Srećko JurdanaSvojedobno se u hrvatskom eteru često mogao čuti napjev “Kupit ću si tenk, kad-tad, kad-taaad, kupit ću si top, kad-tad, kad-taaad”, i tako dalje, i on se danas pokazuje kao kvalitetna glazbena anticipacija zbivanja u zagrebačkom gradskom poglavarstvu. Nastupajući u strateškoj koordinaciji sa svojim samoproglašenim “stručnjakom za terorizam” Pavlom Kalinićem - dugo su se zajednički dvoumili oko izbora marke - gradonačelnik Bandić doista je na kraju i kupio nešto poput tenka, devettonsku mobilnu utvrdu koja će ga navodno, zajedno s drugim visokim imenima, štititi od ABK napada, minskih polja i drugih zala koja im u životu prijete. Zadnja serija atentata na zagrebačkim ulicama evidentno je i na političkoj kasti ostavila psihološki trag.

Mnogi promatrači smatraju da se četiri milijuna kuna - koliko to čudo sigurnosti navodno košta - moglo uložiti i u znatno korisnije svrhe, posebno u situaciji kad je država jedva u stanju skucati novac za plaće svojih službenika. Na drugoj strani, Bandićeva nabava urbanoga oklopnoga vozila u razdoblju teške ekonomske krize ima prepoznatljivu simboličku vrijednost, u smislu da se može protumačiti i kao izraz straha koji se u vladajućim krugovima pojavljuje od političkih nemira i eskalacije društvenoga kaosa. Gospodo dužnosnici, ne znamo kako će se stvari s hrvatskom ulicom razvijati, i moglo bi doći do toga da bi nam upravo priručni tenk mogao zatrebati znatno više od gospodarskoga savjeta, emitiranja medijskih utjeha, pregovora s umirovljenicima i sindikatima, prevrtanja deficitarnoga budžeta i novoga zaduživanja kod banaka.

---

Najavljeno je da će vozilo za krizna stanja služiti i premijeru Sanaderu, iz čega se može zaključiti da se on suglasio s njegovom nabavom, a možda je i sudjelovao u njezinoj realizaciji. U tome su ga psihološki nesumnjivo stimulirali simptomi javnoga bunta s kojima se zadnjih dana suočava. Vlada je pokušala retorički marginalizirati situaciju oko Facebooka i uličnoga prosvjeda koji se katalizirao putem interneta, ali kod nje se nesumnjivo razvila interna spoznaja da je riječ o indikativnome i opasnome fenomenu koji u povoljnim okolnostima, što znači: pod galopom krize, može preko noći prerasti u pokret izvan kontrole. Ismijavanje Sanadera i njegove vlasti na Facebooku dobilo je iznimno brz društveni momentum. Komičarske varijacije na temu Sanadera s nacističkim insignijama ekspresno se proširuju danima. Gledanost filma na YouTubeu u kojem se Sanader karikirano impersonira preko Hitlera, približila se nekadašnjim brojčanim vrijednostima Sevine ševe.

Spomenuti film atraktivan je, dakako, prije svega po tome što je naprosto smiješan, a nadovezuje se i na inozemne trendove ironiziranja Hitlera, no smijeh koji on ovdje proizvodi svakako je obilježen i upozoravajućim političkim efektima. Narod je izgubio iluzije o vlasti, a evidentno se oslobađa i straha od nje. Premijeru pouzdano nije ugodno kad se - pa makar i u virtualnome svijetu - stotine tisuća ljudi sprdaju na njegov račun i uspoređuju ga s Hitlerom u zadnjim danima. U svojoj nelagodi pokazao je značajnu dozu nesnalaženja, koja se može doživjeti i kao indikacija panike. Pokušao je isprva policijski progoniti autore burleski na Facebooku - pod izlikom da se ni u kojem kontekstu ne može tolerirati objavljivanje nacističkih simbola - ali tu se odmah susreo sa zidom. Počeli su ga na pasja kola napadati svi živi borci za ljudska prava, i još gore od toga: na zub su ga uzeli i inozemni mediji, što je ugrozilo njegov “europski image”.

Na predočenu situaciju reagirao je hitrim prekidom bilo kakve represije, i zatražio čak od vodećih policijskih ljudi da se na televiziji ispričavaju publici zbog svega što su poduzeli protiv spadala s Facebooka. Promatrače je to odmah ponukalo da mu započnu nabrajati kontradiktornosti, odnosno niz poteza od kojih je pod pritiscima odmah odustajao i počeo afirmirati njihove suprotnosti. Doveo je, na primjer, Vladimira Fabera na čelo policije kao spasioca, i odmah zatim počeo javno galamiti na njega, strahujući za svoj autoritet. Najavio je zamrzavanje plaća i nulti deficit, i - popuštajući sindikalnoj buci - završio s povećanjem plaća i deficitom od dvije milijarde. Krenuo je na Facebook, i u sekundi promijenio ploču. Neki su u tom kontestu premijerove manifestne nesigurnosti spominjali i najavu poreza na cigarete, koji je također odmah adaktiran.
“Stegnite vi remen, bando lopovska”, vikali su premijeru i njegovim ljudima na ulicama, a njima u reakciji nije preostajalo ništa drugo osim besmislenih izjava da “nije bilo mnogo ljudi na prosvjedima”. Koliko god ljudi da je bilo, gospodin Sanader je - preko njih - od nacije u cijelosti dobio javnu i vrlo neugodnu poruku, prema kojoj ne zna kako da se postavi. Njegova aura lidera na dramatičnoj je kušnji, vjerojatno najvećoj u njegovoj karijeri. Osjećaj mu nesumnjivo govori da bi se protiv njega mogao stvoriti plimni val proizveden potresima na hrvatskom dnu, i da na tu opasnost njegov birokratizirani sustav zaštite nema gotovo nikakvoga odgovora. Grčevito tražeći nekakav odgovor, gospodin Sanader eksperimentira, lavira, eskivira i kronično proturječi sam sebi, što ga još dublje gura u ponor.

Spiskanim novcem nemoguće je kupiti socijalni mir

Da slučajno ima novaca u proračunu, odnosno: da ih već odavno nije spiskao na administraciju, luksuz i neracionalna ulaganja, mogao bi na razne načine pokušati kupiti socijalni mir. Avaj, u situaciji u kojoj se nalazi hrvatska država, realnoga novca za kupovanje mira nema: Željko Rohatinski najavio je da ga ne će tiskati ni pod koju cijenu. Postoji samo fiktivan novac u obliku novih zaduživanja, koja će u kratkome roku krizu učiniti još težom, i - shodno tome - napade na premijera još radikalnijima. Gospodin Sanader bio je iznimno dobar u fingiranju svoga liderskoga dara, u nametanju svoje retorike i posture javnosti, ali pokazuje se da se sve to naglo topi u suočenju s ključnim nacionalnim izazovima. Hic Rhodus, hic salta. Ima li recepta za premijera koji sam nije u stanju kreirati recept?

U svakom slučaju, potrebno mu je nešto poput transstranačkoga kriznoga stožera na planu ekonomije. Ispravno je, premda sa zakašnjenjem i uz naknadna reteriranja i nedorečenosti, reagirao kadrovskom intervencijom u policiji i pravosuđu. Nešto slično morao bi poduzeti u gospodarstvu, a zapravo i u cijelom svom aparatu. Potreban mu je elitni intelektualni tim koji će hitno potražiti spektar rješenja za nepodnošljivo stanje nacije, i kompenzirati nesposobnost klimoglavaca koji ga danas u značajnoj mjeri - po njegovoj volji - okružuju. U protivnom, moglo bi se dogoditi da mu uskoro ne preostane drugo osim hitnoga sklanjanja u Bandićev tenk.