Srećko JurdanaPredsjednik Mesić izjavio je nedavno da bi država mogla - ograničavanjem vojnih rituala - uštjedeti proračunski novac i na sprovodima branitelja, što je kod pojedinih ratnih udruga izazvalo konsternaciju. Za braniteljsku buku i bijes nema, međutim, pravoga razloga. Predsjednik je zapravo izgovorio isto ono što povremeno govore i oni sami: da ne zaslužuju vojni sprovod apsolutno svi koji su se uspjeli ubaciti u braniteljsku populaciju. Blizu petsto tisuća osoba osvojilo je u Hrvatskoj na razne načine prvoborački status, a možda je dvadeset posto njih doista i sudjelovalo u ratnim operacijama. Nema nikakve pogubne namjere u stavu da bi se vojne počasti morale primjenjivati isključivo na stvarne, a ne i na birokratske branitelje. Činjenica je da je Mesić na početku izjave mogao podrobnije objasniti svoju tezu, ali poznato je da u Hrvatskoj postoje tvrdi desničarski krugovi koji tradicionalno iskorištavaju svaku priliku da ga napadnu zbog bilo čega, pa i zbog stvari koje su elementarno logične.

Napao ga je zadnjih dana i odvjetnik Zvonimir Hodak, ni više ni manje nego kao “pokrovitelja” Nacionalovih tekstova o ubojstvu njegove kćeri Ivane, koji su - po Hodaku - tendenciozni i “lažni”. Primjećuje se u navedenom povodu da je gospodin Hodak počeo agresivno izlaziti ne samo iz okvira svoje korote, nego i svoga odvjetničkoga djelovanja. Njegova bol je razumljiva, ali ona ne mijenja realan diskurs zbivanja povezanih s njim i njegovom kćeri, prema kojem mediji s dobrim društvenim razlozima pokazuju profesionalni interes. Za predsjednika je izjavio da izravno sugerira Nacionalu na što se mora fokusirati u opisivanju istrage Ivanina ubojstva, i da se - u tom sugeriranom kontekstu - novinarska pažnja mora s Hrvoja Petrača (kojega Hodak bez bilo kakvih dokaza sumnjiči kao inicijatora zločina) skretati na Vladimira Zagorca (koji je Hodakov klijent). Novinari, po Hodaku, hodočaste na Pantovčak i tamo primaju upute kako marginalizirati Petrača, a eksponirati Zagorca i njegove veze s Ivanom Hodak.

---

Irelevantno od njegovoga duševnoga stanja, Hodakove izjave krajnje su bezobrazne po svojoj paušalnoj optuživačkoj neutemeljenosti, a i vrlo neukusne po tome što su u pravilu obilježene blatantnim uvredama. Za Nacional je gospodin Hodak, na primjer, zadnjih dana izjavio da je “glasilo mafije”, prije toga je Globus nazvao “novinarskim dnom”, a potom je isti atribut primijenio i na Nacional kad je ovaj na temelju relevantnih izvora profesionalno potvrdio Globusovu informaciju o vezi Ivane Hodak sa Zagorcem. Vrlo je teško, dakako, ostati hladnokrvan u suočenju s tako bestijalnim zločinom kao što je ubojstvo gospođice Hodak, ne samo za njezine bližnje, nego i za ljude koji o tome pišu. Novinarstvo je, međutim, disciplina osuđena na racionalizam čak i u iracionalnim vremenima. U tom kontekstu, podaci koji se u medijima objavljuju ne moraju uvijek svakomu biti ugodni, što ne utječe na njihovu vjerodostojnost, a niti je bilo komu dopušteno vlastito nezadovoljstvo izražavati na primitivne i uvredljive načine. Hodak bi kao odvjetnik morao respektirati činjenično stanje stvari, i polemizirati s njim isključivo na temelju nekakvih dokaza koje je u stanju predočiti javnosti, ali on - u nedostatku bilo kakve čvrste argumentacije - radije pribjegava paušalnim protutvrdnjama, politikantskim insinuacijama, polupsovkama na račun ljudi koje je definirao kao neprijatelje, i pokušajima izazivanja negativnih emotivnih efekata prema objektima svoje agresije.

U tome se on pokazuje kao dosljedan reprezentant cijele jedne odvjetničke garniture koja u Hrvatskoj - služeći se isključivo medijskom galamom, patetičnim verbalizmom, prodajom opsjena i svaljivanjem krivnje na druge - već niz godina teške kriminalce i zločince prikazuje kao žrtve režima, kao nedužne ciljeve “urote”, i predočenim uvježbanim manipulacijama često izravno utječe na njihov pravosudni status. Pojedina glasila, televizija u prvome redu, ali i novine, takvoj vrsti odvjetnika u pravilu raskošno stoje na usluzi, jer oni su - za razliku od Državnoga odvjetništva - u svakom trenutku spremni na davanje apologetskih izjava kojima svoje klijente bez minimuma moralne suzdržanosti prikazuju kao teška nevinašca. Interesantan je taj doživljaj odvjetničkoga kodeksa po kojem je apsolutno svaka laž i mistifikacija dopuštena ako ide u korist klijentu-zločincu, vrlo specifičan u svakom slučaju. Je li i to pokupljeno iz “anglosaksonskoga pravosuđa”, ili se ipak radi o originalnome balkanskome receptu ?

Interesantne su, dakako, i televizijske emisije koje osobama poput Hodaka otvaraju prostor za neometano demonstriranje uvredljive logoreičnosti. Aleksandar Stanković, urednik “Nedjeljom u dva”, postao je legendaran po običaju da bilo kojem opskurnom tipu, koji je zbog nečega na trenutak postao predmet javne pažnje, poklanja sat vremena na nacionalnoj televiziji za slobodno distribuiranje skarednosti na račun drugih koji mu ne mogu parirati, jer nisu u studiju. S Hodakom je, međutim, prevršio svaku mjeru, i ako se takvo otvaranje prostora neargumentiranome bjesnilu na HTV-u smatra slobodnim novinarskim izražavanjem, onda svaka čast na ljepoti doživljaja svima onima koji spomenutog Stankovića uporno drže na položaju, i omogućuju mu da funkcionira isključivo u komfornoj odgovornosti prema vlastitome ekshibicionizmu, izuzetoj od bilo kakvih kodeksa ne samo novinarsta, nego i osnovne pristojnosti.

I Vladimir Zagorec je, po Hodaku, nekakva žrtva kojoj država i neprijatelji “podmeću” stvari s kojima on nema veze. Zagorčeva krađa dragulja za Hodaka je “fikcija”; jednako tako, Zagorec se, prema svome odvjetniku, “obogatio tek kad je otišao u penziju”, što je dakako vrhunski trijumf hrvatskoga mirovinskoga sustava, odnosno potvrda da država penzionerima ipak isplaćuje dugove. Nažalost, situacija u kojoj živimo učinila je i sve ironične dosjetke neumjesnima. U svojoj televizijskoj eskapadi - dio toga prenijele su i pojedine novine - Zvonimir Hodak divljao je na Nacional - kako rekosmo: i na predsjednika države (iako je potpuno nejasno na temelju čega je njega uvukao u kontekst) - zbog objave opsežnoga teksta o poslovnim vezama Ivane Hodak i Zagorca. U što on pokušava uvjeriti publiku? Da je Nacional taj tekst, i informacije koje su u njemu, isisao iz maloga prsta? Bila bi potrebna uistinu psihijatrijski indikativna doza novinarske imaginacije da se fabriciraju svi ti podaci za koje Hodak smatra da su za njegovu kćer kompromitantni (iako u njima nema ničega što bi pokojnu Ivanu prikazivalo u posebno neugodnom svjetlu, s obzirom na činjenicu da je njezina suradnja sa Zagorcem bila nešto poput obiteljskog naslijeđa, kao i na činjenicu da je ona tu suradnju raskinula).

Tekst o kojem je riječ predočio je dio dosadašnjih nalaza policijske istrage o Ivaninu ubojstvu, a ako je gospodin Hodak tim nalazima nezadovoljan, neka se obrati njihovim autorima, umjesto što - vulgarno rečeno - bjesomučno pljuje po novinama koje su ih objavile.