Ivi Sanaderu nije najgora vijest to što su ovo najgori dani otkako je prije pet godina postao premijer, nego to da u nadolazećim mjesecima, može biti još i gore. Vojnom terminologijom, Sanader ratuje na tri fronte, i na svima je situacija i više nego teška. No dok je moguće pronaći opravdanja za tešku ekonomsku situaciju i upitan tempo pregovora o ulasku u Europsku uniju, nesmotren sukob i policijska represija nad grupama mladih ljudi i kritičara predsjednika vlade s Facebooka, predstavlja katastrofalnu i neshvatljivu pogrešku, kakvu si državnik s međunarodnom reputacijom Sanaderova ranga nije smio dopustiti.

Hapšenje donedavno anonimnog SDP-ova dužnosnika iz Dubrovnika, a zatim i represivno policijsko postupanje prema protuvladinim aktivistima u Zagrebu, Sinju i nekim drugim gradovima, nije samo glupa manifestacija sile već i ozbiljan udar na demokraciju. Negativne implikacije - barem u psihološkom smislu - postoje i na međunarodnom planu jer o slanju policije na web-opoziciju izvještavaju sve vodeći svjetski mediji, od Reutersa do NY Timesa i The Guardiana. Tako negativna percepcija Hrvatske u svjetskim medijima posljednji puta zabilježena je kada je Franjo Tuđman pokušao preuzeti i uništiti Radio 101, što je na Trg bana Jelačića dovelo 100.000 demonstranata.

Postavlja se pitanje zašto je Ivo Sanader napravio ovako neshvatljivu političku pogrešku, kakva nije zabilježena više od desetljeća? Odgovor na ovo je višeznačan.

U psihološkom smislu, Sanader je autokrat koji, manje-više, odlučuje o svim važnijim pitanjima iz djelokruga Vlade. Postoji niz slučajeva u kojima je najprije dopuštao, a poslije nekoliko dana korigirao odluke svojih ministara, pokazujući tko je šef, ali i uništavajući njihovu vjerodostojnost. Takvo ponašanje prolazi u relativno stabilnim političkim prilikama, ali u državi poput Hrvatske, koja se dnevno suočava s nizom problema, autokratska vladavina ne smanjuje nego umnožava poteškoće. Aktualni predsjednik Vlade nije kapacitet Helmuta Kohla ili Tonyja Blairea, koji također nisu pretjerano marili za stavove svojih ministara, iako su ti ministri bili kudikamo kompetentniji od ovdašnjih.

Ivo Sanader se ne može izvući nitposljednjim izjavama po kojima osuđuje uhićenja neistomišljenika. Svega 48 sati ranije, premijer i njegovi suradnici su opravdavali progon autora (prilično neukusnih) karikatura na Facebooku, i verbalno reteriranje ne može umanjiti nastalu štetu.

No, najgore od svega je to što nitko ne može predvidjeti dosege posljednje krize, i koliko će dugoročno naštetiti Sanaderu i HDZ-ovoj koalicijskoj vladi. Premijer je ušao u sukob s internetskim skupinama, koje su do sada imale ograničen broj sljedbenika, a sada postaju veća prijetnja od bilo koje opozicijske stranke. Za sada nisu u stanju artikulirati nezadovoljstvo dvije trećine hrvatskih građana koji su nezadovoljni gospodarskim i društvenim prilikama, ali upravo Sanader može izvući pouku iz prosvjeda koji su 2001. ozbiljno načeli tadašnju vladu Ivice Račana, koja je do kraja mandata vrlo pažljivo povlačila poteze, u strahu od repriza demonstracija u Splitu, Osijeku ili Gospiću.

Sanaderovi protivnici nemaju takav rušilački nagon, međutim, bilo je pitanje trenutka kada će i na čemu, puknuti dosadašnji potpuno pogrešan način autokratske vladavine. Sada je to generacija 25-godišnjaka s interneta, kao simboli široke besperspektivnosti, ali u rezervi su i stotine tisuća članova sindikata, i općenito, svi oni koji mogu postati socijalni slučajevi.

Čak i ako izbjegne za sebe najgori scenarij, Ivo Sanader bi morao promijeniti način vladanja, i pokušati postići široki konsenzus, a tek tada krenuti u reforme. Upitno je, međutim, koliko je predsjednik Vlade sposoban za ovakvu promjenu, i stila i sadržaja svog političkog djelovanja.