POVRATAK U ZAGREB Jagoda Buić od ranih 70-ih živi u inozemstvu, a prije desetak dana stigla je u Zagreb iz Venecije kako bi postavila svoju novu izložbu“Mojsuprug Hans ostavio je iza sebe veliku fondaciju pod imenom Art and Education za pomoć studentima i umjetnicima iz ove regije. Iako je projekt trenutačno blokiran, ja ću na svaki način ostvariti želju mog plemenitog Hansa”, kaže likovna umjetnica svjetskog glasa Jagoda Buić Wuttke, najpoznatija po tapiserijama golemih dimenzija i posve novom postupku u upotrebi vunene niti, koja u subotu, 13. prosinca, u 12 sati otvara izložbu “Karta kanta”, znači, “Papir pjeva”, na kojoj će se predstaviti zagrebačkoj publici nakon punih 30 godina, u posve novom izdanju: izložit će kolaže od papira, koji su nastali u zadnje četiri godine. Uz te krhke, uglavnom bijele kompozicije, nazvane “Znak 1”, “Školjka”, “Cantata”, pokazat će i nekoliko tapiserija, gvaševa, crteža i minijatura, te svoj videorad “Sun, Sand and Sound”, nastao '80-ih godina.

Jagoda Buić živi u inozemstvu od ranih ‘70-ih, kad je počela svoj pariški život u Cité internationale des Arts, no cijelo vrijeme posjećivala je Zagreb, rodni Split i Kolorinu u Dubrovniku. Iako je tijekom Domovinskog rata, zajedno sa suprugom Hansom Wuttkeom, potpredsjednikom Svjetske banke, pomagala stradalom Dubrovniku, a kasnije Sarajevu i Bosni, bila je u tisku izložena huškačkim, neosnovanim napadima. U Zagreb je došla prije nekoliko dana iz Venecije da postavi izložbu, koju je posvetila svom prijatelju arhitektu Bernardu Bernardiju i njegovoj nedavno preminuloj supruzi. Zagreb ju je impresionirao božićnim izgledom i kulturom. Izgleda odlično, puna je energije, a s velikom radošću i puno emocija govori o novim projektima - budućoj retrospektivi u Muzeju za umjetnost i obrt, izložbi kazališnih radova, novoj pariškoj izložbi, te posebno o kamenu, koji je trenutačno nadahnjuje.  

---

NACIONAL: Zagrebu se na ovoj izložbi predstavljate kolažima od papira, i to nakon punih 30 godina. Kako je došlo do takvog umjetničkog zaokreta?                                                                                                                                                                       - Ništa nisam zaokretala. Kad je otišao moj Hans, nisam vidjela nikakvog razloga za realiziranje svojih ambicija jer ih više nisam imala. Tapiseriju sam već davno prije napustila, u doba kad je rat nemilice pomeo kraj u Bosni i Sandžaku u kojem su se one tkale. Nakon tih tragičnih zbivanja nije više bilo ni atmosfere, ni mojih tkalja pa mi više nije padalo na pamet da se vratim tom idiličnom i arhaičnom poslu. Ova je izložba nastala spontano, iz slučajnog susreta s kustosicom Vesnom Mažuran Subotić pred prekrasnom slikom Ljube Babića "Crna zastava" na izložbi u Gliptoteci. Izložba je izvan programa i nije dotirana. A zašto nisam ranije izlagala u Zagrebu? Okrenula sam se ljubavi i otišla živjeti s mužem u Washington, a moja umjetnost je otišla u drugi plan.  

NACIONAL: Što vas je najviše privuklo papiru i uspijevate li na njemu izraziti sebe?
- Papir je krhak, podatan, inteligentan i iznenađujući. Posegnula sam za papirom iz gotovo pragmatičnih razloga: njime mogu lako ovladati. Iako sam uvijek bila čovjek “team worka” i voljela raditi sa svojim tkaljama i u teatru, sama u svom ateljeu papirom mogu lakše manipulirati. Moji kolaži izlaze direktno iz udubine moga dlana. Jednostavno se dogode, kao i crteži, koji su direktni odraz emocije, misli. Nekad koristim rafinirani japanski papir, novinski, ili odbačene kartonske kutije.

NACIONAL: Možete li objasniti naziv izložbe “Karta kanta”?
- To je stara dalmatinska uzrečica. Nekad su se građani često koristili talijanskim pa je ostala uzrečica: “Carta canta, villan dorme”. To znači: “Ono što je na papiru, na papiru je, a nek’ seljak spava”. Uzrečica dobro zvuči i zato sam tako nazvala svoju prvu izložbu kolaža od papira, koju sam napravila prije nekoliko godina u Palači Sponzi u Dubrovniku, a zatim u Beogradu, Rijeci, Varaždinu, Toskani i Sarajevu. Čeka me Frankfurt, Pariz, Prag...  

NACIONAL: Koliko ste mediteranskog duha, karakterističnog za vaše tapiserije, uspjeli unijeti u kolaže od papira?
- Čovjek ne može pobjeći od svoga naslijeđa. Ja sam s jednom nogom u kamenu, kršu splitskog zaleđa, a drugom u moru, na rivi. U svojim tapiserijama posegnula sam za našom tradicijom grubog tkanja sukna, koja je proizišla iz zaleđa Mediterana, iz tog krša i sunca. Iako nisam uspjela izbjeći utjecaj Japana, koji ima dugu tradiciju u bavljenju papirom, moji kolaži češće podsjećaju na jedro, vjetar ili oblak u duhu moje Dalmacije. Može me potaknuti sjena koja je prošla, lom svjetla, list koji je pao, neki šum ili zvuk. To se ne može nazvati inspiracijom, to su impulsi koji čovjeka pokrenu na ono što u njemu već postoji. Katkad ja vladam papirom, a pokatkad papir vlada mnome. Papir, kao i sve materije, ima svoju podsvijest. To se mora respektirati.

NACIONAL: Poznati ste po svestranosti: najpoznatiji ste po tapiseriji, no napravili ste više od 120 kazališnih i filmskih scenografija i kostimografija, a radili ste i crteže, gvaševe... Što vam je najbliže?

- UMJETNICA I BANKAR Svog pokojnog supruga Hansa Wuttkea, Jagoda Buić upoznala je na jednoj večeri organiziranoj u njenu čast u Washingtonu Ja sam radoznala. Najpoznatija sam po tapiseriji jer sam u jednom trenutku bila na čelu avangarde, koja se zvala Slavenski val ili Revolucija suvremene tapiserije. Kad u svom duhu imate nešto istraživačko i hrabro što se ne oslanja na uobičajena rješenja, onda to izražavate u svakom mediju. Važno je pročeprkati po sebi, otvoriti srce i pokušati se što više približiti vlastitoj istini, svejedno u kojem se mediju izražavate. U svemu, uz inovaciju i tehniku, treba imati i duhovni naboj. Moram priznati da je nakon moje prve kazališne režije “Richard III”, realizirane u Gavelli prije 10-ak godina, kazalište ostalo moja zadnja ljubav. Tu sam predstavu napravila zato da dam prostor velikom glumačkom talentu Predragu Vuševiću, koji je tada genijalno odigrao Richarda. Tu su predstavu skinuli nakon samo šest izvedbi, zbog neuvjerljivih razloga.

NACIONAL: Kako se u vama rodila ljubav prema umjetnosti?
  - Ja sam dijete Drugog svjetskog rata. Kad su se dim i prašina od bombardiranja slegli, u meni se pojavila želja da poljepšam svijet. Nisam htjela studirati ni kiparstvo ni slikarstvo, nego dizajn i svijet učiniti ljepšim. I moji kolege s Akademije primijenjenih umjetnosti željeli su isto. Imali smo vrlo poticajne profesore - Kostu Angelija Radovanija, Vjenceslava Richtera, Branku Hegedušić i druge, no na žalost, akademija se raspala jer nije bilo industrije koja bi nas prihvatila. Mi smo ostali izolirana, ali vrijedna generacija - svijet nije bio onakav kakvog smo ga zamišljali.

NACIONAL: Kako su vaši roditelji prihvatili vašu odluku da se bavite umjetnošću?
  - Dolazim iz splitske obitelji u kojoj se cijenila umjetnost i kultura stanovanja. Na zidovima našeg stana visjeli su crteži Račića i Kraljevića, pa slike Krizmana, Babića, Joba, Plančića, tu je bio i Meštrović. Oni su bili prijatelji mog oca, koji je bio advokat i splitski gradonačelnik u trećoj generaciji, poslije ministar u kraljevskoj vladi, a zatim posljednji ban Primorske banovine. On doduše nije dao uništiti mletačke lavove u Splitu i Dalmaciji, ali ih je spremio u muzeje. Umro je u Rimu, ali uvijek je branio svoju Dalmaciju od Talijana. Moja majka je bila  pametna, lijepa i ponosno je podnosila tešku sudbinu. No bombe su razrušile moj dom na splitskoj rivi i u požaru je izgorjela cijela vrijedna očeva kolekcija. Željeli su da završim ozbiljan studij i upisala sam, njima za ljubav, povijest umjetnosti pa Akademiju primijenjenih umjetnosti i dizajna, a u međuvemenu sam diplomirala na Akademiji za dizajn u Beču.

NACIONAL: Uobičajeno se smatra da bankari ne razumiju i ne vole umjetnost. Kako je vaš suprug bankar Hans Wuttke percipirao vašu umjetnost?
  - Kad sam sudjelovala na izložbi u Washingtonu, moj prijatelj Budimir Lončar, tadašnji ambasador, priredio je u ambasadi večeru u moju čast. Pozvao je  likovne kritičare i direktore muzeja, te svog dobrog prijatelja iz Njemačke Hansa Wuttkea, ispričavajući se što on nije imao veze s umjetnošću. Gledala sam s divljenjem tog prekrasnog čovjeka, ljepšeg od Charltona Hestona, koji je kao Ben Hur bio ideal naše generacije. Hans me sutradan pozvao na večeru, a ja sam slagala da putujem u New York. Odrekla sam se ugodne večeri s tim lijepim i kulturnim gospodinom zaključivši kako nemam para SVOJU PRVU tapiseriju izradila je u svom ateljeu 1965. godineza prekooceanske, ljubavne razgovore. No Hans je nakon toga dolazio k svom prijatelju Lončaru u ambasadu i gledao pod raznim izlikama moj 45-minutni intervju, snimljen u Dubrovniku, koji je završavao mojom rečenicom “Quo vadis, Jagoda?”. I lagano se krčkao na vatri. Za to vrijeme nismo imali nikakvog kontakta. Kad smo se nakon osam mjeseci sreli, vjenčali smo se nakon samo dva mjeseca tijekom kojih sam shvatila da je taj čovjek mnogo bliži umjetnosti od mnogih ljudi iz mog kruga.

NACIONAL: Kako ste to otkrili?
  - On je svakog dana prije posla slušao biranu muziku sat vremena, on mi je darovao knjigu “Majstor i Margarita” i on me je pozvao na legendarnu predstavu Petera Brooka “Carmen” u Parizu. Nakon te predstave shvatila sam da je vrlo rafiniran poznavalac teatra i tako je, uz ostalo, prošao ispit kod mene. A ja sam kod njega položila ispit tako što sam močila kruh u šug od pečenja, naslonjena stražnjicom na štednjak, s guštom pila crno vino, imala gustu kosu i splitski humor, i rado se smijala. Mislila sam da se Hans u mene zaljubio zato što sam pametna i privlačna, međutim, on mi je rekao da me voli zato što imam dobro srce. Bila sam razočarana. Kad sam došla živjeti u Washington, shvatila sam što Hans nije, da je obitelj Kennedy htjela zbližiti Hansa s Ethel, udovicom Boba Kennedyja. I mene je tada Eunice Kennedy, najpametnija od braće i sestara Kennedy, upitala jesam li svjesna koga sam dobila kad sam se udala za Hansa. Odgovorila sam da ona očito ne zna koga je dobio Hans kad se oženio mnome.

NACIONAL: Na likovnoj sceni pojavili ste se u ‘50-ima, kad je s jedne strane još vladao socrealizam, a s druge se pojavio EXAT i umjetnost je počela korespondirati sa svijetom. Kakva je tada bila klima u Zagrebu?
- Klima je bila nevjerojatno inspirativna. Došla sam iz Splita u Zagreb kao mlada, zgodna, bezobrazna i visprena djevojčica, puna smijeha i optimizma. Splićani su ljudi pjace i smatramo da je naša moralna obveza govoriti istinu. Katkad ta istina nije ugodna, ali mi ne možemo protiv našeg splitskog duha, nalik burinu, koji lagano peče, ali je zdrav. Bila sam ljubimica EXAT-a. Nisam bila članica, jer sam bila premlada, ali cijela ta ekipa bila mi je ideal. Ja sam se odgojila uz njih. EXAT je bio centar mojih interesa, prijateljstava, ljudske topline, ljubavi i učenja.

NACIONAL: Bavili ste se dizajnom i modom, te dobivali nagrade, primjerice, na Triennaleu tekstila i dizajna u Milanu. Kako ste otkrili tapiseriju?

- Kad mi je počela ići na živce hvaljena francuska tapiserija, koja je bila puko kopiranje uljane slike, pokušala sam materiji vratiti njezinu istinitost. I 1965. okrenula sam se tapiseriji. U Zagrebu mi ni jedna od starijih kolegica, koje su tkale u Udruženju primijenjenih umjetnika, nije htjela otkati ni jedan mali uzorak s argumentacijom “što se ta mala Dalmošica petlja”. Tada sam srela Rasemu, mladu, vrijednu Bosanku s velikim smeđim očima. Rasema je iz svog madraca izvukla vunu, oprela je i tako smo u mom ateljeu na Kaptolu 7 već 1965. otkale moju prvu tapiseriju. Već je sljedeću tekstilnu formu "Pali ađeo" otkupio muzej Stedelijk u Amsterdamu. Kasnije sam surađivala s arhitektima Vjenceslavom Richterom i Zlatkom Ugljenom, a u moj atelje, nekadašnju konjušnicu kaptolske kurije s romantično zapuštenim vrtom, dolazili su umjetnici, moji prijatelji, od redatelja Dine Radojevića do pisca Ranka Marinkovića. To je bilo vrlo uzbudljivo vrijeme, a sve nas je držao inovatorski idealizam.     

NACIONAL: Imate puno fotografija sa slikarima Edom Murtićem i Vladimirom Veličkovićom, te s glumcem Radom Šerbedžijom. Što vam znače?
- Divljenje i prijateljstvo. Na Edu Murtića ne mislim kao na prošlost, on je jači od naše sadašnjosti. On je ispred vremena. On još nije postao u svijesti ljudi ono što Edo Murtić zapravo jest. On je jedan od možda dvojice najboljih svjetskih slikara. Edo je bio, posebno nakon Hansove smrti, moj prijatelj i zaštitnik.  Vlado Veličković je moj generacijski suputnik u pariškom Cité internationale des Artsu. Iako je član francuske akademije umjetnosti, mislim da Vlado još nema mjesto koje zaslužuje. Rade Šerbedžija je moj prijatelj, divim mu se kao umjetniku i iznimno karakternom čovjeku. Rade je u jednom intervju rekao za mene “ona je ljubavnica moje duše”. Pa što ćeš više!

NACIONAL: Svoje monumentalne tekstilne instalacije izlagali ste širom svijeta - na biennaleima u Veneciji, Lausannei i São Paulu, a zatim i u najznačajnijim muzejima svijeta od Pariza i Rio de Janeira do New Yorka i Washingtona. Tko je najzaslužniji za vaš međunarodni uspjeh?
- Ja! A što bi tek bilo da volim raditi? Već sam 1968. prvi put sudjelovala na Biennaleu u Veneciji, a 1970. sam zajedno s Murtićem i Džamonjom predstavljala bivšu zemlju. Zatim sam sudjelovala na međunarodnoj izložbi u Irskoj, koju su organizirali James J. Sweeney, direktor Muzeja Guggenheim u New Yorku, Werner Schmalenbach, direktor Kunsthalle u Düsseldorfu, te Pontus Hulten, ravnatelj Muzeja Pompidou u Parizu. Izložba se zvala "Poetry of Vision". Pred mojim eksponatom ugledala sam čovječuljka u kontemplaciji. Izgledao je kao seoski učitelj. Divio se mojoj kompoziciji i rekao mi da ga podsjeća na molitvu za nestalog prijatelja. Naglo sam se oprostila od njega kad sam čula na razglasu da je na otvaranju Henry Moore. Htjela sam ga vidjeti. Kad sam zadihano upitala gdje je, rekli su mi da već 15 minuta čekaju s otvaranjem da ja prestanem s njim brbljati. Ta se kompozicija zvala "Hommage Piereu Pauliju", koji je bio direktor Međunarodnog biennalea tapiserije u Lausannei. Posjetio me u Zagrebu i vidio moju tapiseriju i zatim mi široko otvorio vrata svijeta.    

NACIONAL: Je li Grand prix Itamaraty na biennaleu u São Paulu 1975. bio vaš najveći međunarodni uspjeh?
- Apsolutno, jer ta likovna nagrada otprilike odgovara Nobelovoj nagradi za literaturu. Kad sam dobila tu nagradu, izbio je veliki skandal: pobunile su se mnoge jake zemlje koje su uložile velik novac u svoje predstavnike, a zatim su intervenirale KUĆU U PROVANSI, okruženu divljom prirodom, renovirao je umjetničin suprug Hansbrojne ambasade pitajući kako je moguće da je mala zemlja poput tadašnje Jugoslavije dobila Grand prix. Uz to, bila sam i jedina žena koja ju je dobila. Zatim ih je navodno Werner Schmalenbach, kojeg su zvali papom moderne umjetnosti, zapitao nagrađuju li oni zemlju ili umjetnika. I tako je meni bio uručen Grand prix. Te iste godine imala sam izložbu u Muzeju moderne umjetnosti u Parizu. Kao buržujsko dijete nisam imala nikakvih privilegija niti podršku bivše zemlje, koja je htjela izlagati naivce. Međutim, Jacques Lassaigne, tadašnji direktor tog muzeja, založio se za moju izložbu organiziravši je bez potpore moje zemlje.

NACIONAL: Često ste mijenjali gradove i zemlje, te izlagali širom svijeta. Kako živite i imate li određeni dio dana kada stvarate?
- Najbolje reagiram kad je rok blizu i pritisak jak. Stvaram uvijek, stalno, svuda. Bez obzira na sve, gasim svjetlo u jedan i pol, a ustajem u osam i pol. Po prirodi sam u poslu avanturist, ali odmah nakon avanture vratim se u red profesionalca. I dalje živim nomadski, bez komoditeta i ustaljenih navika luksuznog života. Ja to nemam, ali zato je kod mene uvijek lijepo - svira muzika i vlada harmonija, dolaze prijatelji.

NACIONAL: Od svih vaših rezidencija u Veneciji, Rimu, Provansi, Parizu i Dubrovniku, gdje je vaš dom?
  - Jedna moja prijateljica znala me pitati: “Jagoda, gdje se zapravo pere vaš veš?” Ja bih joj odgovarala: “Zar se ovo može nazvati vešom?” Moj dom je svuda. Katkad osjetim da me se ovdje u mojoj domovini ne smatra svojom, da ne pripadam nikamo, nigdje. Nije točno. Ne pripadati nigdje nije isto što i pripadati svagdje.

'Pomogla mi je Rasema'

"Godine 1965. okrenula sam se tapiseriji. U Zagrebu mi ni jedna od starijih kolegica, koje su tkale u Udruženju likovnih umjetnika, nije htjela otkati ni jedan mali uzorak s argumentacijom “što se ta mala Dalmošica petlja”. Tada sam srela Rasemu, mladu, vrijednu Bosanku, koja je iz svog madraca izvukla vunu, oprela je i tako smo mi u mom ateljeu na Kaptolu broj 7 već 1965. otkale moju prvu tapiseriju."

Biografija

Rođena u Splitu.
 diplomirala na Akademie für Angewandte Kunst u Beču; studirala na Akademiji primijenjenih umjetnosti i dizajna, te povijest umjetnosti u Zagrebu
više od 120 kostimografija i scenografija za kazalište, film i TV
više od 200 samostalnih i skupnih izložbi širom svijeta
1961. Zlatna arena za kostimografiju filma ‘Carevo novo ruho’ Ante Babaje
1975. Grand prix Itamaraty za tapiseriju u prostoru na biennaleu u São Paulu
Herderova nagrada u Beču 
bila profesor na Royal College of Art u Londonu, Cranbrook Academy of Art u Denveru i Atlantic Center for Arts na Floridi
radovi u najprestižnijim muzejima
svijeta