Objavljeno u Nacionalu br. 681, 2008-12-02

Autor: Eduard Šoštarić

Podvala iz srpskih tabloida

Milovanovićeva pisma su srpska špijunska operacija

Srpske tajne službe pokušavaju destabilizirati vlast u RH i poljuljati povjerenje građana u policiju

Autor pisama ne zna da postoji snimka kako Milovanović skida kacigu na ulazu u Petrinjsku 4Autor pisama ne zna da postoji snimka kako Milovanović skida kacigu na ulazu u Petrinjsku 4Analizom pisama što ih je redakciji Pressa navodno poslao bjegunac Željko Milovanović, osumnjičenik za ubojstvo Ive Pukanića i Nike Franjića, nedvosmisleno se može utvrditi kako je u tijeku obavještajna operacija srpskih tajnih službi, ili osoba koje su povezane s njima, s ciljem da destabiliziraju i kompromitiraju hrvatski sigurnosni sustav i pokušaju poljuljati povjerenje hrvatskih građana u izvršnu vlast. Osim toga, Milovanovićev život, sudeći po porukama upućenima Hrvatskoj, postao je očito predmet nekakve političke trgovine iz koje Republika Srpska želi izvući maksimalnu političku korist. Prema jednoj verziji, Željko Milovanović pisao je ova pisma u suradnji s osobama vrlo bliskim policiji i sigurnosnim službama Republike Srpske. Hrvatska policija raspolaže pouzdanim podacima da je Milovanović informatički potkovan, odnosno sasvim dovoljno pismen da napiše pisma onakvog sadržaja koja su se pojavila u javnosti. Druga verzija je da su Milovanovića već likvidirali u Republici Srpskoj, te da su ta pisma zapravo uvod u to da se za njegovo ubojstvo okrive hrvatske sigurnosne službe i pripadnici podzemlja. U pismima se više puta potencira mogućnost da Milovanovića želi ubiti hrvatska policija i da se huška na takav čin i hrvatsko podzemlje kako bi se navodno sakrili pravi nalogodavci ubojstva Ive Pukanića i Nike Franjića koji žive u Hrvatskoj.

Pisma su ipak prepuna proturječja. Autor pisama je, prema njihovu sadržaju, savršeno pratio medije i sve u vezi s ubojstvom Pukanića i Franjića. To je sve uspijevao u vrijeme kad bi se zapravo trebao baviti vlastitim bijegom i traženjem skloništa. Kad je riječ o Milovanovićevoj osobnoj iskaznici, čiju je presliku poslao Pressu, on u svom skrovištu posjeduje i skener. Teško je povjerovati da bi se bjegunac, kojega traže sve policije Balkana, ugodno smjestio u nekoj kući u kojoj su mu dostupna sva tehnička pomagala. Kad bi to bilo tako, skrovište bi mu nalazilo u nekom naseljenom mjestu gdje ga ne bi bilo teško prepoznati. Možda i jest skriven. Hrvatske sigurnosne službe vjeruju kako je zapravo e-mailom poslana već napravljena i negdje pohranjena kopija te osobne iskaznice. Moguće je da je osobna iskaznica nađena i u njegovu skrovištu prilikom pretraživanja. Toliko je mogućnosti manipuliranja da je najmanje moguća verzija prema kojoj je osobno Milovanović presliku svoje iskaznice slao e-mailom. Nije teško zaključiti kako Milovanović ima mrežu pomagača, i to povezanu sa srpskim sigurnosnim službama koje u svakom trenutku znaju gdje se on nalazi.
  Odmah na početku prvog pisma navodni Milovanović tvrdi kako sve snimke nadzornih kamera pokazuju nekoga neprepoznatljivog s kacigom na glavi, te pita: “Po čemu sam to ja?” Pritom ne spominje činjenicu da hrvatska policija ima snimku na kojoj se vidi da je Milovanović skinuo kacigu neposredno prije ulaska u zgradu gdje mu je bilo skrovište, dovoljno da bude identificiran. Milovanović tvrdi da je nekoliko policajaca uključenih u potragu za njim javno reklo da su dobili zapovijed da ga ne pokušaju uhititi nego da ga ubiju ondje gdje ga zateknu.


Dva pisma objavljena u Pressu u hrvatskim su medijima naivno prenesena kao autentična, iako je riječ o očitoj obavještajnoj podvaliDva pisma objavljena u Pressu u hrvatskim su medijima naivno prenesena kao autentična, iako je riječ o očitoj obavještajnoj podvaliU tu je priču pogotovo teško povjerovati, jer Milovanovića ne može ubiti hrvatska policija, budući da ona ne operira izvan teritorija Republike Hrvatske. Kad bi to bilo točno, takav podatak vrlo bi brzo procurio u javnost iz samih policijskih struktura. Zanimljivo je da Milovanović tvrdi kako su neki policijski službenici u potrazi za njim javno rekli da ga trebaju ubiti ondje gdje ga zateknu. Pretpostavimo da je Milovanović to doista čuo. To samo pokazuje da se on, ako je još živ, i dalje nalazi u Republici Srpskoj i da ima mrežu pomagača unutar policijskih struktura. Kad bi bilo volje za to da on bude uhićen, to bi bilo učinjeno vrlo brzo. Posebna je priča Milovanovićev alibi. U pismu se tvrdi da je Milovanović toga dana, 23. listopada 2008., kad su ubijeni Ivo Pukanić i Niko Franjić, u jutarnjim satima zapravo bio kod svoje majke u selu Majevac kod Doboja, jer je kupio kruh za nju. Poznato je da je skuter dovezen pred zgradu Nacionala u 12 sati i 40 minuta. Od Doboja do Zagreba autobusi voze nešto više od četiri sata. Autobus polazi svakog radnog dana iz Doboja za Zagreb u 6 sati i 40 minuta, a stiže u 11 sati. Dakle, i više nego dosta vremena za operaciju sa skuterom. Automobilom se stigne za 3 sata i 30 minuta, pa je Milovanović mogao krenuti i oko 8 sati ujutro ako je išao automobilom. Navodni Milovanović kaže da se u četvrtak popodne vratio u Doboj, što može biti točno, jer je Zagreb mogao napustiti nakon što je ostavio skuter s eksplozivom i u Doboj stići oko 18 sati. Dakle, tvrdnja o tome kako je 23. listopada, na dan ubojstva koje se dogodilo u 18 sati i 20 minuta, Milovanović bio u ćevabdžinici između 19 i 20 sati ne znači ništa. Možda samo to da Milovanović nije bio taj koji je izravno aktivirao eksploziv, što hrvatska policija nikad izričito nije ni tvrdila.

Sljedeći dan, 24. listopada, isti taj navodni Milovanović tvrdi kako je bio u onoj istoj trgovini gdje je kupio kruh prethodnog dana i da je pio sok s jednim mladićem na klupi ispred škole, što je vidjelo nekoliko ljudi. Zapravo, iz svega ovoga da se naslutiti kako je Milovanovićev pokušaj alibija pomno pripremljen. Tih se dana pojavljivao na mjestima uz koja su postavljene sigurnosne kamere, gdje je dosta ljudi. Međutim, nedostaju ključna objašnjenja za rupu u vremenu od jutarnjih sati 23. listopada 2008. do 18 sati toga istoga dana, kad je Milovanović mogao dovesti skuter s eksplozivom i nakon toga se vratiti u Doboj. To više jer je skuter postavljen u 12 sati i 40 minuta, a Milovanović je za deset minuta došao do skrovišta u Petrinjskoj. Tamo se mogao presvući i stići na autobus za Doboj koji je sa zagrebačkog kolodvora polazio u 13.30 sati. Vožnja autobusom najsigurnija je za sve kriminalce, jer se mogu izgubiti u većoj skupini drugih ljudi i provjere na graničnim prijelazima nisu toliko detaljne. Velika rupa u cijeloj priči koju su smišljale srpske tajne službe jest i nedostatak bilo kakvih objašnjenja gdje se Milovanović nalazio prethodnih dana prije ubojstva, o tome ni riječi. Hrvatska policija ima čitav niz dokaza da je bio u Zagrebu.

Teško je povjerovati da je bjegunac uspio skenirati svoju osobnu iskaznicu i poslati je PressuTeško je povjerovati da je bjegunac uspio skenirati svoju osobnu iskaznicu i poslati je PressuU pismima se postavlja pitanje kako se Milovanović mogao nesmetano šetati Zagrebom ako ga hrvatska policija traži. To je vrlo jednostavno objasniti. Postoje krivotvoreni dokumenti na tržištu do kojih se lako dolazi za nekoliko stotina eura. Međutim, ovdje znatno više zabrinjava to što je Milovanović potpuno bezbrižno živio u Doboju, kretao se posvuda bez straha da bi ga policija Republike Srpske mogla privesti zbog toga što ga traže sudovi i što se Milovanović nalazi na Interpolovoj tjeralici, ali i tjeralici osječkog Županijskog suda zbog ratnog zločina. U Beogradu je sudjelovao u spektakularnoj pljački Delta banke. Dva je puta uspio pobjeći nakon uhićenja, jednom s beogradskog suda, a drugi put iz zatvora u Kuli. Za njim zbog ubojstava, pljački, otmice i krađe tragaju sudovi u Beogradu, Novom Sadu i Subotici.

Srpski tabloidi zagađuju medijsku scenu po nalogu tajnih službiSrpski tabloidi zagađuju medijsku scenu po nalogu tajnih službiMože se reći ipak kako su ta pisma izazvala dosta pozornosti u Hrvatskoj, gdje su ga naivni mediji tretirali kao stvarno Milovanovićevo pismo, iako najvjerojatnije Milovanović s tim pismom uopće nije imao nikakve veze, nego je riječ o operaciji srbijanske obavještajne službe.   Jedan od temeljnih problema većine hrvatskih medija, kad je riječ o tretiranju vijesti lansiranih u Beogradu, jest u tome što hrvatski urednici uopće ne shvaćaju srbijansku medijsku scenu, posebno ne miljé beogradskih tabloida, te naivno iz njih preuzimaju razne vijesti, ne znajući da su ti tabloidi zapravo propagandno oružje jedne moćne srbijanske političke grupacije, najodgovornije za rat i zločine na teritorijima bivše Jugoslavije, da ti tabloidi u prvom redu služe za lansiranje raznih dezinformacija. Treba znati što se krije iza beogradskih tabloida.

Potkraj 2001. u Srbiji se na kioscima pojavio novi dnevni list, koji je ime Nacional ukrao od hrvatskog tjednika, a prijelom od hrvatskog dnevnika, Jutarnjeg lista. Iza njega su stajali nacionalistički krugovi i srbijanske tajne službe. Zajedno s još jednim listom, Identitetom, koji je bio u izravnom vlasništvu mafijaške bande, tzv. zemunskog klana, taj je tabloid, tvrdilo se, sudjelovao u medijskoj pripremi atentata na srbijanskog premijera Zorana Đinđića. Nacional je u ožujku 2003. zabranjen, a većina njegovih novinara osvanula je dva mjeseca poslije u novom listu, tabloidu Kurir. Vlasnik tog lista je biznismen Radisav Rodić, koji posjeduje još i novine Glas javnosti. Glavni konkurent mu je upravo Press, koji je nastao 2005., kad je dio novinara napustio Kurir. Ta su dva lista pod izravnom kontrolom tajnih službi, a kao da se natječu u tome tko će objaviti više dezinformacija, lažnih transkripata i drugih podvala. Lažna pisma Željka Milovanovića samo su nastavak takve izdavačke politike.

Vezane vijesti

Za ubojstvo Pukanića grupi ukupno 148 godina zatvora

Za ubojstvo Pukanića grupi ukupno 148 godina zatvora

Vrhovni sud potvrdio je najveća kaznu za organizirano ubojstvo u Hrvatskoj; za ubojstvo Ive Pukanića i Nike Franjića odredio je šesteročlanoj skupini… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika