Objavljeno u Nacionalu br. 681, 2008-12-02

Autor: Ljubo Jurčić

Gost kolumnist

EU na kriznom testu

Ljubo JurčićLjubo JurčićEuropska Unija suočena je s prvim velikim testom. Povijest nam kaže da se savezi i unije sklapaju i razvijaju u fazama prosperiteta, a postaju klimavi i rasformiraju se u kriznim vremenima. Europska Unija, iako je osnovana kao Europska ekonomska zajednica, utemeljena je političkom odlukom i prvenstveno s političkim ciljem. Na kraju II. svjetskog rata Amerika je bacanjem atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki demonstrirala svoju nadmoć i postala supersila. Nedugo zatim i Sovjetski je Savez izvršio nuklearni pokus i pokazao svijetu svoju moć. Počelo je nadmetanje u naoružavanju. Nastali su blokovska podjela i utrka u naoružavanju suprostavljenih blokova.

Svijet je do početka 60-ih visio na rubu novog svjetskog (atomskog) rata. U zauzimanju boljih vojno-strateških pozicija i prihvaćanju prvog eventualnog udara, Americi je trebala ujedinjena, ekonomski i vojno jaka Europa. A Europa na kraju II. svjetskog rata bila je ekonomski i vojno vrlo slaba. Ekonomski i vojno snažne Europe nije mogla biti bez snažne Njemačke i njenog saveza s Francuskom. Zbog toga je trebalo uvjeriti Francusku da nakon nekoliko međusobnih velikih i krvavih ratova u bliskoj prošlosti stupi u savez s Njemačkom. Taj savez nije bio moguć bez američkog jamstva da će držati Njemačku pod kontrolom i bez njene podrške razvoju uzajamnog povjerenje i suradnji tih dviju zemalja. Amerika je dala ta jamstva. Vojna jačanje organizirano je u sklopu NATO-a, a gospodarsko u okviru Europske ekonomske zajednice, s ciljem stvaranja Europske Unije.

Na ekonomskom području EU je poduzela nekoliko razvojnih koraka, od jednostavnijih oblika ekonomskih integracija prema složenijima. EU su kao EEZ 1957. osnovali Njemačka, Francuska, Italija i zemlje Beneluxa. Ugovor o osnutku stupio je na snagu 1. siječnja 1958. Prvi cilj bila je carinska unija. Ta (carinska) unija podrazumijeva zonu slobodne trgovine (trgovine robama i uslugama bez carina i drugih prepreka) među članicama sa zajedničkom carinskom politikom prema zemljama izvan unije. Viši stupanj integracije je “zajedničko tržište” koje uz sadržaj carinske unije omogućuje i slobodno kretanje rada i kapitala među zemljama članicama. Najveći stupanj ekonomske integriranosti je “ekonomska zajednica”, u kojoj zemlje članice usklađuju ekonomske politike.


Ovaj stupanj integriranosti još se naziva i “ekonomska i monetarna unija”. Političko ujedinjenja znači da osim zajedničkih ekonomske i monetarne politike zajednica ima zajednički parlament, vladu, ustav itd. U kriznim situacijama pokazuje se djelotvornost funkcioniranja nekog sustava, čvrstoća organizacije, brzina odlučivanja, kvaliteta odluka, prihvaćanje i provedba raznih politika i njihova efikasnost. Izlazak iz većih kriza traži i vizionare, koji imaju pogled iznad i preko postojeće situacije i izvan postojećeg sustava koji je proizveo krizu. Europska Unija sada polaže taj test. Neprihvaćanjem zajedničkog ustava i njegove zamjene, Lisabonskog sporazuma, Europa je pokazala da još nije spremna za “političku uniju”. Pristup EU-a rješavanju financijsko-bankarske krize nije potvrdio funkcioniranje eura kao zajedničke valute u svim funkcijama koje novac mora imati. Zbog toga su sve zemlje pristupile rješavanju financijskih i bankarskih problema samostalno. Njihovi programi bili su samo nominalno nominirani u eurima, a u biti su bili bazirani na vlastitom gospodarstvu i vlastitim “vrijednosnim” papirima (vrijednosnicama), a ne na zajedničkoj valuti. U ovoj financijskoj krizi euro se nije potvrdio kao zajednički novac niti se Europska centralna banka potvrdila kao centralna banka za sve članice Eurozone.

Slično se događa s pristupom sprečavanju i rješavanju nadolazeće recesije, odnosno gospodarske krize. EU ne kreira gospodarsku politiku nego Europska komisija ima općenite preporuke kako da se nosi s krizom, ali nema plan. Iz tih preporuka svaka zemlja može uzeti ono što procjenjuje da bi joj pomoglo, a može se “spašavati” i na druge načine. U dokument koji sadrži i riječ plan (A European Economic Recovery Plan; Europski ekonomski plan oporavka) prenesene su preporuke iz pojedinih dokumenata koje je Europska komisija proizvela u prethodnom razdoblju, u puno drukčijoj (nekriznoj) financijskoj, gospodarskoj i političkoj situaciji. Zbog toga se može reći da EU ne funkcionira ni u većem dijelu područja na razini “ekonomske i monetarne unije”.

Euro ne funkcionira u svim novčanim aspektima, a udaljava se i od zajedničke ekonomske politike. Vrijeme će uskoro pokazati u kojoj će mjeri funkcionirati niži stupanj integriranosti - zajedničko tržište, tj. sloboda kretanja rada i kapitala - odnosno još niži (carinska unija), sloboda trgovanja robama i uslugama. To će sve, naravno, ovisiti o dubini i trajnosti gospodarske krize. Bude li kriza duboka i dugotrajna, bit će teško izbjeći zatvaranje zemalja (protekcionizam) i očuvati vlastitu proizvodnju, dohodak i zaposlenost. Tada dolazi u pitanje i funkcioniranje zone slobodne trgovine. Jer ako se pogleda povijest razvoja Europske Unije, uočava se golem napredak u liberalizaciji međusobne trgovine, u standardizaciji proizvoda, usluga i procedura. Napredak se vidi i u poticajima za zajednička ulaganja i izgradnju zajedničkih institucija.

Sve to funkcionira u fazama prosperiteta. Međutim, malo se spominje da su u isto vrijeme ojačale vlade pojedinih zemalja kako bi za svoju zemlju i svoje društvo što bolje iskoristile sve pogodnosti koje im pruža veliko zajedničko europsko tržište i da što više umanje njegove negativne efekte. Bruxelles je stvarao osjećaj da funkcionira gotovo kao europska vlada, ne na odnosima prema starim i velikim članicama EU, nego prema tranzicijskim zemljama koje su pristupile ili su u fazi pristupanja. I iz manjih kriza u prošlosti EU se izvlačila mijenjanjem pravila u hodu ili zanemarivanjem već usvojenih pravila. Sve kako bi se sačuvala i razvijala ideja o jedinstvenoj Europi, što i jest osnovni politički cilj. Uglavnom, pravila vrijede za male, a ne za velike zemlje. Iz toga bi se moglo zaključiti da EU funkcionira na nefunkcioniranju.

Amerika je dugo poticala stvaranje i razvitak zajedničke Europe i Europske Unije u posve drukčijim globalnim okolnostima. Danas je EU u mnogim aspektima, osobito gospodarskim, konkurentica SAD-u. Stoga više ne može očekivati njegovu potporu na mnogim područjima. Naprotiv. S druge pak strane, promijenili su se odnosi i prema Rusiji, Kini i Japanu. Sve te zemlje imaju jedinstvenu i jasnu nacionalnu politiku. U EU-u ta politika ne može biti toliko ni jedinstvena ni jasna. U globalnoj krizi veliki će pokušati iskoristiti svoju veličinu i unutarnje političko jedinstvo za spašavanje i očuvanje svojih interesa. Veliko je pitanje koliko će zajedništva i jedinstva u vanjskoj politici moći pokazati Europa da profitira od svoje, prije svega, gospodarske veličine. Svako i najmanje neslaganje s politikom Bruxellesa prema globalnim odnosima slabit će pregovaračku poziciju Europe i umanjivati volju i energiju zemalja članica za izgradnju zajedničke politike. Općenito, i prije izbijanja krize, najveći problem za daljnji razvoj EU-a je nepostojanje vizionara kakvi su postojali potkraj XIX. i početkom XX. stoljeća. Bilo bi dobro da Hrvatska, koja je u fazi pristupanja Uniji, analizira i procjenjuje odnose u Uniji u trenutku kad bude stupila u punopravno članstvo.

Vezane vijesti

EU se nije integrirala kao država

EU se nije integrirala kao država

O mogućnostima izlaska iz aktualne dužničke krize i osnivanju fiskalne unije u eurozoni razgovarali smo s Ljubom Jurčićem, profesorom Ekonomskog… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika