Srećko JurdanaTradicionalno praznično primanje za političke aktiviste, koje je održao predsjednik Mesić, bilo je - prema televizijskim izvješćima - ove godine gastronomski skromno, tj. u skladu s Vladinim sugestijama i državnom ekonomskom situacijom. Zabilježeno je da su se, umjesto dimećih tacni, posluživali nekakvi sitni kanapei koji potkoženim dužnosnicima jedva mogu stati na zub, no barem jednome među njima - gradonačelniku Milanu Bandiću - taj redukcionizam nije smetao nimalo. “Dobro je da nema mnogo hrane”, izjavio je pred kamerama, “jer ionako patim od loše probave”. Izjava je bila iznimno apetitlih, gotovo koliko i njegova legendarna konzumacija Ljuštininom žlicom. Nema te kulinarske prilike u kojoj gospodin Bandić nije u stanju nadmašiti kriterije vlastitoga neukusa. U salonu predsjednika države komentirati ponuđeni jelovnik opisom vlastite probave, to je retoričko-diplomatska gesta koja bi se po originalnosti bez poteškoća mogla uvrstiti u specijalne medicinske anale Pantovčaka. U svakom slučaju, ubuduće bi gospodinu Bandiću - gdje god se pojavi - iz zdravstvenih obzira umjesto kanapea trebali posluživati laksativ.

Kinderštube evidentno nije svojstvo koje se stječe u ozbiljnim godinama, a njegov izostanak kod gospodina Bandića vjerojatno je i jedan od razloga da Zagreb danas izgleda ovako kako izgleda. Urbanizam ovdje dolazi u iznenađujuću korespondenciju s gastroenterologijom, što svakako govori u prilog teoretičarima sinkroniciteta koji tvrde da su i najrazličitije stvari na svijetu povezane nevidljivim energetskim nitima. Postavlja se u tom kontekstu pitanje je li se održala nekakva nevidljiva veza između Bandića i Slobodana Ljubičića, s obzirom na podatak da je gradonačelnik gospodina Kikaša - čovjeka koji ga je logistički stvorio - upravo smijenio sa svih funkcija u poglavarstvu. Izjavio je pritom da Ljubičić ni za što nije kriv, ali smjenjuje ga zbog općeg dojma kako bi za nešto mogao biti kriv. Nejasno je hoće li se taj opći dojam poništiti činom smjene, i hoće li gospodin Bandić na budućim izborima isplivati pred obožavatelje izvana ponešto umazan i opterećen crijevnim problemima, ali u duhu zato čist i ispunjen krijepošću, kao da se okupao u Gangesu.

Kod Bandića mnogo toga ovisi o Sanaderovoj tihoj podršci, no premijer se danas manje bavi njime, a kudikamo više pitanjem Slovenije koja - blokiranjem pregovora Hrvatske i EU-a - ugrožava cijelu konstrukciju na kojoj on godinama gradi svoj politički image. Nema u Hrvatskoj ni ekonomije, ni mira, ni pravde, ali zato ćemo ući u EU, i ondje veličanstveno proslaviti sve to što nemamo. Šipak, poručuju braća Slovenci. Najprije nam dajte nešto mora, a zatim slavite koliko vas volja. Sa stajališta hladne političke utilitarnosti, Sloveniju se može razumjeti. Ona želi izmjenu granica s Hrvatskom u svoju korist, i jasno joj je da se - jednom kad Hrvatska uđe u EU - sa svojim ambicijama može slikati pred palačom pravde u Bruxellesu.

Slovenija je upravo sad u historijskoj prilici da Hrvatsku ucjenjuje i prisiljava na ustupke, i ona tu priliku nastoji iskoristiti do krajnjih granica, jer nova se ne će ukazati. Hrvatskoj preostaje ili da popusti i pristane na nekakvu teritorijalnu nagodbu, ili da se odrekne svojih fetiša o zadanome datumu završetka pregovora s EU-om. I jedno i drugo za Sanadera je loša opcija, i dovesti će do dodatne krize Vlade, bez obzira na to što mu oporba u bitci sa Slovenijom trenutačno pruža podršku. Predsjednik Mesić tvrdi da je “Ljubljana postala problem Bruxellesa”, ali njegova izjava ostavlja dojam bježanja od stvarnoga problema. Teško je povjerovati da će Bruxelles zbog Zagreba na bilo koji način ugroziti unutarnju stabilnost EU-a, to više što Slovenija u Europi - po svemu sudeći - u svojim aspiracijama prema Hrvatskoj ima moćne skrivene saveznike.

Ako već ne može riješiti kritično pitanje Slovenije, Sanader može riješiti goruće pitanje golfa. Zaključio je da Hrvatskoj organski treba nekih šezdeset-sedamdeset terena za golf, i najavio zakon po kojem će se za njihovu izgradnju ljudima prisilno otkupljivati poljoprivredna zemljišta. Doista, ima nešto kvalitetno originalno u toj viziji naroda i države koji žive od prebacivanja loptice iz rupe u rupu. Neka ekspertna glava odavno je zaključila kako je s ekonomskoga stajališta svejedno hoće li se ljudi zaposliti na proizvodnji nečega konkretnog, ili na tome da ih pola kopa rupu u zemlji, a drugih pola zatrpava. Zakonom o golfu Hrvatska se ubrzano približava realizaciji te teorije: nema više zamorne sadnje pšenice i kukuruza, kopat ćemo rupe, i kraljevski živjeti kao caddyji ili opsluživači tipova koji između njih mašu štapom.

U kontekstu spora sa Slovenijom, Sanader je s istočne strane demonstrirao i dobrosusjedsku benevolenciju, izjavljujući kako se Hrvatska “nikada ne će ponašati prema Srbiji kao što se Slovenci ponašaju prema nama”. Nismo mi toliko zli i neuviđavni. Izjava je posebno zanimljiva u povodu najnovijih nalaza istrage oko atentata na Ivanu Hodak, Ivu Pukanića i Niku Franjića. Prema tekstu Jutarnjeg lista, uhićeni Slobodan Đurović - vrlo blizak suradnik Sretena Jocića (“Joca Amsterdam”) - pao je na poligrafskim pitanjima o povezanosti Jocića i Stanka Subotića-Caneta s ubojstvima, na pitanjima o svojoj umiješanosti u zločine i o motivima za ubojstvo Ivane Hodak. Time je istraga učinila korak više prema zaključku da atentati nemaju veze s odnosom Zagorec - Petrač, i da su proizvod plana mafije locirane u Srbiji i Crnoj Gori, protiv koje se u Italiji vodi sudski postupak.

Posebno je dramatična spoznaja da je Ivana Hodak možda ubijena samo zbog zamagljivanja situacije, odnosno preliminarnoga navođenja na pogrešan trag i unošenja konfuzije u istragu oko ubojstva Pukanića koje je uslijedilo. Pokazuje se i da je Ivo Pukanić vrlo vjerojatno životom platio svoju borbu protiv balkanske mafije, koju je vodio godinama, svoju dostavu dokumenata i svoj položaj svjedoka protiv nje na talijanskom sudu. To je teška moralna pouka svima koji su ga i prije i nakon smrti nastojali prikazati kao nekakvoga polugangstera i čovjeka “koji ima veze s podzemljem”, i koji su u tom kontekstu bezočno eksploatirali i fabricirali njegovu obiteljsku situaciju.
Pokaže li se da srpsko-crnogorska mafija stoji iza ubojstava, hrvatska policija nesumnjivo će za pojedinim imenima izdati međunarodne tjeralice, s nepredvidljivim efektom. Poznato je da su određeni ljudi u Srbiji i Crnoj Gori nedodirljivi, da imaju čvrste veze s policijom i politikom, i kako će se Sanader sa svojim spomenutim benevolentnim porukama prema Srbiji postaviti u tom slučaju, to ostaje enigma.