedan donio i retrospektivu bosanskohercegovačkog filma u kinu Europa, no tu je ipak riječ o dobro znanim naslovima, te jubilarnu 40. reviju hrvatskog (neprofesijskog) filmskog i video stvaralaštva, gdje smo se mogli uvjeriti kako ova zemlja ima znatno više talenata nego što je de facto jedina filmsko-televizijska visoka škola u nas (ADU) željna i sposobna školovati (stoga se najava profesora Krešimira Mikića o osnivanju vlastite privatne slikopisne akademije čini sjajnom viješću).

Kad smo kod 40. revije, nije naodmet spomenuti par kratkih igranih uradaka autora za koje bi se u budućnosti moglo više čuti: “Rez” Daine Oniunas-Pusić (studentica ADU i kći Vesne Pusić) sugestivna je studija o nestabilnosti odnosa dominacije i potčinjavanja između dviju prijateljica koje vežu i erotske spone (utjelovljuju ih Marija Škaričić i Ivana Roščić), “Iza zida” redatelja Marka Majerskog i scenaristice Mije Skojar Kmer iz Kinokluba Zagreb blago je pretenciozna, ali i intrigantna cerebralno-introspektivna priča o invalidnoj suicidalnoj djevojci (Sara Stanić), film koji bi, da se kojim slučajem prikaže na javnoj televiziji, izazvao konsternaciju na Kaptolu jer vjerom vođeni mladić izvrši djevojčinu eutanaziju, dok se “Sami asevi” samostalnih autora iz Varaždina Dinka Šimenca i Aleksandra Vuckovića izvanredno zabavno poigravaju trash poetikom, demonstrirajući pritom znatno redateljsko umijeće koje s izvornim trashom dakako nema nikakve veze. Najbolje, pak, što redovni repertoar naših kina može ponuditi dva su solidna, ali u cjelini ne pretjerano dojmljiva filma, razvikani debi Španjolca Juana Antonija Bayona „Sirotište”, čiji još razvikaniji meksički koproducent Guillermo del Toro kao da je na toj ne naročito vješto režiranoj priči o ukletoj kući i njenim duhovima ostavio svoj infantilno-hollywoodski trag, te “Tijelo od laži” Ridleyja Scotta, autora kojeg obično ili potcjenjuju ili precjenjuju, a koji upravo ovim ostvarenjem pokazuje svoju pravu mjeru - onu ozbiljnog i vještog režisera rijetko sposobnog za ekstraordinarne autorske iskorake.

“Tijelo od laži” jedan je iz niza hollywoodskih postjedanaestrujanskih filmova s radnjama dominantno smještenima na Bliskom istoku, ili njime presudno tangiranima. U središtu je CIA-in relativno mladi, ali prekaljeni bliskoistočni operativac Ferris (Leondardo DiCaprio), humani individualist čiji je zadatak ući u trag vođi islamističkih terorista koji se vjerojatno nalazi u Jordanu. Ferrisov nadređeni ‘šeretski’ je tjelesno raskvašeni cinik i istodobno ‘predani’ obiteljski čovjek Hoffman (Russell Crowe), koji akciju nadgleda sa sigurne (američke) distance, putem avionskih i satelitskih snimaka. S druge strane, Ferris traži oslonac i u šefu jordanske tajne službe Haniju (Mark Strong), vitkom, elegantnom i njegovanom bonvivanu istovremeno smrtno ozbiljno predanom svom poslu, svjesnom da su u tzv. ratu protiv terorizma ‘starinske’ metode poput infiltracije krtica u neprijateljske redove mnogo važnije od (jalovo) superiorne američke tehnike. Čini se jasnim da je Ferrisu Hani bliži (i draži) od Hoffmana, a svoju naklonost Bliskom istoku CIA-in operativac demonstrirat će i eksplicitno erotski, započinjanjem veze s ljupkom Aishom (Golshifteh Farahani), iransko-jordanskom medicinskom sestrom.

Priča je zasnovana na romanu kolumnista i jednog od urednika Washington Posta, Davida Ignatiusa (u zadnjih dvadesetak godina, koliko radi u Postu, razvija i književnu karijeru te je objavio šest, uglavnom špijunskih romana), a scenaristički ju je obradio William Monahan, koji je u toj branši debitirao relativno nedavno, upravo sa Scottovim “Kraljevstvom nebeskim”, da bi mu umješna adaptacija i elaboracija hongkonškog filmskog predloška “Pakleni poslovi” za Martina Scorsesea i njegov film “Pokojni” donijela Oscara. Monahan očito ima njuh za Orijent (prvi mu je, još nerealizirani projekt povijesni spektakl “Tripoli”, koji nakon osam godina čekanja, čini se, napokon ulazi u produkciju), a osobito je važna njegova veza sa Scottom na “Kraljevstvu nebeskom” kao svojevrsnim predloškom za “Tijelo od laži”. I “Kraljevsko nebesko”, smješteno u doba Križarskih ratova, imalo je u središtu mladog zapadnjačkog idealista koji postaje svjestan istočnjačkih moralnih i estetskih vrlina utjelovljenih u legendarnom vladaru Saladinu, baš kao što u aktualno doba mladi Ferris moralno i estetski uzorniju figuru pronalazi u Haniju nego u Hoffmanu (Hanijeva psihofizička sličnost Saladinu vrlo je znakovita).

Međutim, dok je “Kraljevstvo nebesko” radikalnije propitivalo uobičajenu zapadnjačku perspektivu odnosa dviju civilizacija žestoko kritizirajući Katoličku crkvu te opće nasljeđe kršćanskog militarizma, pritom beskompromisno afirmirajući plemenitost individualizma, pokazujući kako ona nije nužno zapadnjačka ekskluziva, “Tijelo od laži” umjerenije je postavljeno spram današnjeg zapadnjačkog imperijalnog stožera - Amerike. Tako Hani jest, osobito standardizirano gledajući, neusporedivo karizmatičniji od Hoffmana, ali niti potonji nije lišen nekog ‘vragolastog’ šarma i simpatičnosti. No ključna je završnica filma, kad Hoffman upozorava Ferrisa da okreće leđa Americi, a ovaj mu odgovara da nije on, Hoffman, Amerika. Film kao da je sniman u dosluhu s izbornom kampanjom Baracka Obame (vitak, elegantan i karizmatičan kao arapski protagonisti kod Ridleyja Scotta), odnosno afirmira ‘drugu’, ‘bolju’ Ameriku, onu Ameriku u čiju je mogućnost postojanja Barackova lijepa supruga Michelle prvi put povjerovala kad joj je muž nominiran za predsjednika, izazivajući tom ‘drskom’ izjavom proteste u rasponu od rigidnih desničara do Hillary Clinton.

No dok je Michelle Obama imala dobar razlog povjerovati u alternativnu Ameriku, zašto Roger Ferris vjeruje u nju? Film ne nudi nijedan razlog takve decidirane vjere, naposljetku, čak ni ‘konjica’ koja je Ferrisu omogućila spas u zadnji čas nije bila američka nego jordanska! Logičan Ferrisov odgovor na Hoffmanovo upozorenje o okretanju leđa Americi bio bi otprilike “fuck you and fuck America”, no za takvo što trebaju testisi kakve Scott i Monahan očito nemaju. Upravo suprotno, proželi su film mnoštvom općih (politički korektnih) mjesta, od Ferrisove poruke terorističkom vođi da falsificira Kuran i islam, preko slabo motivirane ljubavne veze Ferrisa i Aishe, do notornog stereotipa spasa u zadnji čas, kojeg doduše olakšava afirmacija ‘analognih’ spram ‘digitalnih’ obavještajnih metoda, no i otežava eksplicitna didaktičnost te afirmacije. Naravno, Ridley Scott na užerežijskom planu obavio je besprijekoran posao, no to je premalo za čovjeka kojem se često pripisuje vrhunsko autorstvo. “Tijelo od laži” svakako je daleko bolji i spram Bliskog istoka pošteniji film od značenjski imbecilne “Kraljevine” Petera Berga, ali raspolaže s mnogo manje hrabrosti od Gaghanove “Syriane”. Ukratko, Scott se svrstao u udobnu sigurnost ‘zlatne sredine’.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika