Renato BaretićNa više je mjesta proteklog tjedna objavljeno da sam i ja, neznano kad, dobio Kiklopa za hit godine. A nisam. Dobio sam ga 2004. u kategoriji “prozno djelo godine”. Na još je više mjesta, mjesecima unaprijed, objavljivano kako će nagradu pulskog sajma knjiga ove godine dopiti Nives Drpić, za svoju “Golu istinu”. A nije. Uskraćena joj je na prilično dubiozan način. Također, na svojoj konferenciji za novinare, gospođa Drpić kazala je da sam joj i ja, uz još neke pisce, pružio podršku. A nisam. Samo sam, još prije mjesec dana, u jednoj novinskoj anketi, kazao da, ako ju je doista zaslužila prema kriterijima, njezina knjiga nagradu treba i dobiti.

Slobodan Prosperov Novak u Jutarnjem je listu napisao kako je Krešimir Nemec, kao član brojnih žirija, mojem prvom romanu dodijelio ni manje ni više nego “skoro desetak” nagrada. A nije. Nemec je, koliko ja znam, bio u tri od ukupno pet inkriminiranih žirija... Za deset godina, bogme, kako je krenulo, kojekuda će se objavljivati da sam početkom stoljeća ašikovao s pola momčadi Dinama i pokazivao golo dupe BBB-ima, a Nives da je bezočno pokradena, onomad 2007., ono kad su njenoj planinskoj pastorali “Osma istina”, zbog Ferića i mene, Prosperov i Nemec uskratili zasluženoga Kiklopa za najbolje grafičko oblikovanje prevedene zbirke poezije... Ma kojih deset godina, za pet!

Površnost, čini mi se, to je ključna riječ u cijeloj ovoj PR-trakavici oko ljudskih, rodnih, stvaralačkih i tržišnih prava Nives Celzijus, odnosno njezina osvojenog, ali neuručenog Kiklopa za knjižni hit godine. Površno su od početka bili definirani kriteriji u toj nesretnoj trinaestoj kategoriji Kiklopa, pa se stoga iz prosinca u prosinac lome koplja kad se proglasi “hit godine”, bez obzira na sezonsko dotjerivanje propozicija u potrazi za najegzaktnijim rezultatom. Površno je bilo i obrazloženje kojim je Krešimir Nemec popratio svoju ostavku u Upravnom odboru nagrade Kiklop: njegova tvrdnja da je sustav glasovanja netransparentan apsolutno je promašena, jer tu, u kategoriji “hit godine”, glasovanja uopće i nema - tu se samo broje podaci o prodaji i posuđivanju u knjižnicama, nema nikakvog žirija niti glasovanja kao u preostalih dvanaest kategorija. Površno mu je bilo i zamjerati medijima što unaprijed “znaju” koja će knjiga biti proglašena hitom godine - zaboga, pa to je barem podatak koji novinaru nije teško doznati ili predvidjeti. Na jednak se način svuda u svijetu u medijima prognoziraju i Oscari i Grammyji i Bookeri i tisuće drugih nagrada, a pogotovo u kategorijama gdje je pobjednik toliko izvjestan kao što je u nas ove godine bila “Gola istina” Nives Celzijus.

Površna je i nejasna, na moju veliku žalost, bila i naknadna argumentacija drage, vrijedne Magde Vodopije, osnivačice i direktorice pulskoga sajma knjiga. Ni iz jedne njezine riječi nije se dao steći nikakav drugi dojam osim nelagodnog vrdanja i nedovoljno dosljednoga vađenja iz dreka. Površan je bio i prijatelj Bobo Novak, koji je u cijelom skandalčiću pronašao tek povod za novi, malo zbrzani i zbrdazdolni, nastavak svojeg višegodišnjeg obračuna s Krešimirom Nemecom, obračuna u kojemu je dosad redovito (“skoro desetak” puta, da se poslužim njegovim izumom) kao krunski argument spominjao moje prve dvije knjige i Nemecov ambivalentni odnos prema njima, pa se i sad time poslužio, na čemu mu nimalo ne zahvaljujem, dapače, molio bih ubuduće biti izuzetim od spominjanja u tom kontekstu.

Također, istupi Ivana Zvonimira Čička i Sanje Sarnavke nisu bili ništa osim površne galame, prispodobive jedino vikanju one beogradske babe koja je u jeku “antibirokratske revolucije” u televizijsku kameru na ulici ispred neke zapadnjačke ambasade arlaukala: “Papa da dade ostavku! Ostavku da dade papa!!!” Dovraga, tražiti od Vodopije da podnese ostavku na čelno mjesto sajma koji je osnovala i 14 godina sve uspješnije vodila - nije li to isto što i zahtijevati od Ivice Todorića da odstupi s čela Agrokora samo zato što, recimo, krši ljudska i građanska prava tisuća kupaca time što u svojim trgovinama ne prodaje Gavrilovićeve proizvode? A što tek reći o tvrdnji gđe Sanje Sarnavke da se nekom muškom autoru takvo što nikad ne bi moglo dogoditi?! Ništa, neka gospođa pita Hrvoja Šalkovića koji se, sasvim u skladu s općom površnošću, tek sad sjetio da je lani, prema njegovim podacima, on, a ne Slavenka Drakulić, trebao dobiti Kiklopa za hit godine.

Najpovršnije od svih, naravno, ponijeli su se mediji. Cijela tri zadnja dana sajma - sve promocije, razgovori i debate, sve knjige i svi pisci - pali su u duboku sjenu skandalčića oko jedne površne autobiografijice za još površniju publiku. Umjesto da bilježe ono zbog čega “Sa(n)jam knjige u Istri” iz godine u godinu postaje sve relevantnijom kulturnom manifestacijom i institucijom, čak i u europskim razmjerima, o hrvatskima da i ne govorimo, novinari su po hodnicima i kafićima hrpimice zaskakali svakog iole viđenijeg pisca, urednika i nakladnika s jednim te istim pitanjem, onim o nagradi za knjigu Nives Drpić, “autorice” koja svoju intimu uspješno trži po kioscima i koja otvoreno govori da ne zna razlikovati Č od Ć, ali ju je sram priznati da bez dva iskusna ghostwritera (ne “ghoast”, šjor Bobo!) ne bi znala jednom rečenicom valjano opisati ni tulipan u vazi na stolu...

Površnost “starih” medija prenijela se lako - kud će suza neg na oko - i na internet, gdje se sad svi nešto naveliko, kao da im je Čičak diktirao, zgražaju nad nekakvom licemjernošću “uštogljenog establišmenta” i “književne kvazielite”, premda većina komentatora očito ne razumije ni razliku između knjižnice i knjižare, a kamoli između knjižne i književne nagrade... Što ćemo, tako to valjda i treba biti u površnoj zemlji gdje Mrkvice i Ljubići postaju relevantni javni likovi, gdje se nagrade za ljudska prava dodjeljuju nedovoljno učinkovitim državnim odvjetnicima i gdje površna publika, gladna pornografije “s ključem”, na kioscima kao mahnita kupuje navodnu autobiografiju u kojoj zapravo nema ni jednog ni drugog, ni pornografije ni ključa. Blago nama, naše je kraljevstvo nebesko.