Objavljeno u Nacionalu br. 681, 2008-12-02

Autor: Renato Baretić

Nacionalna klasa

Krizofrenija

Kriza će u Hrvatskoj uistinu zavladati kad Sanader bude “eci-peci-pec” metodom na kuhinjskom stolu birao hoće li u zalagaonicu dati pozlaćeni Breitling ili Patek Phillipe s remenčićem od iguanine orepine

Renato BaretićRenato BaretićUjesen 1993. iz opsjednutog je Sarajeva do Zagreba dopro vic: “Jel znaš kad će u Bosni stvarno zavladat prava glad? Kad Mujo bude čaršijom na konopcu vodio prase i govorio mu ‘Ajmo, janje moje, ajmo...’”. Petnaest godina kasnije dalo bi ga se parafrazirati u dosjetku o (još jednoj!) hrvatskoj krizi koja će uistinu zavladati tek kad, recimo, premijer Sanader na svojem kuhinjskom stolu bude “eci-peci-pec” metodom birao hoće li u zalagaonicu dati pozlaćeni Breitling ili pak Patek Phillipe s remenčićem od iguanine orepine. Tek tad će se nešto možda pokrenuti, Hrvatsku, na primjer, jer do tog trenutka kriza u Hrvata bit će tek fraza za opravdavanje najnepopularnijih poteza i kompromisa između vlade i sindikalnih starosjedilaca s po jednom figom u svakom džepu. Kriza je izlikom za svašta postala već danas - jedan znanac požalio mi se neki dan na svoga dužnika koji mu već 11 godina ne vraća beskamatnu pozajmicu od 11 tisuća maraka. Zvao ga je, veli, jučer, već tisućiti put u Zagreb i lik mu kaže: “Sori, stari, al ja imam 16 zaposlenih, a kriza kuca na vrata, vidiš i sam, Bush nas je sve zajebal, valda bu sad z Obamom bolje, daj se strpi još to malo, pliz”... Nemreš bilivit!

Umjerena doza pesimizma uvijek je dobrodošla, ona uvijek unaprijed tjera na oprez, ali ovo što se u zadnje vrijeme u Hrvatskoj događa i govori, to čovjeka može nagnati samo na smijeh između psovki. I Ivica Mudrinić, u ime Hrvatske udruge poslodavaca, i Nadan Vidošević, u ime Hrvatske gospodarske komore, balagoizvoljeli su javnosti kroz medije višekratno predočiti svoje viđenje krize i recepte za njeno što učinkovitije prebolijevanje tijekom 2009. Prognoze im nisu baš najružičastije, ali vizija i strategija kristalno su jasne. Bravo, momci, teška vremena zahtijevaju tako odlučne ljude... A onda u novinama osvane kako svaki od njih u matičnim firmama, Krašu i T-Comu, prima mjesečnu netto plaću između 200 i 300 tisuća kuna, ako ne i više. Ponovimo: jedan nam se od njih obraća kao predstavnik udruženih poslodavaca, drugi kao izabrani glasonoša svekolikoga gospodarstva. A tko nas je uveo u krizu iz koje će nas njih dvojica izvesti, ako ne gospodarstvenici i poslodavci? Možda švelje i baletani? Čistačice i leksikografi? Vlakovođe i skulptorice? Možda Vlada?


Ajmo dalje. Uprava Ine izvijestila je javnost kako će ta tvrtka, ako cijena nafte na mediteranskom tržištu nastavi padati ovim tempom, godinu završiti u - minusu! A kako ju je onda planirala završiti u vrijeme dok je naftu morala kupovati po sve višoj i sve vrtoglavijoj cijeni?! Na to nam uz uprave mađarsko-hrvatske naftne kompanije (čiji je predsjednik Tomislav Dragičević, uzgred, u istom platnom razredu kao i dvojica maločas spomenutih krizologa, te još jedan, uz Vidoševića, neformalno nominirani kandidat za predsjednika cijele države!) ne odgovaraju. Odgovorili bi oni, znam, ali kriza kuca na vrata pa ne stignu... Ajmo još dalje. “KONZUMirajmo hrvatsko”, poručuje nam u svojim friškim reklamama još jedan stručnjak za krizna stanja, Ivica Todorić, u čijim dućanima ni najbolji Karamarkovi psi-tragači ne mogu pronaći niti “g” od Gavrilovićevih proizvoda (jedno vrijeme nije bilo ni “d” od Dukatovih), ma koliko i hrvatski i kvalitetni bili. Zauzvrat, tu je široka paleta “K-plus” proizvoda: K-plus riža iz Tajlanda; K-plus tjestenina (i to od proizvođača “Pasta Zara”, jamačno velikog zaljubljenika u sve hrvatsko, naročito dalmatinsko) iz Italije, kao i K-plus toaletni papir i papirnati ubrusi; K-plus vakuumirane kriške sira i tekući sapun iz Njemačke...

Pogledaj ti to, čudo jedno koliko hrvatskih proizvoda možemo KONZUMirati, a da to nismo ni znali dok nije došla kriza! Tu je, recimo, na polici i Vegeta, najhrvatskiji od svih hrvatskih brendova, za koji je prije cirka tri godine u novinama napisano (i nikad poslije demantirano) da ni jedan jedincati njezin sastojak, čak ni sol, ne potječe od hrvatskih proizvođača! Sva sreća da je došla ta kriza, sad će se dečki iz Podravke sigurno okrenuti domaćim izvorima. Ako im slučajno samima ne padne na pamet, to će im zacijelo sugerirati Damir Polančec, koji je relativno nedavno upravo iz Podravke dolepršao pred Banske dvore, da bi nam potom, kao provjereni stručnjak, krenuo iz krize spašavati brodogradilišta. Otprilike kao što je Nadan Vidošević vrtoglavu karijeru započeo u cementari, da bi danas bio glavni u tvornici slatkiša koja, sasvim sigurno, svaki badem za Bajaderu i svaki lješnjak za napolitanke dobavlja isključivo od hrvatskih proizvođača.

Drugačije se i ne može, kriza je, ljudi, nemojmo se zafrkavat. Obično mi uleti žestoka profesionalna ljubomora svaki put kad se neki od kolega prije mene sjeti neke dobre definicije, doskočice, kalambura ili metafore. Ovog puta, međutim, s iskrenim veseljem doslovno prepisujem završne rečenice iz najfriškije kolumne kolege i prijatelja Tomića: “Kriza je počela kad su bogati shvatili da je ugrožen njihov luksuz. Bez toga krize ne bi bilo. Sva je priča u tome da su se bogati prestrašili da će odjednom ostati bez povlastica. Uvjeravaju vas da morate mijenjati svoj način života, učiniti ga znatno jeftinijim, tek da bi njihov ostao skup kao i prije”. Pokušavao sam domisliti nešto točnije, detaljnije i duhovitije od Antina objašnjenja cijele ove krizofrenične situacije, ali nije mi išlo. Pa sam prepisao. Dovraga, pa imam valjda i ja pravo na krizu! Prepisivat će, uostalom, i Tomić od mene jednoga dana, samo nek Obama preuzme vlast.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika