Zoran FerićNagrade su u Hrvata tako ozbiljna stvar da će malo-pomalo, ako ih i dalje budu dodjeljivali, posvađati čitavu zemlju. To se prošlog tjedna lijepo vidjelo na primjeru pulskog sajma i nagrade Kiklop, te u slučaju nagrade HHO-a “Miko Tripalo”. Prva je izazvala skandal zato što nije dodijeljena, a druga upravo zato što je dodijeljena. Apeliram zato na Vladu da u ime štednje i sprečavanja građanskog rata odmah ukine sve nagrade. Posebice književne. A one koje su dosad dodijeljene i podijeljene da specijalci plijene po stanovima. Znam da je teško, znam da bi bilo strašnih scena, ali za mir i sprečavanje krvoprolića takva akcija kodnog imena “Jednooki šok” morala bi se provesti.

Već vidim uplakanog kolegu kojega jedva mogu obuzdati dva specijalca kako viče: “Ne Kiklopa! Samo ne Kiklopa.” Već vidim kolegicu kako, stisnuvši zube i usne, dok joj se grudi junački nadimlju, suspreže suze dok mladić u plavom, s pancirnim prslukom, odnosi nagradu Ivan Goran Kovačić kako bi je bacio u crnu policijsku jamu. Već vidim svoju malenkost kako me pretresaju agenti na Trgu bana i jedan mi iz gaća vadi plaketu nagrade Gjalski, govoreći: “A tu si je sakrio, golube.” A onda mi malo rukom promeškolji dolje, kao da još nešto traži, pa se obrati kolegi: “A vidi mu muda, ko borovnice.” Naravno,bilo bi i gorih stvari. Recimo kolega kojem operativnim putem iz guzice vade pozamašnu skulpturu Nagrade Jutarnjeg lista.

Takvi smo mi pisci, fiksirani smo na nagrade, a imamo muda ko borovnice jer se, kao, nismo u stanju solidarizirati sa sisatom kolegicom koja nije dobila Kiklopa za najprodavaniju knjigu godine, a koja je na kioscima otišla u 45.000 primjeraka. Ja svoje nagrade, primjerice, toliko volim da mi, kad sam kod kuće, uvijek barem jedna mora biti pred očima. Ovu držim na radnom stolu i, kad god mi ponestane inspiracije, prolazim prstima po hrapavim slovima otisnutima u bakru, kao po pismu za slijepe. I uvijek mi pomogne. Plaketu Gjalski pak vazda nosim sa sobom, ma kamo išao, da me čuva od uroka. Kao da je kost svetoga Kristofora ili komadić mantije svetog Leopolda Mandića. Skulpturu Jutarnjeg držim u dnevnoj sobi da je vide svi gosti. A ženi sam zabranio da briše s nje prašinu kako bi izgledalo da mi nije stalo. Na noćnom ormariću držim skulpturicu od maslinova drva koja predstavlja nagradu Dekada, a u zahodu s knjigama, novinama i časopisima za uređenje stana diskretno držim i zeleni tuljac Brankove nagrade za studentski esej.

Pa kad serem, često se sjetim čarobne večeri kad sam ga prvi put uzeo u ruke. Kao što se može vidjeti, uživam nabrajati svoje nagrade i kad se zajebavam, što svakako govori o visokom stupnju psihološke fiksiranosti. I po tome sam tipični hrvatski pisac, kako ga vide oni koji naš književni život promatraju površno ili zlonamjerno. Jer nagrade ovdje i piscima, a još više onima koji ne pišu i ne čitaju, zapravo služe kao izlika za napad na one koji im inače nisu simpatični i koje mrze već godinama. Tako je sada u tom temeljito posvađanom hrvatskom književnom dvorištu sirota Nives Celzijus odjednom postala kriterij po kojemu se svrstava i dijeli hrvatska kulturna javnost.

Tragikomično je kako u sjeni tih velikih sisa s naslovnice Gole istine dolaze do izražaja stara neprijateljstva, osvježavaju se animoziteti, zauzimaju položaji, ovisno o vlastitim pozicijama i trenutnim prijateljstvima. Nedodjeljivanje Kiklopa postalo je kao ubojstvo u Midsommeru: poticaj da na vidjelo iziđe sva prljavština hrvatske kulturne i književne kaljuže. Milan Jajčinović je, primjerice, u svome tekstu u Večernjem listu iskoristio aktualni skandal da se obračuna s nekim bezimenim piscima, “literarnim nevježama” koji su postali moderni autori zato što ih prijatelji hvale po novinama.

Spominje se i teza da bi Nives Celzujus, da je bila dio te “pajdaške književnosti”, bila promovirana u zrelu autoricu. Tako nešto može samo netko krajnje zlonamjeran. Branko Mijić obrušio se pak na Društvo hrvatskih književnika i Hrvatsko društvo pisaca da nemaju ni muda ni morala jer nisu branili Nives od zločeste Magdalene Vodopije koja joj je uskratila Kiklopa. Pulski je sajam knjiga nazvao “vašarom”. Slobodan Prosperov Novak napao je u istom kontekstu Krešimira Nemeca i solidno ga izvrijeđao. Posvuda se prošlog tjedna brujalo o nemoralnim i dosadnim piscima koji su uskratili nagradu jadnoj starleti i tako ugrozili njena ljudska prava. Čitava je struka tako došla na zao glas.

Glupo je bilo ne dodijeliti nagradu za najprodavaniju knjigu, glupo je bilo izmišljati kojekakve svemirske razloge samo da osoba tako karikaturalnog javnog lika ne dobije prestižnu nagradu, glupo je bilo izlaziti iz žirija i svemu davati težinu prvorazrednoga skandala, glupo je bilo davati samoj knjizi težinu koju ona nema. Sve je to činjenica. S druge strane, simplifikacije i općenite neargumentirane osude čitave struke skandal su za sebe i simptom opasne bolesti: kronične zlobe. Upravo zato se kao reakcija na trenutačnu situaciju pojavilo i pismo podrške Vodopiji koju izražavaju izdavači i suradnici. Potpisnici pisma podrške na samome početku naglašavaju da nužno ne podržavaju odluku o ukidanju i nedodjeljivanju nagrade Kiklop u kategoriji najprodavanija knjiga godine.

Pismo je sročeno tako da ga mogu potpisati i oni koji podržavaju i oni koji ne podržavaju odluku, ali bit je u tome da se podrži sve dobro što je ta žena učinila za hrvatsku kulturu, a dobrog je u slučaju Magdalene Vodopije neusporedivo više nego glupog ili nespretnog. Osnovala je jedan od najvećih sajmova knjiga koji svake godine okuplja stotine pisaca, izdavača, prevodilaca i svih onih koji vole knjige. Zato treba javno podržati Vodopiju za sve što je dosad napravila u vezi s pulskim sajmom, za ideju, za organizaciju, za dugogodišnji trud, za dovođenje važnih gostiju iz svijeta, i za gostoljubivost, i za sve ono dobro što će napraviti ubuduće. Ali ne može se podržati glupo, nespretno i nesmotreno uskraćivanje Kiklopa za najprodavaniju knjigu godine. Nives Celizijus pak u toj konkretnoj stvari treba podržati jer su brojke na njenoj strani: 1-60-90 - 45.000.